Dur (od lat. durus = tvrd / engl. major / fr. mode majeur / tal. modo maggiore) je naziv tonskog roda koji karakterizira određenu vrstu dijatonske ljestvice.[1] Kolokvijalno se najčešće odnosi na dursku ljestvicu, a rabi se i u nazivima durskih tonaliteta i akorda.

Povijest

uredi
 
Durski trozvuk na tonu c1.

S pojmom dur povijesno je povezana pojava tonaliteta, čija su dva temeljna oblika, dur i mol, prvenstveno harmonijski određeni. Tonalitetne durske ili molske tendencije, odnosno akordske, harmonijske tendencije pojavile su se tek unutar razvijene višeglasne glazbe 15. i 16. stoljeća. Talijanski skladatelj i glazbeni teoretičar Gioseffo Zarlino prvi se opširno bavio pitanjem durskoga i molskoga trozvuka, a dur i mol su kao tonalitetni načini prevladali tek u glazbi 17. stoljeća.[1] U teoriji glazbe tzv. zapadnoga svijeta brojni su teoretičari pojedinim tonskim načinima, akordima i ljestvicama često pridavali značajke durskoga ili molskoga roda (njem. Tongeschlecht). Katkada su takva razmišljanja čak bila u skladu i s aktualnim poimanjem rodne ideologije, po kojoj su duru stereotipno pridavane muške, a molu ženske osobine (dur od lat. durus = tvrd; mol od lat. mollus = mekan; takva se primarno etimologijska objašnjenja i danas mogu naći u stručnoj literaturi).

Durska ljestvica

uredi

Durska je ljestvica dijatonski niz od osam tonova, koji počinje i završava tonovima istog imena razmaknutima za oktavu.[2] Osnovna karakteristika, po kojoj je moguće prepoznati dursku ljestvicu, karakterističan je raspored razmaka među njenim tonovima, odnosno stupnjevima. Svaki stupanj ljestvice ima i sasvim određenu melodijsko-harmonijsku funkciju.[3] Tako se, primjerice, u durskoj ljestvici na njena tri glavna stupnja, tonici, subdominanti i dominanti, nalaze durski trozvuci: jer ta tri trozvuka ujedno obuhvaćaju i sve tonove durske ljestvice, svaka se dijatonska (durska) melodija njima može i harmonizirati. Za durske i molske ljestvice karakteristična je i mogućnost transpozicije, pri čemu sama struktura ljestvice uvijek ostaje ista. To nije slučaj s tzv. starim načinima (modusima), kod kojih promjena početnoga tona redovito znači i promjenu tonskoga načina.[1]

 
Ciganska durska ljestvica (na tonu c1).

Od presudnog je značaja za durski karakter određene ljestvice interval velike terce između njezina temeljnog tona (tonike) i trećega stupnja (medijante), pa se tako čak uobičajilo tu tercu nazivati i durskom tercom. Budući da taj interval osobito karakterizira lidijski i miksolidijski način, te frigijsku i cigansku dursku ljestvicu, i te je tonske sustave također moguće ubrojiti u durske ljestvice.

 
C-durska ljestvica (na tonu c1).

Dvanaest durskih ljestvica imenujemo po početnom, temeljnom tonu. Tako se, primjerice, C-dursku ljestvicu imenuje po prvom tonu niza c-d-e-f-g-a-h-c'. U tzv. prirodnom obliku durske ljestvice, koji je po građi jednak jonskomu načinu, polustepwni su između 3. i 4. te 7. i 8. stupnja; svi su ostali stupnjevi međusobno razmaknuti za cijeli stepen.[2] Takav međusobni odnos stupnjeva durske ljestvice jasno pokazuje da je durska ljestvica sastavljena od dvaju građom jednakih tetrakorda (niza od četiriju tonova),[3] što je osobito značajno prilikom tumačenja melodijsko-harmonijskih odnosa i načina međusobne povezanosti različitih tonaliteta unutar kakve skladbe.

7 ♭
 
6 ♭
 
5 ♭
 
4 ♭
 
3 ♭
 
2 ♭
 
1 ♭
 
0 ♭/♯
 
1 ♯
 
2 ♯
 
3 ♯
 
4 ♯
 
5 ♯
 
6 ♯
 
7 ♯
 
dur Ces Ges Des As Es B F C G D A E H Fis Cis
mol as es b f c g d a e h fis cis gis dis ais

Izvori

uredi
  1. a b c B. Antić: »Dur«, Muzička enciklopedija, sv. 1, str. 488.
  2. a b T. Petrović: Osnove teorije glazbe, str. 59.
  3. a b C. Ganter: Die Dur-Moll tonale Harmonik, str. 8-9.

Literatura

uredi

Vanjske poveznice

uredi