Otvori glavni izbornik

Florio (Cvietić, Cvijetić, Cvietković) je hrvatska pomorska, brodovlasnička, kapetanska i trgovačka obitelj iz Prčanja u Boki, Crna Gora. [1][2]

Jedna od 12 plemićkih obitelji, članica s nasljednim pravom u upravnom vijeću prčanjske općine. [2] Spada u istaknute obitelji iz Prčnja koja su obilježila društvenu i gospodarsku povijest svojih matičnih sredina širega područja istočnoga Jadrana i Sredozemlja.[3][4] Do početka 19. stoljeća, Floriji su, uz bokeljske obitelji Lazzari, Luković, Milin, Milošević, Tripković, Verona, Visin i dr., dominirali u pomorskom gospodarstvu Boke, a sve te trgovačke obitelji postajale su sve poznatije i u svijetu.[5]

Posjedovali su u Prčanju baroknu palaču.

Prema obiteljskim izvorima prvotno su se zvali Cvijetić. U 16. st. obitelj je živjela u Kotoru, odakle je jedan od njezinih članova otišao u Mletke, uzeo potalijančeno prezime Florio te se s novim prezimenom vratio u Kotor. [2] God. 1600. doselila se u Prčanj iz Kotora. God. 1797. obitelj je posjedovala jedrenjake, a u 19. st. bila je vlasnik ili suvlasnik flote od 13 jedrenjaka i održavala stalne pomorsko-trgovačke veze s Levantom, talijanskim, francuskim, španjolskim i britanskim lukama. [1] U vlasništvu i suvlasništvu imali su jedrenjake duge i obalne plovidbe. Od kraja 18. st. do 1827. obitelj F., uz obitelj Verona, također u Prčanju, bila je jedna od ekonomski najjačih u Boki. [2]

Prema rukopisnoj knjizi Registro delle Patente di Naviganti di questa Communità iz XVIII. st., jedinoj te vrsti u Boki, koja se čuva u arhivu bivše prčanjske općine, spominje se Ivo, patron, brodovlasnik i trgovac, koji je 1782. sa svojim trgovačkim brodom (peligom) i sedam članova posade prevozio suho grožđe i ulje s Levanta u Trst. Vinko, brodovlasnik, živio je 1852. i 1853. u Trstu i bio vlasnikom barka »Dom«. Turski su gusari oko 1820. na Crnome moru napali, opljačkali i zaplijenili prčanjski brod »Ovidio« kapetana Luke, s kojim je tih godina dobro poslovao u ruskim crnomorskim lukama. Usprkos diplomatskom posredovanju Austrije, Turska nije nikada nadoknadila štetu obitelji Florio, a niti kaznila počinitelja.[2]

Među prčanjskim brodovlasnicima koji su između 1850. i 1870. raspolagali s kapitalom od 4 milijuna forintâ u izvorima se spominju Stanislav, Ilija i Tripo u Trstu.[2]Ilija i Tripo utemeljili su u Trstu bokeljsko dioničarsko parobrodarsko društvo Adria (1871.–78.), koje je poslovalo s 3 nova parobroda. [1] Poslovno udružene obitelji Florio i Visin (Tripo Florio i Špiro Visin) imale su oko 1860. šest velikih brodova: putnički luksuzni jedrenjak sa 12 putničkih kabina, navu »Libertas« te barkove »Neptun«, »Kolumbus«, »Milinka« i »Ljubimka«. Ilija i Tripo nabavili su 1871. i 1872. tri čelična parobroda »Narento«, »Risano« i »Timavo«, sagrađena u Engleskoj. Zajedno s kapetanom Mihom Vučetićem iz Baošića utemeljili su 1871. u Trstu bokeljsko dioničarsko parobrodarsko društvo »Adria«. Uza sve što je društvo imalo znatnu glavnicu i poslovalo sa tri novosagrađena parobroda, zbog konkurencije »Austrijskog Lloyda«, bilo je primorano na likvidaciju 1878. Brodove je otkupio »Lloyd«. Tripo je bio i članom uprave komisije klasifikacijskog zavoda »Austrijski Veritas« (1875–96).[2]Aleksandar, pomorski kapetan, nastradao je 1865. kao zapovjednik bakarskog brigantina »Irene« prilikom brodoloma na Crnome moru.[2]Mihovil, svećenik i slikar (1794.–1864.), bio je pristaša ilirskoga pokreta.[1]Marko Blaž, prvi nautički inspektor u »Austrijskome Lloydu« 1840. [1] Za propadanja bokeljskog brodarstva, kada je novoosnovano parobrodarsko društvo »Austrijski Lloyd« tražilo vrsne pomorce i kapetane, među prvima koji je oko 1840. ušao u njegovu službu bio je pomorski kapetan Marko Blaž. Pomažući u uspostavljanju prvih parobrodarskih linija za Levant, Indiju, Kinu i Japan dao je vidan prinos jačanju austrijske trgovačke mornarice. Uz prčanjske je zapovjednike Petra Marassija i Andriju Veronu bio među prvim nautičkim inspektorima u »Austrijskom Lloydu«. God. 1851. spasio je od opasnog nasukanja u Dardanelima brigantin »Splendido«, kojim je godinu dana kasnije prčanjski kapetan I. Visin oplovio svijet. Za taj podvig Marko Blaž dobio je 1852. posebno priznanje od austrijske središnje Pomorske vlade.[2]Marko Eugen, pomorski kapetan (1820.–1906.), kontraadmiral austrougarske ratne mornarice. Istaknuo se u bitci kraj Helgolanda 1864. i u Viškoj bitki ulaskom u stožer austrougarskog admirala W. Tegetthoffa kao zapovjednik korvete Erzherzog Friedrich 1866. godine.[1] Kao poručnik austrijske ratne mornarice sudjelovao je 1848, zajedno s Antonom, austrijskim časnikom, u blokadi Venecije. Na prijedlog Tegetthoffa, austrijski car odlikovao je Marka Eugena Leopoldovim redom za hrabrost. God. 1880. dodijeljeno mu je nasljedno austrijsko viteštvo. Umirovljen je 1889. u činu kapetana bojnog broda, a tom prigodom je promaknut u čin kontraadmirala. S njegovim sinom ugasio se viteški ogranak obitelji Florio. U kući Marka Eugena bila je smještena bogata privatna muzejska zbirka. Brat Marka Eugena, Gaetan, pomorski kapetan, zapovijedao je pomoćnim brodom »Stadium«, u vlasništvu pomorskog društva »Austrijski Lloyd«. [2]

LIT.: F. R. Attlmayr: Der Krieg Österreichs in der Adria im Jahre 1866, 3. Pola 1896. — N. Luković: Postanak i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj. Beograd 1930, 25–26. — Isti: Prčanj. Historijsko-estetski prikaz. Kotor 1937, 110. — V. A. Duišin: Zbornik plemstva, 1. Zagreb 1938, 241. — N. Luković: Boka Kotorska. Cetinje 1951, 112. — R. F. Barbalić: Veze pomorstva Boke sa Rijekom i Hrvatskim primorjem u prošlosti. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, 2(1953) str. 96. — K. Sbutega: Jedan prilog istoriji Prčanja. Ibid., 3(1955, 1954!) str. 128. — N. Luković: Prčanjsko brodarstvo XVIII vijeka. Ibid., 5(1956) str. 103, 104, 106. — Isti: Posljednje razdoblje pomorstva Prčanja. Ibid., 9(1960) str. 194, 195, 197, 200, 201, 203, 204, 207. — R. F. Barbalić: Naši kapetani u službi Lloydovog parobrodarskog društva u prvoj deceniji njegovog djelovanja. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, 10(1962) str. 179–180. — A. Botrić: Stogodišnjica klasifikacije brodova na našoj obali. Ibid., str. 354. — O. Fio: Mehanizacija brodarstva kao faktor pomorsko-ekonomskih promjena na Jadranu (1836–1941). Pomorski zbornik, 1. Zagreb 1962, 272. — M. Milošević: Neki aspekti pomorske privrede Boke Kotorske. Ibid., 2, str. 1814. — P. Starešina: Kapetan Bartul Supičić Silbljanin. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1963, 10, str. 420–421. — I. Zloković: Kontraadmiral Marko Florio. Viška bitka (zbornik). Zadar 1967, 71. — N. Luković: Bilans pomorsko-trgovačke kuće Iva i braće Verona iz Prčanja 1827. godine. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, 17(1969) str. 95–97. — A. Botrić: Pomorska privreda Prčanja u prošlosti (XVI–XIX st.). 12 vjekova Bokeljske mornarice (zbornik). Beograd 1972, 80, 84, 85, 89. — B. Kojić i R. Barbalić: Ilustrirana povijest jadranskog pomorstva. Zagreb 1975, 78.[2]

IzvoriUredi


  Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Hrvatske enciklopedije LZMK
http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19936
koji je klauzulom na stranici http://enciklopedija.hr/upute.aspx
označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0


  Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Hrvatskog biografskog leksikona LZMK
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6141
koji je klauzulom na stranici http://hbl.lzmk.hr/
označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0

Vanjske povezniceUredi

  • Florio. Hrvatska tehnička enciklopedija - portal hrvatske tehničke baštine