Wolfgang Amadeus Mozart (27. siječnja1756. – 5. prosinca1791.) bio je plodan skladatelj u mnogim žanrovima klasične glazbe. Vjerojatno njegov najcijenjeniji dio opusa predstavljaju opere, koncerti za klavir, simfonije, te gudački kvarteti i kvinteti. Također je skladao za solo glasovir, kao i druge oblike komorne i sakralne glazbe, te velik broj plesova, divertimenta i drugih lakih skladbi.
Oznaka "K." ili "Köchelova oznaka" označava broj dodijeljen u Köchelovom, više-manje kronološkom katalogu Mozartovih djela koji je sastavio Ludwig van Köchel. Bitno je napomenuti da se taj katalog nadopunjavao i ispravljao nekoliko puta, što je dovelo do nejasnoća u nekim pripisanim KV oznakama (npr. Simfonija br. 25. Jedna inačica Köchelovog kataloga može se naći ovdje.
Donji popis djela kategorizira tematski, tj. prema tipu skladbe. Svaka tematska skupina ne posjeduje pojedinačno brojevanje koje je općeprihvaćeno - Köchel je u katalog uvrstio samo simfonije od broja 1 do 41, koncerte za klavir od broja 1 do 27 (izostavljajući neke rane Mozartove transkripcije), kao i neke druge radove. Za gudačke kvartete i većinu komorne i vokalne glazbe ne postoji općeprihvaćeni katalog.
Samo relativno malo broj Mozartovih skladbi ima opusni broj, budući da mnoge za njegovog života nisu bile objavljene, tako da je označavanje Mozartovih skladbi brojem opusa vrlo nepraktično
Mozartovo skladanje simfonija pokriva razdoblje od 24 godine (od 1764. do 1788.) Prema nedavnijim istraživanjima, Mozart nije skladao samo 41 simfoniju tradicionalno uvrštenu u izdanjima, nego i do 68 dovršenih skladbi ove vrste. No tradicionalne oznake konvencionalno nisu mijenjane. Neke simfonije je kasnije revidirao.
Simfonije skladane u djetinjstvu (1764.-1771.)Uredi
Ovo je popis označenih simfonija iz Mozartovog ranog djetinjstva. Treba napomenuti kako iz ovog razdoblja postoji priličan broj neoznačenih simfonija.
Ove simfonije ponekad se dalje razvrstavaju u "ranije" (1771.-1773.) i "kasnije" (1773.-1775.), kao i u podkategorije "njemačkih" (s menuetom) ili "talijanskih" simfonija (bez menueta). Nijedna od njih nije objavljena za Mozartovog života.
Iako se ne broje kao "simfonije", tri divertimenta oznaka K. 136-138 u stilu trostavačne talijanske uvertire ponekad se također klasificiraju kao "Salzburške simfonije".
Godinama je ovo djelo bilo kategorizirano kao Mozartova simfonija, no kasnije istraživanje potvrdilo je da ju je u stvari skladao Michael Haydn - Mozart je samo skladao polagani uvod.
Tri posljednje simfonije Mozart je dovršio u razdoblju od oko tri mjeseca, u ljetu godine 1788. Vrlo je vjerojatno ih da se je nadao zajedno objaviti kao jedinstveni opus, iako su ostale neobjavljene do nakon njegove smrti.
Označeni su Mozartovi koncerti za klavir i orkestar od broja 1 do 27. Prva četiri numerirana koncerta su rani radovi. Stavci ovih koncerata aranžmani su sonata za klavijature raznih suvremenih skladatelja (Raupach, Honauer, Schobert, Eckart, C.P.E. Bach). Koncert za tri glasovira br. 7 u F-duru i Koncert za klavir i orkestar br. 10 skladbe su za tri i dva glasovira. Ostalih 21 orkestar originalne su skladbe za solo glasovir i orkestar. Među njima ih je petnaest skladano između 1782. i 1786., dok ih je u posljednjih pet godina života Mozart skladao sam još dva.
Pet koncerata za violinu skladano je krajem drugog desetljeća Mozartovog života kada je još s ocem putovao Europom, što je izniman pothvat za putujećeg skladatelja. Mozartovi violinski koncerti ističu se ljepotom melodije u spretnošću uporabe ekspresivnih i tehničkih karakteristika instrumenta, iako vjerojatno nije iskoristio sve njegove sposobnosti kao neki drugi skladatelji poslije njega (npr. Beethoven i Brahms).
Četiri Mozartova koncerta za rog su vjerojatno najizvođeniji koncerti za rog uopće i predstavljaju vrlo važan dio repertoara profesionalnih kornista. Vjeruje se da ih je Mozart skladao za doživotnog prijatelja Josepha Leutgeba. Koncerti, pogotovo Četvrti, skladani su da omoguće solistu predstavljanje svojih raznih virtuoznih sposobnosti (U Mozartovo vrijeme, glazbalo nije imalo ventile, što ove skladbe čini izrazito teškima).
Koncerte za rog karakteriziraju elegancija i živahan dijalog između solista i orkestra. Mnogi autogrami sadrže šale na račun onoga kome su posvećene.
Mozartovi prvi skladateljski pokušaji počinju sa sonatama i drugim skladbama za glasovir, budući da je to instrument na kojemu se učio glazbenom umijeću. Gotovo sve što je skladao bilo je namijenjeno vlastitoj solo izvedbi ili sa sestrom Nannerl koja je također bila iskusna pijanistica. Primjeri najranijih skladbi nalaze se u "Nannerlinoj glazbenoj knjizi".
Između 1782. i 1786. skladao je 20 radova za solo glasovir, uključujući sonate, varijacije, fantazije, suite, fuge, ronda i radove za glasovir, za dva glasovira, i za glasovir četveroručno.
Mozart je također skladao 16 dovršenih sonata, te nekoliko fragmenata i dva kompleta varijacija za glasovir i violinu gdje, uglavnom u zrelijim godinama, glasovir ne služi samo kao pratnja drugom instrumentu, nego i s njim ostvaruje dijalog.
Sonate za violinu - skladane za djetinjstva (1763.-1766.)Uredi
Haydnovi kvarteti K. 387, 421, 428, 458, 464, 465, Opus 10 (1782.–1785.)
Mozart se vratio kvartetu u ranim 1780-ima, nakon što se doselio u Beč i osobno upoznao starijeg Haydna, te s njime razvio prijateljstvo. Haydn je baš tada objavio ciklus od šest kvarteta opus 33, za koje se vjeruje da su Mozartu poslužile kao motiv povratku tom žanru i koje je posvetio Haydnu. Ove kvartete često se smatra vrhuncem žanra.
Ovaj rad, kao i "Pruske kvartete" objavio je, ili je bio posvećen Franzu Antonu Hoffmeisteru. Mozartova posljednja tri kvarteta, posvećena pruskom kralju Friedrichu Wilhelmu II, i ističu se cantabile (pijevnim) karakterom dionica za violončelo (glazbalo koje je svirao sam kralj), slatkoća zuvuka i ravnoteža među instrumentima.
Gudački kvinteti (K. 174, 406, 515, 516, 593, 614), za dvije violine, dvije viole i violončelo. Prema Charlesu Rosenu: "Mozartovo najveće dostignuće u komornoj glazbi je skupina gudačkih kvinteta s dvije viole."[1].
Serenade, divertimenti, i ostali instrumentalni radoviUredi
Za instrumentalne ansamble, osim naravno simfonija, Mozart je skladao divertimente, nokturne, serenade, kasacije, marševe i plesove. Skladane su uglavnom za gudačke ansamble kao i za drvene puhačke ansamble i razne kombinacije gudača i drvenih puhača.
Mozart je ostavio ogroman broj plesova za orkestar, uključujući žanrove menueta (preko 100), kontradanca, njemačkih plesova itd. U skladanju menueta, Mozart općenito slijedi Haydnov primjer, preferirajući polagani karakter plesa. Plesovi Allemies (56 između 1787. i 1791.) skladani su uglavnom za javne balove u Beču.
Mozartova sakralna glazba uglavnom je vokalna, iako postoje i instrumentalni primjerci, kao Sonate da Chiesa za dvije violine, kontrabas i orgulje, skladane između 1767. i 1780.
Mozartova sakralna glazba predstavlja bogat stilistički mozaik - elementi gregorijanskog korala susreću se sa čvrstim kontrapunktom, pa čak i opernim elementima. Sve karakteriziraju stilsko jedinstvo i dosljednost.
Ovdje su zbog liturgijskog karaktera glazbe uključene i skladbe napisane za masonsku ložu, kao što je kantata Laut Verkunde unsre Freude, K623 i Maurerische Trauermusik ("Masonska pogrebna glazba") K477.
Uz poštovanje prvom pokušaju, Bastien i Bastienne stvara sasvim drukčiji rezultat. Već tada je u stanju dominirati tekstom, a njegova glazba izdiše postoralnu radost i spontanu fascinaciju.
Nakon toga sklada prve talijanske opere, po narudžbama primljenima iz Milana i Salzburga: Mitridat, kralj Ponta (Mitridate, re di Ponto), Ascanio u Albi (Ascanio in Alba), Scipionov san (Il sogno di Scipione), i Lucio Silla. U svim ovim radovima Mozart još pokazuje blagu nespretnost u tradicionalnom okviru žanra opere serie. Libreti su često dramatski slabi i teško vjerojatni. No bez obzira na to, u njima se mogu naći nesumnjivo mozartovski znaci, iako težine, supstance i perfekcije forme prisutnih kod zrelijeg Mozarta još uvijek nedostaju.
Operom La finta giardiniera, Mozart se vraća operi buffi, prelazeći tadašnje okvire žanraoutranging all previous models of that genre. Libreto je još slab, ali likovi više nisu tako shematski i postaju stvarni pojedinci čijem karakteru glazba zasigurno doprinosi.
Figarov pir, prvo od tri velika operna djela, sva tri opere buffe (iako Don Giovanni sadrži i tragične elemente), Mozart je skladao u suradnji s libretistom Lorenzom da Ponteom. "Figarov pir" preuzet je iz komedije "Figarova svadba" Pierrea Beaumarchaisa - djelo koje je u Francuskoj teško izvedeno i loše prihvaćeno zbog ukazivanja na mane vladajućih slojeva (svećenstva i aristokracije). I u Austriji se Mozartova opera susrela sa suprotstavljanjem carskog dvora, no treba istaknuti da je Da Ponte libreto očistio od najupadljivijih, aristokraciji najsablažnjivijih dijelova fabule. Opera je praizvedena u proljeću 1786 u Bečkom kazalištu Burgtheater uz ogroman uspjeh.
"Čarobna frula" bila je kritizirana zbog apsurdnosti u libretu Emanuela Schikanedera. No svojom premijerom postigla je velik uspjeh. Glazba u operi sadrži elemente izrazite vedrine i duhovnosti, te jedinstvenog uklapanja svete i svjetovne ljubavi. Na ovo djelo utjecaj je imalo slobodno zidarstvo.
Kanoni 14 intervala br. 2: Canoni in seconda di sopra: NMA III/10 No. 26 No. 2 (1786.)
Kanoni 14 intervala br. 3: Canoni in seconda di sotto: NMA III/10 No. 26 No. 3 (1786.)
Kanoni 14 intervala br. 4: Canoni in terza di sopra: K. 508a No. 3 (1786.)
Kanoni 14 intervala br. 5: Canoni in terza di sotto: NMA III/10 No. 26 No. 5 (1786.)
Kanoni 14 intervala br. 6: Canoni in quarta di sopra: K. 508a No. 4 (1786.)
Kanoni 14 intervala br. 7: Canoni in quarta di sotto: NMA III/10 No. 26 No. 7 (1786.)
Kanoni 14 intervala br. 8: Canoni in quinta di sopra: K. 508a No. 5 (1786.)
Kanoni 14 intervala br. 9: Canoni in quinta di sotto: NMA III/10 No. 26 No. 9 (1786.)
Kanoni 14 intervala br. 10: Canoni in sesta di sopra: K. 508a No. 6 (1786.)
Kanoni 14 intervala br. 11: Canoni in sesta di sotto: NMA III/10 No. 26 No. 11 (1786.)
Kanoni 14 intervala br. 12: Canoni in settima di sopra: K. 508a No. 7 (1786.)
Kanoni 14 intervala br. 13: Canoni in settima di sotto: K. 508a NMA III/10 No. 26 No. 13 (1786.)
Kanoni 14 intervala br. 14: Canoni in settima di sotto: K. 508a No. 8 (1786.)
2 kanona: NMA III/10 Anh II No. 7a (1786.)
2 kanona: NMA III/10 Anh II No. 7b (1786.)
4 kanona-zagonetke br. 1 za 3 muška glasa jednoglasno: Ter ternis canite vocibus: Incipe Menalios: K. 73r (srpanj ili kolovoz 1770.)
4 kanona-zagonetke br. 2 za 9 ženskih glasova zajedno: Clama ne cesses. Tertia pars si placet: Cantate Domino: K. 73r (srpanj ili kolovoz 1770.)
4 kanona-zagonetke br. 3 za 2 različita glasa i jedan dodatni glas: Ter voce ciemus. Voce ter insonuit: Confitebor tibi Domine: K. 73r (srpanj ili kolovoz 1770.)
4 kanona-zagonetke br. 4 za 6 mješovitih glasova, dvoglasno: Thebana bella cantus / Troiana cantat: K. 73r (srpanj ili kolovoz 1770.)
Kanon za dva glasa in 1: Selig, selig: K. 382b (1782.)
Kanon za tri glasa jednoglasno: K. 508A (1786.)
Kanon za tri glasa jednoglasno: NMA III/10 Anh II No. 6 (1786.)
Kanon za tri glasa troglasno: NMA III/10 Anh II No. 1b (1781. ili 1782.)
Kanon za četiri instrumenta zajedno K. 562c (?)
Kanon za tri glasa jednoglasno: Canone a tre soprani: Auf das Wohl aller Freunde: K. 508 (1786.)
Kanon za tri glasa jednoglasno: Ave Maria: K. 554 (1888)
Kanon za tri glasa jednoglasno: Bei der Hitz im Sommer eß ich: K. 382e (1782.)
Kanon za tri glasa jednoglasno: Essen, Trinken / Bei der Hitz im Sommer eß ich: K. 382e (1782.)
Kanon za tri glasa jednoglasno: Heiterkeit und leichtes Blut: K. 507 (1786.)
