Starovjekovna glazba

Starovjekovna glazba

Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava) Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil.

Glazba starih Grka

Glazba starih Grka najstarija je poznata europska glazba. Helenska kultura ostavila je značajna djela u književnosti, kiparstvu i arhitekturi, ali glazbena djela uglavnom su nepovratno izgubljena. Zapisanih na papirusu ili uklesanih u mramoru sačuvano je samo dvadesetak glazbenih ulomaka, koji traju pedesetak minuta i stanu na jedan CD. Sačuvano je nekoliko taktova zbora iz Euridipova Oresta, odlomak Pindarove ode, dvije himne posvećene bogu Apolonu, Seikilosov epitaf (skolin), tri himne Muzi, Suncu i Nemizi. Iz njih se ne može graditi predodžba kako je zvučala grčka glazba. Srećom, o starogrčkoj glazbi svjedoče oslikane vaze, odlomci iz književnih djela, teorijske rasprave i spisi. Zahvaljujući tim izvorima danas je djelomično rekonstruirana predodžba o grčkoj glazbi, više kao teorija, a manje kao zvuk. Starim Grcima glazba nije služila samo za zabavu, nego je prije svega nosila veliku etičku vrijednost. Smatrali su da glazba utječe na moral i karakter ljudi, a također na dobro i napredak države. Svi slobodni građani imali su obvezno glazbeno obrazovanje, a mladići su učili pjevati i svirati neko glazbalo.

Grci su imali sustav ljestvica od 7 tonova s različitim rasporedom stepena i polustepena. Svakoj ljestvici pripisivali su posebne emocionalne značajke koje je prenosila na slušatelje. Na primjer, dorska ljestvica bila je staložena, umjerena, uravnotežena i poticala je sabranost, hrabrost i muževnost. Povezivali su je s bogom Apolonom i instrumentima kitarom i lirom.

Grčka glazba bila je uglavnom jednoglasna i vezana uz poeziju, ples i dramu. Premda je vokalna glazba bila cjenjenija, Grci su za pratnju koristili i glazbala. Nisu svirali akorde ni samostalne melodijske linije, nego su vokalnu melodiju ukrašavali većim skokovima ili kraćim ritmičkim vrijednostima. Taj rani oblik višeglasja zvao se heterofonija - glasovi u njoj izvode istu melodiju, dok je jedan od njih ukrašava.

Najvažnija su bila žičana trzalačka glazbala lira i kitara, a njih su povezivali s bogom Apolonom. Smatrali su da slušatelje njihov zvuk smiruje i duhovno uzdiže. Sasvim su drugačije gledali na puhački instrument aulos, kojega su povezivali s Dionizom, bogom vina. Dionizovo rođenje slavili su pjevajući ditirambe, pjesme uz pratnju aulosa, pri čemu su plesali oko Dionizova oltara odjeveni u jareće kože. Aulos je zato simbolizirao uzbuđenje i neobuzdane strasti.

Grci su imali dva sustava notacije. Jedan je bio instrumentalni: 15 znakova najvjerojatnije nastalih iz starog alfabeta. Drugi je bio vokalni, koristio je 24 slova jonskog alfabeta.

Ritam se rijetko zapisivao. Tijesno povezan s govorom, pratio je ritam stihova u pjesmama. Instrumentalna glazba koristila je ritmičke uzorke različitih pjesničkih stopa.

Grčka tragedija (grč. tragos – jarac; ode – pjesma) razvila se iz ditiramba, koji je uz ples i pjevanje, kasnije uključio i glumu. Te elemente preuzela je tragedija koja se izvodila u posebnim otvorenim kazalištima, amfiteatrima. Vrhunac umjetničke kvalitete dostigle su tragedije Eshila, Sofokla i Euripida u V. stoljeću prije Krista. U izvedbi tragedije važnu ulogu imao je zbor koji je pjevajući najavljivao događaje, komentirao radnju, a ponekad i sudjelovao u radnji. Tragedije su izvodili načinom između govora i pjevanja, nekom vrstom melodičkog recitiranja ponekad uz pratnju aulosa.

U pokušaju rekonstruiranja grčke tragedije krajem XVI. Stoljeća talijanski umjetnici u Firenci počeli su posve novu glazbeno-scensku vrstu, operu.

Rim i rano kršćanstvo

U starom Rimu glazba je izgubila etičku zadaću, toliko važnu za Grke, te je postala isključivo funkcionalna: pratila je zabave, predstave, ratničke pohode pa čak i borbe gladijatora. Stanovnicima Rima zabava je nuđena na svakom koraku.

Početak nove glazbe nalazi se upravo u Rimu i bio je povezan uz novu religiju, kršćanstvo.

Kršćanska glazba dugo je bila samo vokalna; sviranje na glazbalima bilo je zabranjeno u crkvi, a tek nekoliko stoljeća kasnije prihvaćene su orgulje. Kako je kršćanstvo nastalo u Palestini, prihvatilo je mnoge obredne običaje iz hebrejskih sinagoga. To su, između ostalih, recitiranje ili muzičko izgovaranje odlomaka Svetog pisma, pjevanje psalama i himni, naizmjenično pjevanje svećenika i zbora vjernika i drugo.