Otvori glavni izbornik

Dubravska visoravan

Pogled na Žitomisliće, lijevo su obronci Dubravske visoravni, a desno obronci visoravni Brotnjo.

Dubravska visoravan je krška visoravan u Bosni i Hercegovini. Prostor je to omeđen kanjonom rijeke Neretve sa zapada, rijekama Bunom i Bunicom sa sjevera, planinom Sniježnicom s istoka, te kanjonom Bregave s juga. Administrativno je podijeljena između općina Mostar, Stolac i Čapljina.

Na Dubravskoj visoravni dobro je razvijena poljoprivredna proizvodnja, uzgoj voća i povrća te vinogradarstvo.[1]

Vrlo je važna geopolitičkog i geostrateškog značaja. Zajedno s prostorom Tropolja (Kupreško, Livanjsko i Duvanjsko polje) jedna je od ključnih stupova nadzora nad srednjim Jadranom. Njima prolaze dvije glavne komunikacije od juga ka sjeveru.[2]

Prirodno središte je Stolac. Geostrateška uloga prepoznata barem već u antici. Znamenito Veni, vidi, vici Gaja Julija Cezara rečeno je baš ovdje, kad su stari Rimljani došli pokoriti ilirsko pleme Daorsa.[2]

I tijekom Domovinskog rata visoravan se pokazala važnom. Prvo je JNA uz potporu lokalnog bošnjačkog pučanstva pacificirala taj prostor tijekom druge polovice 1991. godine. Za hrvatske snage iz Hercegovine velikosrpska agresija je započela već 19. rujna 1991., kad je JNA s 20-ak tisuća vojnika zauzela Dubravsku visoravan. Već sutradan je napala, zatim potpuno razorila te nastavila napadati ka Slanom i Dubrovniku, dok je drugom branom zauzela zračunu luku u Mostaru, grad Mostar, te se rasporedila na granice općine Mostara, davši do znanja da i općinu Mostar pripaja Republici Srpskoj i odsijecajući Mostar od ostalog dijela zapadne Hercegovine. [3]

Hrvatske snage su u sklopu operacije oslobađanja Dubrovnika u proljeće 1992. stavile Dubravsku visoravan pod nadzor HV-a i HVO-a. I na Dubravskoj visoravni i na Tropolju proljeća 1992. vojevane su odlučujuće bitke, zahvaljujući kojima je pobjeda Hrvata omogućila potpuni hrvatski nadzor nad Srednjim Jadranom te obranu prostora BiH.[2]

Bošnjačko vodstvo nije željelo takvo stanje i htjelo je izdajom saveznika promijeniti geostrateških odnosa na ovom području. Uzrok bošnjačko-hrvatskog sukoba na ovom prostoru najprije leži u napadnim aktivnostima Armije BiH tijekom 1993. godine. Napadno-osvajačka operacija Armije BiH Neretva 93 za cilj je imala ovladati dolinom Neretve i izlazak na Jadransko more. Događaji s područja Stoca i Čapljine tek su posljedice kojima su uzročnici oni krugovi koji su iz Sarajeva bezuspješno pokrenuli napadnu operaciju širih razmjera na neretvanskom operativnom pravcu. Frustirani neuspjehom, rat protiv Hrvata su nastavili dva desetljeća poslije drugim sredstvima. Napade na ovaj prostor čine mediji, sudovi, entitetske institucije, različite udruge i pojedinci, čiji je cilj postizanje rješenja koja odgovaraju velikobošnjačkim središtima moći. Služe se metodom proglašavanja zločincima svih institucija hrvatskog naroda i pojedinaca koji su u ratnom razdoblju djelovale na tom području. Kreatorima politike koja podvaljuje Hrvatima suprotstavila se činjenica da ljudskih zrtava i zločina uopće nije bilo i time ni kaznenog djela. Da bi im podvale uspjele, trebaju im politikantske krivotvorine tipa "udruženi zločinački pothvat", "zločinačka organizacija", "segregacija", itd. Narodu se servira pamflete, medijske hajke o žrtvama i protjerivanjima nehrvata s ovog područja, navodnim logorima, zločinima, itd.,. Nečasni ljudi u politici, medijima i tužiteljstvu nisu mogli način žrtve, pa se na sve načine trude i pokušavaju izmisliti ih. Namjerno se sustavno krivotvore činjenice da bi se pobrkalo uzroke (velikobošnjačka osvajačka nakana) i posljedice (legitimna hrvatska obrana). [2]

IzvoriUredi

  1. Frano Matić: Hercegovačka Kalifornija, Večernji list, preuzeto 30. travnja 2014.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Hrsvijet.net Ilija Zovko: Geopolitičke igre i licitiranje opstojnošću i zrtvama stolačkih Hrvata 05. rujna 2012. (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  3. Tuđman, Miroslav: Vrijeme krivokletnika, Zagreb: Detecta, 2006., str. 447., ISBN 953-99899-8-1