Otvori glavni izbornik
17-godišnji Kralj Petar II. uz pučističkog predsjednika vlade Simovića (lijevo). Kralj je samog sebe proglasio punoljetnim, 8 i pol mjeseci prije navršene 18. godine, čime je otpustio svog strica regenta Pavla Karađorđevića

Državni udar u Kraljevini Jugoslaviji od 27. ožujka 1941. godine bio je državni udar koji je izvela skupina časnika vojske Kraljevine Jugoslavije. Većina ih je bila iz ratnog zrakoplovstva. Predvodio ih je general Dušan Simović, a ostali su bili brigadni general ratnog zrakoplovstva Borivoje Mirković, bojnik kraljeve garde Živan Knežević i njegov brat Radoje Knežević.

UrotaUredi

Urota je pod imenom Konspiracija bila pokrenuta još 1938. godine u redovima članova Srpskog kulturnog kluba, sa začetnicima iz reda članova nekadašnje organizacije Crna ruka, koji su pučiste organizirali na način kako je ranije djelovalo to velikosrpsko tajno društvo. Nakon što su oni stupili u kontakt s istaknutim generalom zrakoplovstva Borivojem Markovićem, on postaje glavna figura među urotnicima.

Urotnici su - kao uvjereni velikosrbi - bili jako protiv sporazuma Cvetković-Maček i protiv stvaranja Banovine Hrvatske.

O planiranom udaru je bio obaviješten i vrh četničkog pokreta, među njima Ilija Trifunović-Birčanin. O priprema za puč su bile obaviještene britanske obavještajne službe - inače su regent Pavle, Maček, Cvetković i njegova vlada bili vrlo probritanski nastrojeni, ali su u postojećim strateškim okolnostima potpisali 25. ožujka 1941. godine u Beču pakt o nenapadanju s Njemačkom - te je u kompliciranim okolnostima vremena u kojima je Britancima na svim ratištima išlo loše naposljetku pučistima dano "zeleno svjetlo" za vojni udar koji je trebao u stanovitoj mjeri uzdrmati njemački geostrateški položaj - makar je njime ugrožen sam opstanak Jugoslavije. Interesi presudnog rata s Njemačkom koji je bio u tijeku, bili su u tom trenutku važniji od dugoročnih britanskih geostrateških planova i od interesa kraljevine koja je bila bliski britanski saveznik i čija je kraljevska kuća bila u bliskim odnosima s britanskom kraljevskom kućom.

 
Nakon puča organizirane su u Beogradu demonstracije podrške pučistima. Ratoborno se izvikivalo "Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob!" Ova fotografija je u desetljećima komunističke Jugoslavije naveliko eksploatirana, bez napomene da ni pučisti, ni demonstranti koji su ih podržavali nisu baš ništa imali s komunističkom "narodnooslobodilačkom borbom": komunisti nisu sudjelovali u organiziranju puča, ali četnici jesu.

Vojni udarUredi

U vojnom udaru izvedenom 27. ožujka 1941. godine svrgnuta je vlada Dragiše Cvetkovića i regent Pavle Karađorđević. Maloljetni kralj Petar II. Karađorđević je samog sebe proglasio punoljetnim (8 i pol mjeseci prije nego je navršio osamnaestu godinu), te je na dan puča putem radio postaje više puta pozvao stanovništvo države da se ne protive puču. General Dušan Simović formirao je koalicijsku vladu.[1] Nakon vojnoga udara i formiranja vlade pokušali su uvjeriti Njemačku kako vlada nije istupila iz Trojnog pakta, vojni udar da je unutarnja stvar države i kako i dalje ostaju pri potpisanom dokumentu pakta.[1]

 
Мајоr Kraljeve garde Živan Knežević privodi jugoslavenskog predsjednika vlade Dragišu Cvetkovića. Sam je Cvetković s čitavom svojom vladom i s regentom Pavlom Karađorđevićem bio probritanski nastrojen, ali su Britanci ipak dali "zeleno svjetlo" za udar koji je trebao makar malo poljuljati njemački geostrateški položaj u vrijeme kada je Britancima na svim ratištima išlo vrlo loše.

Makar je početkom 1941. godine izgledalo mogućim da ratne operacije zaobiđu područje Kraljevine Jugoslavije, nakon puča Sile Osovine ocijenile su situaciju u Jugoslaviji odveć nestabilnima, a nove pučističke vlasti odveć sklonima Velikoj Britaniji da bi ih mogle tolerirati u području Europe pod svojom dominacijom.

U kratkom Travanjskom ratu, u 12 dana, od 6. do 17. travnja 1941. godine Jugoslavenske vojne snage posve su poražene.[2] Bezuvjetnu kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije potpisao je 17. travnja 1941. godine general Radivoje Janković.[3] Nakon toga su Sile Osovine posve razdijelile Jugoslaviju: znatan dio teritorija te države nastale 23 godine ranije je razdijeljen između država koje su sudjelovale u invaziji, a od preostalog dijela su formirane Nezavisna Država Hrvatska, Srbija pod njemačkom okupacijom i Kraljevina Crna Gora pod vlašću talijanske monarhije.

Kralj Petar II. Karađorđević i jugoslavenska vlada Dušana Simovića povukli su se iz Beograda i preko Užica, Sarajeva i Nikšića napustili su zemlju, a sa sobom ponijeli su i sve zlatne rezerve iz državne blagajne.[3]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 Mr. sc. Mateo Bratanić, Hrvatski zbjegovi u Egipat 1943.-1946. Doktorski rad, Sveučilište u Zadru Odjel za povijest, Zadar, 2009., str. 29., pristupljeno 8. kolovoza 2019.
  2. Davor Ivanković, Travanjski rat: Kraljevina se raspala za 12 dana, Večernji list, 9. travnja 2013., pristupljeno 8. kolovoza 2019.
  3. 3,0 3,1 Mr. sc. Mateo Bratanić, Hrvatski zbjegovi u Egipat 1943.-1946. Doktorski rad, Sveučilište u Zadru Odjel za povijest, Zadar, 2009., str. 30., pristupljeno 8. kolovoza 2019.