Domaljevac-Šamac

općina u Bosni i Hercegovini
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Domaljevac-Šamac. Za druga značenja pogledajte Domaljevac-Šamac (razdvojba).

Općina Domaljevac-Šamac, nalazi se u Županiji Posavskoj, na sjeveru Bosne i Hercegovine.

Domaljevac-Šamac
Zastava
Zastava
Grb
Grb
Država Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Bosna i Hercegovina
Entitet Federacija BiH
Županija Flag of Posavina Canton.gif Posavska
Vlast
 - Načelnik Stjepan Piljić (HDZ BiH)
Površina
 - Općina 41,70 km²
Stanovništvo (2013.)
 - Grad 3.699
 - Gustoća 110
 - Urbano područje 4.771 (općina)
 - Urbana gustoća 107,5/ km²
Poštanski broj 76233
Pozivni broj (+387) 031
Službena stranica www.domaljevac.ba
Zemljovid
Položaj općine Domaljevac-Šamac u Bosni i Hercegovini

Položaj općine Domaljevac-Šamac u Bosni i Hercegovini

Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, najveći dio općine Bosanski Šamac ušao je u sastav Republike Srpske.

U sastav Federacije BiH, ušla su naseljena mjesta: Bazik i Domaljevac, te dijelovi naseljenih mjesta: Bosanski Šamac, Brvnik, Grebnice i Tišina. Od ovog područja formirana je općina Domaljevac-Šamac.

ZemljopisUredi

Naseljena mjestaUredi

Bazik i Domaljevac, te dijelovi naseljenih mjesta: Bosanski Šamac, Brvnik, Grebnice i Tišina.

StanovništvoUredi

Prema posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Domaljevac-Šamac imala je 6.552 stanovnika, raspoređenih u 6 naselja.

Stanovništvo općine Domaljevac-Šamac
godina popisa 2013. 1991.
Hrvati 4.634 (97,1%) 6.131 (93,6%)
Srbi 92 (1,9%) 290 (4,4%)
Muslimani 17 (0,4%) 7 (0,1%)
ostali i nepoznato 28 (0,6%) 124 (1,9%)
ukupno 4.771 6.552

UpravaUredi

Sjedište općine je u mjestu Domaljevac.

PovijestUredi

Domaljevac, kao naseljeno mjesto, prvi put se spominje daleke 1548. godine. Do 1910. godine postajala su dva Domaljevca: Gornji i Donji Domaljevac.

Po odredbi Kraljevine Jugoslavije 1926. godine utemeljena je po prvi put općina Domaljevac u čiji sastav su ulazila mjesta: Domaljevac, Batkuša, Bazik, Brvnik, Grebnice, Liskovac i Odmut.

Domovinski ratUredi

Oružanom agresijom na hrvatsko selo Ravno u Hercegovini, 2. listopada 1991. godine, započeto je rat u Bosni i Hercegovini. S obzirom na velikosrpske apetite, na udaru našla se i Bosanska Posavina, u proljeće 1992. godine. Posavski narod, nedovoljno naoružan i pripremljen za obrambeni rat, nije se u potpunosti mogao suprotstaviti srpskoj okupatorskoj oružanoj sili (jednoj od najjačih u Europi), te su većinu hrvatskih i bošnjačkih naselja Srbi osvojili na nekoliko mjeseci. Nakon osvajanja slijedila je bespoštedna pljačka pokretnih dobara, a zatim ono što nije stradalo prilikom osvajanja, Srbi su uništavali na drugi način, miniranjem i paljenjem obiteljskih kuća i zgrada, što je pouzdano i utvrđeno. Osvajajući Posavinu, Srbi su počinili brojne zločine ubijajući i masakrirajući civilno pučanstvo, koje nije uspjelo napustiti svoja ognjišta, radeći pritom neviđeni genocid, kulturocid, urbicid i ekocid. Most na rijeci Savi, koji povezuje Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku, kod Orašja, porušen je 24. rujna 1991. godine.

Ocijenivši i procijenivši postojeću vojno-političku situaciju u Bosni i Hercegovini, mjerodavne općinske strukture su, još krajem 1991. godine, formirale krizne stožere i uveliko počele intenzivne pripreme za obrambeni rat. U proljeće 1992. godine, definirane su i utvrđene prve crte obrane i ustrojene prve vojne obrambene postrojbe. U početku su to bile manje vojne formacije sačinjene od dragovoljaca iz kojih je izrasla 106. brigada Hrvatskog Vijeća Obrane, sastavljena od četiri bojne (I, II, III i IV bojna). Početne obrambene postrojbe su bile uglavnom naoružane lakim pješačkim naoružanjem i ponekim protuoklopnih sredstvom, ali i jakim moralom. S vremenom, 106. brigada je oružano i logistički u svakom pogledu, ojačala do te mjere da je postala pouzdani bastion obrane općine Orašje, spremna i za oslobađanje okupiranih dijelova općine. Srpska vojna agresija na općinu Orašju započela je 29. travnja 1992. godine, topničkim napadom na hrvatsko selo Vidovice. Nakon 2 dana neprestanog topničkog napada koji je trebao poslužiti kao zastrašivanje i razbijanje prve obrambene crte, uslijedio je pješački napad 1. svibnja 1992. godine. Toga dana, snage pod zapovjedništvom Željka Ražnjatovića Arkana i Vojislava Šešelja, oko 600 pješaka potpomognuti s nekoliko tenkova, krenuli su u osvajanje Vidovica u čemu, zbog brojčane i tehničke nadmoći, i uspijevaju. Dana 2. svibnja 1992. godine, konsolidirana i oporavljena hrvatska obrana, pojačana dragovoljcima iz ostalih naselja oraške općine, u protinapadu ponovno zauzima Vidovice. Takvo stanje nije dugo trajalo, jer su već 4. svibnja 1992. godine srpske snage potpomognute snagama iz Brčkog, s više strana izvršili jaki napad na Vidovice, pa dolazi do borbe i prsa u prsa. Malobrojniji branitelji su ponovno napustili Vidovice i povukli se na pričuvne položaje. U razdoblju od 29. travnja do 4. svibnja 1992. godine, u borbama za Vidovice poginulo je oko 40 branitelja, a na desetine ih je teže ili lakše ranjeno. Na neprijateljskoj strani poginulo je preko 50 vojnika, a ništa manje i ranjeno, također je uništeno i oštećeno nekoliko tenkova. Ulaskom u hrvatska sela Vidovice, Kopanice i Jenjić, srpski vojnici su na najokrutniji način masakrirali i ubili desetke civila koji nisu mogli ili htjeli napustiti spomenuta sela.

Od 4. svibnja crta obrane 106. brigade je neprestano ojačavana i utvrđivana čvrstim rovovima i bezbrojnim tranšeama, a protezala se u duljini 27-30 km, tj. od sela Oštra Luka sa zapadne strane bojišnice, preko Boka, Matića, Kostrča, Donje Mahale i Orašja, sve do Vidovica na krajnjem istoku općine. Popunjenost brigade ljudstvom je svakim danom rasla i prelazila formaciji 100%, što samo po sebi govori o moralu i odlučnosti branitelja. Jačih neprijateljskih pješačkih napada nije bilo sve do 19. srpnja 1992. godine, nego su se vodile rovovske bitke i diverzantske akcije. U tom periodu srpski agresor je tukao oraško područje oružjem najveće razorne moći: Lunama, Volkovima, topništvom najtežeg kalibra, uz česta zračna bombardiranja, s najrazornijim avio-bombama, tkz. "krmačama". Pored crte bojišnice, na udaru su bili industrijski objekti, škole, sakralni objekti, gospodarski objekti, a nekritički je gađano i cijelo područje općine. Najveće štete trpjela su sva naselja naslonjena na prvu crtu obrane: Oštra Luka, Bok i Matići, te Orašje, kao centar općine. Svakodnevno su brojne neprijateljske granate zasipale slobodno područje, a najčešće su stradavali civili. Dana 19. srpnja 1992. godine, Srpske snage su po cijeloj crti bojišnice, uz jaku topničku potporu, izveo žestok pješačko-tenkovski napad s namjerom da zauzmu oraški teritorij. Najveća žestina napada bila je oko sela Oštra Luka, zaselak Galići. Desetine tenkova i nekoliko tisuća neprijateljskih vojnika, naišli su na žestok otpor branitelja, borbe su bile toliko snažne, da ne isti dan crta obrane nekoliko puta probijana i vraćana. U konačnici, borbom prsa u prsa, neprijatelj je doživio teški poraz, kako u ljudstvu, tako i u tehnici. Srpski gubicu su bili stotine poginulih i ranjenih vojnika, te nekoliko uništenih tenkova. I na strani branitelja bilo je na desetine ranjenih i poginulih. Spomenuta četnička ofenziva u narodu se najčešće spominje kao Boj na Galićima. Srpske snage su nastavile sa svakodnevnim granatiranjem oraških naselja. Tisuće granata izazivalo je materijalne štete i civilne žrtve. Takvo stanje je trajalo sve do 23. listopada 1992. godine, kada su postrojbe 106. brigade HVO, u zoni odgovornosti IV bojne totalno razbile i uništile neprijatelja i oslobodile okupirano selo Vidovice, a 25. listopada na isti način oslobođeno je i selo Kopanice. Srpske snage su pretrpjeli teške gubitke.

Treba napomenuti da je crta bojišnice 106. brigade bila naslonjena i na slobodni dio općine Bosanski Šamac (sela: dio Grebnica, Bazik i Domaljevac), gdje je djelovala 104. brigada HVO-a. Ove su brigade jedna drugoj olakšavale obranu, međusobno štiteći leđa i ne dozvoljavajući agresoru da bilo koju stavi u okružene, ali su i priskakale u pomoć kad je napad na bilo koju od njih prijetio da pokida crte obrane.Poslije okupacije većeg dijela Bosanske Posavine i padom općina Derventa, Bosanski Brod, Modriča i Odžak, došlo je do povlačenja i postrojbi HVO-a s tih prostora. Tako su se krajem 1992. godine, 101. brigada HVO Bosanski Brod, 102. brigada HVO Odžak, 103. brigada HVO Derventa i 105. brigada HVO Modriča preselile na slobodno oraško područje. Iako formacijski nedovoljno popunjene ljudstvom i tehnikom, činile su vrlo značajnu pomoć u daljnjoj obrani općine Orašje, a bile su pripravne i za eventualno oslobađanje svojih matičnih prostora. Preustrojem HVO i uspostavom jedinstvenih snaga Hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, u Posavini je 1994. godine formirana 4. Gardijska motorizirana brigada HVO "Sinovi Posavine". U njezinom sastavu bili su borci iz svih 6 brigada HVO Bosanske Posavine i činila je glavnu okosnicu u daljnjem vojnom djelovanju, kako obrambenom, tako i napadačkom. Od 6 brigada HVO Bosanska Posavina vojnim preustrojem formirane su 3 domobranske pukovnije.

Godine 1994. na slobodnom prostoru općine Orašje bila je ogromna koncentracija vojnog potencijala, kako u ljudstvu, tako i u tehnici, što je bilo garant opstojnosti, a čekalo je i "zeleno svjetlo" za oslobađanje okupiranih područja Bosanske Posavine. Stanje na oraškoj bojišnici je i dalje ostalo isto, uz stalno, obostrano, topničko djelovanje, sve do svibnja 1995. godine, kada su poražene srpske snage u Republici Hrvatskoj, nakon akcija Bljesak i Oluja, prebačene na Posavski koridor, u okolicu Orašja. Oporavljene od poraza u Hrvatskoj, pojačane i izuzetno naoružane srpske snagu krenule su u odlučujuću ofenzivu, pod nazivom "Osveta", s namjerom okupiranja prostora općine Orašje. Ofenziva je počela 5. svibnja i neprekidnih napadima trajala više dana. Neprijatelj je upotrijebio svu moguću tešku tehniku, uključujući i bojne otrove[nedostaje izvor]. Tisuće srpskih vojnika i specijalaca bezuspješno je napadalo i pokušavalo probiti crte obrane. HVO je sve napade uspješno odbijao, pa je crta bojišnice do Daytonskog potpisa, bila uglavnom mirna i bez većih djelovanja.

GospodarstvoUredi

Poznate osobeUredi

Spomenici i znamenitostiUredi

  • crkva svete Ane u Domaljevcu sa zvonikom koji je treći po visini u BiH
  • spomenik palim hrvatskim vojnicima tijekom Drugog svjetskog rata i poraća i Domovinskog rata koji se nalazi na trgu Palih Branitelja 104. Brigade HVO
  • crkva svetog Jakova Markijiskog u Grebnicama

ObrazovanjeUredi

Osnovna župna škola u Domaljevcu spominje se prvi put 1854. godine. 1904. godine u Domaljevcu je izgrađena Narodna osnovna škola, a 1971. godine je otvorna postojeća zgrada osnovne škole koja danas nosi ime braće Radić. Postoji područni odjel u Grebnicama.

KulturaUredi

Svake godine se održava manifestacija "Dani općine Domaljevac-Šamac". Vrhunac manifestacije je Smotra izvornog narodnog stvaralaštva "Domaljevačka Tkanica" koju organizira HKUD "Mladost" Domaljevac i okuplja velik broj kulturno-umjetnički društava iz BiH, Hrvatske i Srbije (Bunjevački Hrvati, Šokci, Mađari, Slovaci, Rusini, Česi) HKUD "Mladost" ima oko 30 članova mlade postave i 20 članova starijih članova.

ŠportUredi

Početkom ljeta 1926. u Domaljevcu je osnovano prvo Pjevačko društvo. U proljeće 1928. u Domaljevcu počinje "igranje lopte nogom" kako se su tada nazivali nogomet.

Vanjske povezniceUredi


  Nedovršeni članak Domaljevac-Šamac koji govori o bosanskohercegovačkoj općini: Domaljevac-Šamac treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.