Enes Handžić

Enes Handžić (Donji Vakuf, 5. veljače 1960.), je bosanskohercegovački muslimansko-bošnjački političar i visoki vojni zapovjednik [1]

ŽivotopisUredi

Rođen u Donjem Vakufu, BiH. Diplomirao ekonomiju. Vojni rok odslužio 1986. u Sarajevu.[1]

U vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bio je pomoćnik zapovjednika za sigurnost 307. brigade Armije BiH sve do kraja 1993., nakon čega je bio u sigurnosnoj službi Operativne grupe Zapad ARBiH.[1] U velikobošnjačkoj agresiji na Hrvate u Središnjoj Bosni, ARBiH napala je HVO u Bugojnu 18. srpnja 1993. godine. Brojni su Hrvati protjerani ili prisiljeni u bijeg. Mnogi su hrvatski civili i zarobljeni vojnici zatočeni u brojnim logorima svugdje po Bugojnu. Zatočeništvo u krajnje nehumanim uvjetima trajalo je sve do 19. ožujka 1994. godine.[1] 19. ožujka 1994. zatočenici HVO-a u logoru u Bugojnu su nakon osam mjeseci zatočeništva izašli su na slobodu. Mnogi nisu dočekali dan izlaska, nego su nestali: odvedeni su iz logora, mučeni, ponižavani, premlaćivani.[2] Poslije pronađeni dnevnik predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna Dževada Mlaće ključni je dokaz da je u Bugojnu postojao i provodio se udružen zločinački plan, kako je kazala Tužiteljica Slavica Terzić 15-ak godina poslije u završnoj riječi na suđenju Dautoviću i Gasalu. Handžićeva "desna ruka" u ratu Enes Sijamija potvrdio je da je predsjednik BiH Alija Izetbegović znao "sve, svaki korak koji se u ratu poduzimao u Bugojnu“. Sijamija je bio nezgodni svjedok ratnih događaja u Bugojnu i nekoliko puta ga se pokušalo likvidirati pa je utočište pronašao u Austriji, znajući sudbinu još nekih visokih bošnjačkih ratnih vojnih i civilnih dužnosnika.[3] Na svjedočenju na tom suđenju, istakao i da su svi u Bugojnu znali za zločine nad zarobljenim pripadnicima HVO-a.[4]

Bugojanski su Hrvati 25. studenoga 1994. kod vojnih i civilnih institucija vlasti, podnijeli krivičnu prijavu protiv 440 osoba osumnjičenih za ratne zločine počinjene tijekom 1993. u Bugojnu. Načelnik sigurnosti 307. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH bio je visoko na popisu prijavljenih za ratni zločin.[5][6][7][8][9][10][11]

Poslije rata bio je ministar unutarnjih poslova u Županiji Središnja Bosna, neposredno nakon rata, baš u vrijeme kada je počinjena većina ubojstava nad hrvatskim povratnicima i policajcima u Travniku.[3] Potom je bio šef interne kontrole federalnog MUP-a od 1999. do 2002. godine, kada mu je komesar IPTF-a oduzeo akreditive za rad u policiji. [12]

17. travnja 2007. uhićen je odlukom Suda BiH zbog optužbe za ratne zločine. Optužen za nezakonito odvođenje u logore, nezakonita zatvaranja i odvođenja na prisilni rad na raznim lokacijama u Donjićima u općini Bugojnu. Optužba sadrži da je ARBiH skupa s bošnjačkim civilnim vlastima općine Bugojna nastavila pljačkati imovinu hrvatskog stanovništva, ubijati, mučiti i nehumani tretirati hrvatske civile.[1] Travnja 2007. djelatnici Službe za istragu i zaštitu SIPA-e u cjelodnevnoj akciji s nekoliko blindiranih vozila, praćeni lokalnim policijskim snagama su sproveli akciju uhićenja i pretresa imovine trojice ratnih bugojanskih osumnjičenika. U zoru su u munjevitoj akciji u Donjem Vakufu i Travniku uhitili Enesa Handžića, ratnog zapovjednika bugojanske policije, i Senada Dautovića nekadašnjeg zapovjednika za sigurnost 307. brigade Armije BiH. Poslijepodne su provjerili u Bugojnu policijsku upravu, te u objekte u svezi s Dževadom Mlaćom.[13] 7. prosinca 2007. predmet na sudu spojen je s predmetom Dautović.[1]

Veljače 2008. pokrenuti su postupci pred Sudom BiH za zločine nad bugojanskim Hrvatima (nad hrvatskim civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a[4]) (predmet Handžić i ostali: Enes Handžić, Senad Dautović, Nisvet Gasal i Musajb Kukavica). Glavna imena, Dževad Mlaćo i Selmo Cikotić uživala su zaštitu.[14] Pred Sudom BiH formiran je predmet Handžić i ostali odnosno Handžić, Senad Dautović, Nisvet Gasal i Musajb Kukavica. U jednoj fazi postupak predmet Handžić i ostali se podijelio na dva odnosno Handžić i Gasal i ostali. U predmetu protiv Handžića, vojni vještak Suda BiH bio je general tzv. Armije BiH Fikret Muslimović, koji je u ratu dovodio mudžahedine, a u vrijeme suđenja aktualni savjetnik Bakira Izetbegovića.[15]

Na suđenju je tvrdio da je naloge za odvođenja na prisilan rad hrvatskih zatočenika, a najvjerojatnije i likvidacije, izdavao po naredbi Dževada Mlaće i Selme Cikotića, ratnog zapovjednika Operativne grupe Zapad.[15]

Sa sudom je postigao sporazum o priznanju krivnje. 25. svibnja 2011. sudsko vijeće kaznenog odjela ga je proglasilo krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva[16] i ratnih zarobljenika[15] po zapovjednoj i individiualnoj odgovornosti što je u vrijeme hrvatsko-muslimanskog sukoba od 18. srpnja do kraja listopada 1993. godine, nakon što su pripadnici HVO položili oružje i predali se pripadnicima Armije RBiH, kao pomoćnik zapovjednika za sigurnost 307. brigade Armije RBiH koji je nad vojnim policajcima imao efektivnu kontrolu i kao vojni starješina Armije RBiH bio je ovlašten od strane Ratnog predsjedništva općine Bugojno, zapovjednika 307. brigade i zapovjednika Operativne grupe „Zapad“, sudjelovao u prisiljavanju zatočenika na prisilni rad tako što je u skladu sa ovlaštenjem, koje je dobio od svojih nadređenih, odobrio odvođenje zatočenika na prisilne radove, gdje su zatočenici bili životno ugroženi i gdje su mnogi mučeni, a neki i ubijeni.[16] U presudi stoji da je U dvorani OŠ Vojin Paleksić u srpnju i kolovozu odobravao odvođenje zatvorenika iz škole na prisilne radove u Prusac, gdje im je život bio ugrožen. U školi su njemu podređeni pripadnici Vojne policije udarali zatvorenike, a Marija Subašića i Vinka Ivkovića ubili. Slična su zbivanja bila i u logoru stadiona Iskra, salonu namještaja “Slavonija DI”, garaži jedne privatne kuće, Marksističkom centru, Kulturno-sportskom centru i BH banci. I u presudi i u postignutom sporazumu s tužiteljstvom navodi se da je Handžić odobrenja za odvođenje zatvorenika na prisilne radove izdavao po ovlastima Ratnog predsjedništva Bugojna te zapovjednika 307. brigade i Operativne grupe Zapad, a tih je mjeseci predsjednik Ratnog predsjedništva bio je Dževad Mlaćo, zapovjednik 307. brigade Tahir Granić, dok je zapovjednik Operativne grupe Zapad bio Selmo Cikotić, aktualni ministar obrane BiH.[17] Premda je bio ovlašten propustio je poduzeti nužne i razumne mjere za spriječiti ubojstva i mučenja zatočenika koja su počinili njemu podređeni pripadnici Vojne policije te ostali pripadnici Armije RBiH, odnosno propustio je kazniti počinitelje, premda je znao za činjenje tih kaznenih djela, i propustio sprovesti odgovarajuće istrage zbog počinjenja tih djela i podnijeti kaznenu prijavu nadležnom Okružnom vojnom tužiteljstvu u Travniku. Na suđenju je pregovaranja o krivnji dao korisne informacije Tužiteljstvu BiH u odnosu na mjesta gdje su zatočenici likvidirani te osobama koje su sudjelovale u ratnim zbivanjima u Bugojnu. Enes Handžić je osuđen na osam godina zatvora.[16]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Trial International Enes Handžić, pristupljeno 3. travnja 2019. (eng.)
  2. Poskok.info Jadranko Dadić/Tomislavcity.com: Zločinci i dalje šute, a tijela mnogih Hrvata Bugojna nigdje još nema 19. ožujka 2019. (pristupljeno 19. ožujka 2019.)
  3. 3,0 3,1 HRsvijet.net Enes Sijamija: Alija Izetbegović znao zasvaki korak koji se u ratu poduzimao u Bugojnu , 8. siječnja 2012. (pristupljeno 3. travnja 2019.)
  4. 4,0 4,1 (srp.) Nezavisne novine David Muminović. Handžić: Svi znali za zločine nad zarobljenicima u Bugojnu, 15. lipnja 2011. (pristupljeno 3. travnja 2019.)
  5. HIC Ivica Mlivončić: Zločin s pečatom - Bugojno (pristupljeno 30. siječnja 2018.)
  6. Marko Barišić: “Istina o Mlaćinu zločinu nad nestalim Bugojancima”(2), Vjesnik, 25. srpnja 1996., str. 3.
  7. V. Vegar: “Nestali bugojanski Hrvati su mrtvi!”, Slobodna Dalmacija, 2. srpnja 1996., str.2.
  8. Zvonimir Ćilić: “Krije li masovna bugojanska grobnica tijela dvadeset i jednog Hrvata?”, Horizont, 7. ožujka 1997., str. 10.
  9. Ivica Mlivončić: “Nositelj krivične prijave za zločine”, Slobodna Dalmacija, 30. lipnja 1997., str.3.
  10. Goran Rosić: ”Tragovi zločina vode u Haag”, Obzor, 5. srpnja 1997., str.54.
  11. Suzana Mijatović: “Cikotić interesantan za Haag?”, Slobodna Bosna, 13. srpanj 1997., str. 28.-29.
  12. Hrvatska riječ Enes Handžić postaje pokajnik i ključni svjedok protiv Mlaće i Cikotića, 28. travnja 2011., Sarajevo (pristupljeno 3. travnja 2019.)
  13. Večernji list Zdenko Jurilj: Priprema za uhićenje 'gospodara rata' , 16. travnja 2007. (pristupljeno 1. travnja 2019.)
  14. HB.org Portal Hrvata Bosne i Hercegovine 4. kolovoz 1993. – dan kada je zaustavljen zločinački pohod ABiH Skopljanskom dolinom (3) 21. kolovoza 2010. (pristupljeno 1. travnja 2019.) Tekst prenesen uz dopuštenje.
  15. 15,0 15,1 15,2 Dnevnik.ba Gloria Lujanović: STRADANJE BUGOJANSKIH HRVATA - SELMO CIKOTIĆ I DŽEVAD MLAĆO Od kreatora progona bugojanskih Hrvata do perjanica SDA 31. srpnja 2018. (pristupljeno 31. ožujka 2019.)
  16. 16,0 16,1 16,2 (boš.) Sud Bosne i Hercegovine Enes Handžić osuđen na osam godina zatvora, 25. svibnja 2011. (pristupljeno 3. travnja 2019.)
  17. Večernji list BiH Ana Popović: Handžić je postupao po nalogu Dž. Mlaće i S. Cikotića, 26. svibnja 2011. (pristupljeno 3. travnja 2019.)