Donji Vakuf

Donji Vakuf (stariji nazivi Novosel[2], Donji Novi[3], Donje Skoplje[4]) je općina u Županiji Središnja Bosna, BIH.

Donji Vakuf
Vrbas u Donjem Vakufu
Vrbas u Donjem Vakufu
Država Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Bosna i Hercegovina
Entitet Federacija BiH
Županija Flag of Central Bosnia Canton.gif Središnja Bosna
Vlast
 - Načelnik Huso Sušić (SDA)
Površina
 - Općina 323,7 km²[1]
Stanovništvo (2013.)
 - Općina 13.985
 - Naseljeno mjesto 6.711
Pozivni broj (+387) 030
Službena stranica donji-vakuf.ba
Zemljovid
Položaj općine Donji Vakuf u Bosni i Hercegovini

Položaj općine Donji Vakuf u Bosni i Hercegovini

ZemljopisUredi

Smješten je u srednjoj Bosni, u dolini rijeke Vrbasa, na rubu Skopaljskoga polja. Bugojno je 12 kilometara jugoistočno.[4]

StanovništvoUredi

 Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Donji Vakuf

Popisi 1971. - 1991.Uredi

Stanovništvo općine Donji Vakuf
godina popisa 1991. [5] 1981. 1971.
Muslimani 13.509 (55,03%) 11.600 (51,31%) 10.528 (51,62%)
Srbi 9.533 (38,84%) 8.574 (37,92%) 8.767 (42,99%)
Hrvati 682 (2,77%) 635 (2,80%) 924 (4,53%)
Jugoslaveni 593 (2,41%) 1.531 (6,77%) 90 (0,44%)
ostali i nepoznato 227 (0,92%) 266 (1,17%) 84 (0,41%)
ukupno 24.544 22.606 20.393

Donji Vakuf (naseljeno mjesto), nacionalni sastavUredi

Donji Vakuf
godina popisa 1991.[5] 1981. 1971.
Muslimani 5.327 (60,73%) 4.207 (58,23%) 3.723 (74,28%)
Srbi 2.616 (29,82%) 1.854 (25,66%) 882 (17,59%)
Hrvati 191 (2,17%) 184 (2,54%) 278 (5,54%)
Jugoslaveni 523 (5,96%) 900 (12,45%) 84 (1,67%)
ostali i nepoznato 114 (1,29%) 79 (1,09%) 45 (0,89%)
ukupno 8.771 7.224 5.012

Popis 2013.Uredi

Stanovništvo općine Donji Vakuf
godina popisa 2013.[6]
Bošnjaci 13.376 (95,65%)
Srbi 107 (0,77%)
Hrvati 58 (0,41%)
ostali i nepoznato 444 (3,17%)
ukupno 13.985
Donji Vakuf - naseljeno mjesto
godina popisa 2013.[6]
Bošnjaci 6.360 (94,77%)
Srbi 56 (0,83%)
Hrvati 19 (0,28%)
ostali i nepoznato 276 (4,11%)
ukupno 6.711

Naseljena mjestaUredi

Općinu Donji Vakuf sačinjavaju sljedeća naseljena mjesta:[6]

Babin Potok, Babino Selo, Barice, Blagaj, Brda, Brdo, Brezičani, Ćehajići, Ćemalovići, Daljan, Dobro Brdo, Doganovci, Dolovi, Donji Rasavci, Donji Vakuf, Đulovići, Fakići, Fonjge, Galešići, Grabantići, Gredina, Grič, Guvna, Hemići, Jablan, Jemanlići, Karići, Keže, Komar, Korenići, Košćani, Kovačevići, Krivače, Kutanja, Ljuša, Makitani, Novo Selo, Oborci, Orahovljani, Petkovići, Piljužići, Pobrđani, Ponjavići, Potkraj, Pribraća, Prisika, Prusac, Rasavci, Rastičevo, Rudina, Ruska Pilana, Sandžak, Semin, Silajdževina, Slatina, Sokolina, Staro Selo, Suhodol, Sultanovići, Šahmani, Šatare, Šeherdžik, Šutkovići, Torlakovac, Urija, Vlađevići, Vrbas i Vrljaj.

Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, veći dio općine Donji Vakuf ušao je u sastav Federacije BiH. U sastav Republike Srpske ušlo je naseljeno mjesto Ljuša koje je pripalo općini Šipovo.

Na popisima 1971. i 1981. godine, postojala su i naseljena mjesta: Balići, Balihodžići, Džihanići, Jankovići, Kosa, Rakite, Rašće, Suljići, Topola i Vukovo. Ova naselja su na popisu 1991. godine ukinuta i pripojena drugim naseljenim mjestima.

PovijestUredi

Područje općine naseljeno još u starom vijeku. U Pruscu 4 km dalje je najviše kulturno-povijesnih spomenika iz rimskog vremena.[2]

Po doseljenju Hrvata, područje je dio kraljevine Hrvatske, kao dio župe Plive. Kasnije se spominje kao dio Donjih Kraja, a od sredine 13. stoljeća i osnivanja banovine Slavonije, se dovodi u vezu s hrvatskom banovinom u Bosni.
U srednjovjekovnoj državi Hrvatskoj ovaj je kraj dio Primorske Hrvatske kneza Trpimira, kraljevine kralja Tomislava, Petra Krešimira i Dmitra Zvonimira, banovine Šubića. U srednjovjekovnoj državi Bosni dio banovine Mateja Ninoslava, dio Donjih kraja, granica župe Luka i Uskoplje, početkom 14. stoljeća u banovini Stjepana II., kralja Tvrtka; početkom 15. stoljeća dio herceštva Hrvatinića. U Oborcima je bila gotička bazilika. U okolici je 16 nekropola stećaka.[2]

Iz osmanskih vremena je u Torlakovcu turbe Torlak Alije u Torlakovcu. Najviše kulturno-povijesnih spomenika iz osmanskog vremena je u Pruscu. Područje Donjeg Vakufa pripadalo je župi Uskoplju.[2] Ne zna se kad je nastalo današnje naselje. Iz putopisa Benedikta Kuripešića iz 1530. izvodi se zaključak da se ovo naselje zvalo Donji Novi.[2] Povjesničar Nasuf Fazlagić iznio je tezu da je grad osnovao Ibrahim-beg Malkočević, drugi od sedmorice sinova bosanskog, hercegovačkog i kliškog sandžak-bega Malkoč-bega, koji je ovdje podigao džamiju (čaršijsku Baš džamiju) 1574. godine. Evlija Čelebija u svom putopisu ju također spominje,[2] te se u 16. stoljeću naselje razvilo oko džamije.[4] U Čelebijino doba grad se zvao Novosel; zbog geopolitičke i komunikacijske važnosti koji mu je pridavala Visoka porta, sultan je građane fermanom od 19. studenoga 1590. oslobodio poreza i od tog nadnevka Novosel ima status kasabe. Osmanlije su ovo naselje zvale Fakvi-ziv i poslije Donji Vakuf. U njem je bila 161 kuća. Stanovnici su bili obrtnici, trgovci te carski službenici. Strateški je bilo važno jer je imalo 14 vojnih osoba na službi u gradu: 10 spahija, dvojicu ćehaja, jednog subašu i jednog vojvodu.[2] Oko 1600. bio je u Kliškom sandžaku Bosanskog pašaluka. U 17. stoljeću premošćen je Vrbas kamenim mostom. Oko 1700. podignuta je sahat-kula.[4] U 17. stoljeću bilo je dijelom župe Uskoplja i nosio je ime Donje Skoplje i Donje Uskoplje.[4] Sve do kraja osmanske vlasti niti jedna kuća nije sagrađena na lijevoj obali Vrbasa u Donjem Vakufu, a nije se razvijalo niti naselje na desnoj obali.[2]

 
Željeznička postaja u Donjem Vakufu, prije 1918.

Austro-ugarskim zaposjedanjem BiH našao se u krunskoj zemlji BiH, u Travničkom okrugu, u Bugojanskom kotaru. Austro-ugarsko oslobađanje BiH od osmanske vlasti maknuo je staru kasabu od tek 2000 stanovnika iz višestoljetne učmalosti i zaostalosti te donio zapadnu civilizaciju i napredak. Bogato šumsko okružje Donjeg Vakufa privuklo je ulagače. Prastara stagnantna prometna infrastruktura znatno je proširena. Bečki industrijalci su se zainteresirali, kapital je privučen i sagrađene su ceste i željeznice. Postavljena je uskotračna željeznička pruga Donji Vakuf - Jajce te Donji Vakuf - Bugojno te putni pravci dolinom rijeke Vrbasa. Stigla je i industrijska proizvodnja koja je zaposlila ljude. 1901. godine podignuta je na rijeci Semešnici prva pilana na vodeni pogon u vlasništvu Huga Feldbauera. Za tu je priliku Donji Vakuf dodatno prometno prosperirao. Premošten je Vrbas (Filbarova ćuprija). Stjepan Strodl je zapisao da je te godine grad imao 2329 stanovnika, nasuprot susjednom Bugojnu s 1771 stanovnikom. U gradu je bila od uprave kotarska ispostava, od unutarnjih poslova žandarmerijska postaja, od vjerskih objekata devet džamija, pravoslavne crkve, od obrazovnih četiri mekteba, narodnu osnovnu školu, pravoslavne osnovne škole, od prometnih željezničku postaju koja je zaposlila željezničare. Gospodarstvo je ojačalo početkom rada gipsare (vlasnik tvrtka Latner), tkaonica ćilima te nešto trgovaca (prodavaonice su držali imućniji) i ugostitelja, 40 obrtnika, ukupno 350 zaposlenih u sekundarnim djelatnostima, a ostali su se bavili poljoprivredom.[2]

U Kraljevini SHS od 1918. do 1922. dio pokrajine Bosne i Hercegovine. Od 1922. do 1929. dijelom Travničke oblasti. Od 1929. do 1941. u Vrbaskoj banovini. Donji Vakuf bio je dugo bez katoličke crkve i kapele. Inicijatori gradnje bili su bugojanski župnik fra Emil Miličević i banjalučki biskup msgr. fra Josip Garić. Biskup je pri jednom pastoralnom posjetu Donjem Vakufu predložio ondašnjem imućnom poduzetniku iz Donjeg Vakufa Augustu Mursalu gradnju jedne manje crkve. Prihvatili su prijedlog. Zahvaljujući materijalnoj pomoći Augusta Mursala crkva sv. Male Terezije sagrađena je ožujka 1934. godine. Podignuta je na vlastitom zemljištu.[7] Vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Evanđelist Šarić slavio je Svetu misu u Donjem Vakufu 1938. godine i nijedan nadbiskup nije slavio misu u Donjem Vakufu sve do 2014. godine.[8] U NDH u Donjem Vakufu bila je kotarska ispostava Velike župe Plive i Rame. Kroz Donji Vakuf išla je od 23. travnja 1941. uspostavljena demarkacijska crta koja je dijelila NDH na talijansku i njemačku zonu utjecaja. Iz Jajca se nastavljala na Donji Vakuf, iz kojega je išla dalje na Travnik.[9] Ljeta 1941. intenzivirala se teroristička aktivnost srpskih četničkih i partizanskih skupina, poslije rata prikazana kao napredna revolucionarno ustanička, na djelu bila je to odmazda nad katoličkim i muslimanskim Hrvatima što se nisu borili za Jugoslaviju. NDH je organizirala prisilna iseljavanja Srba iz NDH. Donji Vakuf potpadao je pod nadležnost vrbaskog divizijskog područja, a ovim se bavio Komesarijat za izbjeglice i preseljenike. Planom je predviđano iseljavanje određenih osoba iz kotara Banja Luka, Sanski Most, Prijedor, Ključ i Kotorišće. Kotarske vlasti Donjeg Vakufa predlagale su što brže iseliti Srbe zbog borbi koje su se vodile u okolini Jajca.[10]

Nakon rata dijelom Titove Jugoslavije u NR BiH, poslije SR BiH. Sve do 1990. nisu rađeni nikakvi veći zahvati na mjesnoj katoličkoj crkvi. Rekonstruirana je i preuređena 1990., pred rat.[7] Kad je postala očita skora srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu, Hrvati u svibnju 1992. u Bugojnu su osnovali prvu bojnu HVO-a i uređivali su bojišnice prema srpskom agresoru na Kupresu i Donjem Vakufu. Bošnjaci su čekali što će se dogoditi, smatrajući u početku da je ovo isključivo ratni sukob Hrvata i Srba. Kad su krenuli srpski napadi i osvajanja, tisuće muslimanskih izbjeglica iz Donjeg Vakufa pobjeglo je u Bugojno i okolicu te izmijenilo tamošnju demografsku i etničku sliku. Katolička crkva je pretrpjela devastiranja u Domovinskom ratu.[11][12] Veći dio rata bila je pod kontrolom Republike Srpske. Preimenovali su ga u Srpski Donji Vakuf, a 1994. godine u Srbobran.[13] Bošnjačke snage tzv. ARBIH nisu žurile osloboditi Donji Vakuf ljeta 1995. godine. Preče im je bilo zauzeti udaljeniji Kupres koji je imao znatniji udio Hrvata i ekonomski znatno siromašnije područje, a ne na topomet udaljeni Donji Vakuf sa znatnim udjelom Bošnjaka, da ne bi hrvatsko napredovanje preko Kupresa ugrozilo prijašnja muslimanska osvajanja od bosanskih Hrvata. Oslobođen je zaslugom hrvatskih snaga koje su iznijele na plećima oslobađanje Jajca u Maestralu 13. rujna 1995. godine. Hrvatsko vijeće obrane, Specijalna policija MUP-a HR HB, Hrvatska vojska i Specijalna policija MUP-a RH iznijele su sukob sa srpskim snagama. Budući da su hrvatske snage razbile srpsku obranu na širem području, Srbi su ostavši bez sigurno zaleđa morali povući se bježeći iz Donjeg Vakufa. Donji Vakuf je ostao napušten i snage Armije BiH došle su na gotovo. Ušle su u prazni grad bez borbi, dan poslije hrvatskog oslobađanja Jajca, 14. rujna 1995. godine.[14] Neki su pripadnici muslimanskih snaga nastavili i tad velikobošnjačko agresiju, prekinutu godinu i pol prije. Etnički i konfesionalno su očistili općinu Bugojno, a to su nastavili i s malobrojnim Hrvatima katolicima Donjeg Vakufa. Nakon što je tzv. A BiH preuzela nadzor nad ovim područjem eksplozivnom napravom oštećena je unutrašnjost podružne crkve župe Bugojna u Donjem Vakufu.[15]

Oslobađanjem Donjeg Vakufa stvorili su se uvjeti za povrat prognanika i izbjeglica i obnovu. Crkvica sv. Male Terezije obnovljena je nakon rata.[7] Obnovili su ju župljani i Općina Donji Vakuf svojim radom i darovima u duhu propovijedanja vrhbosanskog nadbiskupa, mještanina Smiljana Franje Čekade, pravednika među narodima. 28. rujna 2014. nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić blagoslovio je obnovljenu crkvu i tom je prilikom otkrivena spomen ploča. Danas je u Donjem Vakufu ostalo samo oko trideset vjernika katolika.[8]

GospodarstvoUredi

Rudarstvo i industrija. U okolici se nalaze rudnici gipsa, kvarca i granita. Industrija uglavnom u svezi s drvom i drvnim prerađevinama i građevinskim materijalom. Tu je proizvodnja montažnih kuća, strojeva za drvnu industriju, drvne građe, stolarije te građevinskih materijala (gips). Izvan ovog skupa je proizvodnja deterdženata.[4]

Za vrijeme rata u BiH 1992. - 1995. mnogo gospodarskih i ekonomsko važnih objekata je bilo djelimično uništeno ili opljačkano. Problem grada i općine je visoki stupanj nezaposlenosti, posebno mladih ljudi.

Značajniji gospodarski subjekti su:

  • drvna industrija
  • tvornica gipsa

PrometUredi

Donji Vakuf je cestovno raskrižje, kroz grad prolaze dvije magistralne ceste, M5 koja vodi od Donjeg Vakufa preko prijevoja Komara ka Travniku i Lašvi te M16 koja vodi od Jajca preko Donjeg Vakufa i Bugojna ka Livnu i granici s Republikom Hrvatskom. Manje je značajna regionalna cesta R481 Donji Vakuf - Prusac - Bugojno.[16][17]

Poznate osobeUredi

Spomenici i znamenitostiUredi

  • Ajvaz dedino i Kjafino turbe
  • Kasnoantička bazilika u Oborcima
  • Stećci u Starom selu - Torlakovac
  • Turbe Miralem paše u D. Vakufu
  • Sahat Kula
  • Lovište Semešnica

ObrazovanjeUredi

U gradu se nalaze mješovita srednja škola, te u gradu i okolini četiri osnovne škole:

  • "Prva osnovna škola" - Donji Vakuf
  • "Druga osnovna škola" - Prusac
  • "Treća osnovna škola" - Oborci
  • "Četvrta osnovna škola" - Torlakovac

KulturaUredi

U Donjem Vakufu (i susjednom Pruscu) se godišnje održava muslimanska vjerska manifestacija "Ajvatovica".

ŠportUredi

IzvoriUredi

  1. O Općini Donji Vakuf, donji-vakuf.ba, preuzeto 9. travnja 2020.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 (boš.) Općina Donji Vakuf Historija Općine Donji Vakuf (arhivirano 31. listopada 2018., pristupljeno 23. ožujka 2019.)
  3. Ante Škegro: Uskoplje; Hrvatska uzdanica Uskoplje; Uskoplje, 1996.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Hrvatska enciklopedija Donji Vakuf. LZMK. (pristupljeno 19. ožujka 2019.)
  5. 5,0 5,1 Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.
  6. 6,0 6,1 6,2 2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 9. travnja 2020.
  7. 7,0 7,1 7,2 Župa Bugojno Filijalna crkva u Donjem Vakufu (pristupljeno 28. travnja 2017.)
  8. 8,0 8,1 KTA (kta): Kardinal Puljić blagoslovio obnovljenu filijalnu crkvu u Donjem Vakufu, Donji Vakuf, 29. rujan 2014. (pristupljeno 28. travnja 2017.)
  9. Arhivski vjesnik Arhivski vjesnik, Vol. 46 No. 1, 2003. Siniša Lajnert: USTROJ HRVATSKIH DRŽAVNIH ŽELJEZNICA (1941-1945), str. 101. (pristupljeno 23. ožujka 2019.)
  10. (srp.) Srpsko narodno vijeće Filip Škiljan: Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH. Srpsko narodno vijeće, Zagreb, prosinca 2014. str. 214-215 ISBN 978-953-7442-13-2
  11. Kamenjar.com Ante B.: Srušene i oštećene katoličke crkve i vjerski objekti u BiH u ratu od 1991 do 1995. godine, 26. ožujka 2017. (pristupljeno 28. travnja 2017.)
  12. "Srušene i oštećene katoličke crkve i vjerski objekti u BiH u ratu od 1991 do 1995. godine" pristupljeno 28. travnja 2017.
  13. (boš.) Klix.ba M. N. : Kako su rat i politika krojili nazive bh. gradova: Od Srbinja do Uskoplja 5. studenoga 2017. ) (pristupljeno 30. prosinca 2019.)
  14. Poskok.info Hrvatski branitelj l poskok.info: Pismo jajačkog branitelja, 8. rujna 2015. (pristupljeno 28. travnja 2017.)
  15. Hrvatsko nebo Daran: GALERIJA SLIKA “PREDSJEDNIK IZBLIZA”: Srušene i oštećene katoličke Crkve i vjerski objekti u BiH od 1991. – 1995. Srušeno i devastirano od postrojbi Alijine tzv. Armije BiH. , 17. travnja 2019. (pristupljeno 6. svibnja 2019.)
  16. Odluka o kategorizaciji cesta u autoceste i brze ceste, magistralne ceste i regionalne ceste, fbihvlada.gov.ba, preuzeto 27. ožujka 2018.
  17. Mreža Magistralnih Cesta u FBiH, jpdcfbh.ba, preuzeto 27. ožujka 2018.

Vanjske povezniceUredi

Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Donji Vakuf