Emil Krleža
Emil (Ečo) Krleža (Čakovec 22. travanj 1920.– Zagreb 10. siječanj 1974.) bio je hrvatski boksač i boksački trener.[1]
| Emil Krleža | |
| Osobni podatci | |
|---|---|
| Nadimak | Ečo |
| Težinska kategorija | srednja, poluteška |
| Nadnevak rođenja | 22. travanj 1920. |
| Mjesto rođenja | Čakovec |
| Nadnevak smrti | 10. siječanj 1974. |
| Mjesto smrti | Zagreb |
| Boksačke statistike | |
| Profesionalne | |
| Naslov prvaka | državni prvak u srednjoj kategoriji 1942. |
Životopis uredi
Rođen je u Čakovcu 22. travnja 1920. u obitelji Stjepana Krleže ili Kerleže (kako je upisan) i Regine rođ. Kenđer (vjerojatnije Kenđel). Kršten je 28. travnja 1920. u čakovečkoj župnoj crkvi. 1937. S nepunih 17 godina osvojio je prvenstvo tadašnje Savske Banovine u srednjoj kategoriji. Jednak uspjeh postigao je i sljedeće 1938. godine, a 1940. prvak je Banovine Hrvatske u poluteškoj kategoriji. Državni prvak tadašnje Kraljevine Jugoslavije u srednjoj kategoriji bio je 1938. i 1939., a 1940. u poluteškoj. Već 1937. godine član je državne reprezentacije na susretima protiv Rumunjske i Čehoslovačke u Temišvaru, a sljedeće godine protiv Rumunjske i Moravske u Pragu i Brnu. Tijekom Drugog svjetskog rata Krleža nije prekidao svoju boksačku karijeru, nego ju je jednako uspješno nastavio i u NDH kao član Teškoatletskoga kluba „Croatia“ iz Zagreba.[2]
Godine 1942. postaje državni prvak u srednjoj kategoriji,[2] a 1943. i 1944. u poluteškoj. S državnom reprezentacijom NDH u poluteškoj kategoriji nastupio je na I. ratnom prvenstvu Europe u Wroclawu protiv Mađarske, Slovačke i Rumunjske 1942. i na troboju Hrvatska–Rumunjska–Slovačka 1944. u Bukureštu. Potom je, navodno kao aktivist narodnooslobodilačkog pokreta, uhićen i odveden u koncentracijski logor u Njemačkoj. Poslije rata i povratka iz logora djelovao je u klubovima: „Lokomotiva“, „Borac“ i „Metalac“ u Zagrebu, te „Milicioner“ u Beogradu. Postaje 1947. godine prvak Balkana u teškoj kategoriji, a u istoj kategoriji prvak je Jugoslavije 1950., dok je 1952. prvak u poluteškoj. Poslije povlačenja iz ringa bio je trener u klubovima „Jedinstvo“ i „Metalac“.
Umro je 10. siječnja 1974. godine u Zagrebu, u 54. godini života.[3]
Izvori uredi
- ↑ Bušić, Zvonimir. 2002. Šampioni hrvatskog i svjetskog boksa : 1719-1998. Hrvatski športski muzej. Zagreb.
- ↑ a b Vaše Mjesto Za Trening. Boksački klub Sveti Duje Split. Pristupljeno 8. rujna 2022.
- ↑ Kapun, Vladimir. 10. siječnja 2014. U novu godinu - s boksačem!!. medjimurje.hr. Pristupljeno 8. rujna 2022.