Wikipedija

Dubrovački dijalekt

Dubrovački dijalekt je novoštokavski (i)jekavski poddijalekt koji je isključivo hrvatski. Spada pod zapadnoštokavske dijalekte hrvatskog jezika.

Ovaj je članak dio niza o
štokavskom narječju hrvatskoga jezika
Dijalekti štokavskog narječja:

Zapadnoštokavski govori:

Istočnoštokavski govori:

Prijelazni govori:


Povijesno rasprostiranje hrvatskih narječja
Današnje rasprostiranje hrvatskih zapadnoštokavskih dijalekata

Dalibor Brozović ga naziva poddijalektom istočnohercegovačkog dijalekta,[1] a Iva Lukežić dijalektom štokavskoga narječja.[2]

Geografska distribucija

uredi

Geografski govoreći, dubrovački dijalekt nije raširen na velikom području u usporedbi s ostalim hrvatskim dijalektima. Govori se na području grada Dubrovnika i njegove okolice – od Janjine na poluotoku Pelješcu do Prevlake na granici s Crnom Gorom.

 
govorno područje

Povijesni razvoj

uredi
 
Pododijalekti novoštokavskog jekavskog
 
Povijesni prikaz jekavskih zapadnoštokavskih dijalekata
 
Hrvatski poddijalekti

U doba Dubrovačke Republike latinski i talijanski jezik uživali su službeni status, dok je slavenski bio jezik koji su stanovnici rabili u svakodnevnom životu. Postojanje pisara koji su vodili knjige na slavenskom zabilježeno je od 13. st.[3] Tadašnja pisma u upotrebi bila su bosančica i ćirilica,[4] što se pripisuje političkim i gospodarskim vezama sa susjednom Bosnom i Srbijom.

Najpoznatiji dubrovački latinički molitvenici Vatikanski hrvatski molitvenik i Akademijin dubrovački molitvenik zabilježeni su od početka 15. st.[5]

U doba renesanse, lokalni dramaturzi poput Marina Držića svjedoče jezičnoj posebnosti dubrovačkog mjesnog govora uz pomoć govorne karakterizacije svojih likova i posveta djela. Takva književna djela, uz ona neknjiževna poput raznih administrativnih zapisa, danas pomažu kod analize i rekonstrukcije dubrovačkog govornog idioma s kraja 15., te kroz 16. stoljeće.[6]

Dubrovnik je predstavljao prijelazno područje između sjeverne ikavice i južne ijekavice. Upotreba dvoznaka ie na mjestu dugog jata, a slijeda j e na mjestu kratkog posvjedočena je u mnogim djelima. Također je prisutan utjecaj ikavske čakavštine osobito izražen u dubrovačkoj poeziji tog razdoblja.[7]

U 17. i 18. stoljeću dubrovački je dijalekt prošao novoštokavski proces koji je proveden nedosljedno, nepotpuno i na svojstven način (posebice u prozodiji). Zahvaljujući tom procesu, kao i bogatoj dubrovačkoj književnosti, dubrovački je dijalekt znatno utjecao na oblikovanje hrvatskog standardnog jezika od sredine 18. st. do hrvatskog narodnog preporoda.[8]

U tom razdoblju, dubrovački dijalekt nazivan je i jezikom:[9][10]

» Euridiče, tradžikomedija Paše Primovića Latiničića Dubrovčanina, prinesena po njemu u jezik dubrovački iz jezika latinskoga. «

nepoznati dubrovački autor, 1617. g.

» Vanghielia i pistule istomaccene s Missala novvoga rimskoga u iesik dubrovacki sa grada i darxave dubrovacke. «

Bartol Kašić, 1638. g.

Jezična obilježja

uredi

Fonologija

uredi

Dubrovački dijalekt smatra se natprosječno vokalnim. Sadrži pet realizacija fonema /o/[2]:

  1. poluzatvoreni stražnji zaobljeni kratki samoglasnik
  2. zatvoreni stražnji zaobljeni dugi samoglasnik
  3. poluotvoreni stražnji zaobljeni dugi samoglasnik
  4. nazalizirani poluzatvoreni stražnji zaobljeni dugi samoglasnik
  5. otvoreni stražnji zaobljeni dugi samoglasnik.

Općenito pravilo dubrovačkog dijalekta navodi kako se stražnji samoglasnik duži tako da se diftongizira prvim višim stražnjim samoglasnikom. Prema tome je /ā/ = /oā / i /ō/ = /uō /. Prema istom principu javlja se hiperjekavizam gdje je  /ē/ = /iē/, tj. /ě/ (pr. nisam – nijesam; lijepih – lijepijeh).[10]

Javlja se hiperjotacija gdje d + j prelazi u đ (pr. gdje – đe; vidjeti – viđet; djed – đed).

Po pitanju naglasnih cjelina, prijedlozi se u govoru stapaju s riječi uz koju stoje (pr. o tebi – o‿tebi; petnaest do dva – kvarat‿do‿dva). Takvo stapanje javlja se i kod nekih sintagmi (pr. dobro jutro – dobro‿jutro; dobra večer – dobar‿veče'; dobra noć – dobra‿noć).

Morfologija

uredi

Dubrovački dijalekt dijeli tipična obilježja štokavskih narječja općenito: -l na kraju sloga prelazi u -o (pr. rekal – rek(a)o), u nastavku -ao izostavlja se -a  (pr. rekao – reko; dal – do; žao – žo),  infinitivni nastavak gubi -i (pr. napraviti – napravit) i sl.

Treće lice množine prezenta konjugira se s nastavkom -u (pr. rade – radu; gule – gulu).

Imenice muškog roda na -o poprimaju nastavak -a u genitivu jednine (pr. Vlaho, N. → Vlahe, G. – Vlaha, G.).

Gramatički rod imenice mijenja se ovisno o završetku riječi (pr. dobra večer, ž. r. – dobar večer, m. r.; ovaj auto, m. r. – ovo auto, s. r.).

Leksik

uredi

Leksik dubrovačkog govora tvore hrvatske riječi praslavenskog podrijetla, latinizmi, romanizmi (talijanizmi i romanizmi iz mletačkog dijalekta), turcizmi i grecizmi.[11]

Pod dubrovačke riječi praslavenskog podrijetla spadaju: gòspār (praslav. *gospodь; gospodin), gospòđa, òžičica (praslav. *lъžica; žličica), pȕca (ženski rod, G jd. pȕcē), gȁćice (praslav. *ga’ti; donji dio donjega rublja), pȑžina (praslav. pȑga; pijesak), kúčak (praslav. *cúcьkъ; pas), crȅvja (cipela).

Primjeri dubrovačkih latinizama su: mòskār (lat. muscarium; lepeza), dûndo (lat. dominus > donno; ujak, stric ili tetak) i dúndo (lat. dominus > donno; odrasli muškarac), dûmna (vulgarnolat. domna; časna sestra), pȉpūn (lat. pepone; dinja), bjȅčva (lat. vitta, čarapa).

Primjeri dubrovačkih romanizama su: palètūn (fran. paletot; sako), nóne (tal. nonna; baba), bôča (tal. bocca; lopta), rûsica (tal. rosetta; pecivo), pjȁt (tal. piatto; tanjur), kȏrpić (tal. corpetto; grudnjak), fùndać (tal. fondaccio; talog), komònčīn (mlet. comonzìn; noćni ormarić), škàpīn (mlet. scapìn; čarapa), nȁpica (mlet. napa, stolnjak), obrùžat (mlet. brusàr; žarg. markirati), mànīna (mlet. manìn; narukvica), kòlājna (tal. collana; ogrlica), rèćīne (tal. orecchino; naušnice), saket (tal. sacchetto; vrećica).

Primjeri dubrovačkih turcizama su: mìnđuša (tur. mengüş; naušnica), ùtija (tur. ütü; glačalo), kàjiš (tur. kayış; remen), kusur (osm. küsûr ← arap. kusūr), kȅsa (tur. kese; vrećica).[12]

Njegovanje dubrovačkog dijalekta danas

uredi

Upotreba dubrovačkog govora danas opada. Akademik Dalibor Brozović tvrdi kako današnji cavtatski govor bolje predstavlja dubrovački poddijalekt nego sadašnji "urbanizirani i donekle izmiješani govor u samome Dubrovniku".[1]

Postoje inicijative kojima se teži njegovanju dubrovačkog dijalekta:

  • Spjegajmo po naški – emisija UNIDU radija Sveučilišta u Dubrovniku[11]
  • Naški dubrovački rječnik – rječnik autora Davora Mladošića i Maje Milošević, 2011.[12]

Izvori

uredi
  • Vijenac Josip Lisac: Dubrovnik i hrvatska tradicija
  • C. A. van den Berk, "Y a-t-il un substrat čakavien dans le dialecte de Dubrovnik?: Contribution à l`histoire de la langue serbo-croate", ’s- Gravenhage, 1957., 256 str.
  • Ivan Brabec, "Die Mundart von Dubrovnik", Die Welt der Slaven, V/1960., str. 45-61.
  • Sanja Brbora-Majstorović, "Nacrt za dubrovački rječnik", Filologija, 30-31/1998., str. 179-184.
  • Drago Ćupić, "Odnos štokavštine sjeverozapadne Boke i Dubrovnika (Nekolike fonetsko-morfološke paralele)", Hrvatski dijalektološki zbornik, 7-1/1985., str. 73-80.
  • Mirko Deanović, "Zašto dubrovački književnici nisu pisali kako su govorili?", Hrvatsko kolo, XVII/1936., str. 62-77.
  • Mirko Deanović, "O urbanom karakteru dubrovačkoga leksika", Forum, Zagreb, VI/1967., br. 9-10, str. 397-403.
  • Vera Gerersdorfer, "Romanizmi u dubrovačkom govoru", Zadarska revija, XXVIII/1979., br. 1, str. 1-19.
  1. ↑ a b Croatica et Slavica Iadertina, 2005. Dalibor Brozović: Dva moguća fonološka tumačenja prozodijskog sustava u cavtatskome govoru
  2. ↑ a b Iva Lukežić, Zajednička povijest hrvatskih narječja 1 - Fonologija, Zagreb, Hrvatska Sveučilišna naklada, 2012.
  3. ↑ Miović, Vesna. 23. svibnja 2005. Filip de Diversis: Opis slavnoga grada Dubrovnika. Predgovor, transkripcija i prijevod s latinskoga: Zdenka Janeković-Römer. Zagreb: Dom i svijet, 2004. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku (43): 265–266. ISSN 1330-0598
  4. ↑ Lučić, Josip. 30. lipnja 1982. [[Vinko Foretić]], Povijest Dubrovnika do 1808., Matica Hrvatska I (str. 359), II (str. 495), Zagreb 1980. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku (19–20): 488–493. ISSN 1330-0598 Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  5. ↑ Malić, Dragica. 2005. Najstarije dubrovačke “tuđinke”. Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 31 (1): 165–209. ISSN 1331-6745
  6. ↑ Vulić, Sanja. 22. travnja 2016. Jezična previranja u dubrovačkoj renesansnoj književnosti. Colloquia Maruliana ... 25. (25): 229–255. ISSN 1332-3431
  7. ↑ Vulić, Sanja. 22. travnja 2016. Jezična previranja u dubrovačkoj renesansnoj književnosti. Colloquia Maruliana ... 25. (25): 229–255. ISSN 1332-3431
  8. ↑ Brozović, Dalibor. 2005. DVA MOGUĆA FONOLOŠKA TUMAČENJA PROZODIJSKOGA SUSTAVA U CAVTATSKOME GOVORU. Croatica et Slavica Iadertina. 1 (1.): 19–30. ISSN 1845-6839
  9. ↑ Armin Pavić, Historija dubrovačke drame, Zagreb, 1871., str. 167
  10. ↑ a b [1] (2009), Hrvatski biografski leksikon
  11. ↑ a b Spjegajmo po naški. #UNIDURADIO (engleski). Pristupljeno 3. prosinca 2021.
  12. ↑ a b ‘Naški rječnik’ u službi spašavanja dubrovačkog govora. NAŠKI GOVOR (bošnjački). 8. travnja 2012. Pristupljeno 3. prosinca 2021.

Vanjske poveznice

uredi
  • Filologija, 52/2009. Orsat Ligorio: Izgovor glasa o u dubrovačkom govoru
  • Jezik, br. 2/1998. Mario Grčević: Kako je dubrovački dijalekt postao poddijalekt "istočnohercegovačkoga dijalekta"
  • Jezik, br. 3/1998. Mario Grčević: Zablude o ist. herc. govorima kao dijalektnoj osnovici hrvatskoga književnoga jezika - 2. dio
  • Jezik, br. 1/1999. Mario Grčević: Ponovno o "istočnohercegovačkoj štokavštini" i kroatističkim stranputicama
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Dubrovački_dijalekt&oldid=7193518"