Otvori glavni izbornik
Prikaz izmjena energija i ravnoteže na Zemlji između izvora (Sunce), Zemljine površine, Zemljine atmosfere i neizbježnog gubitka u svemir. Mogućnost atmosfere da propušta velik postotak vidljive Sunčeve svjetlosti koja zagrijava Zemlju (a dio te energije se ponovo emitira u obliku dugovalnoga toplinskog zračenja natrag u atmosferu) i da najveći dio te energije upija (apsorbira) se u atmosferi molekulama stakleničkih plinova i odbija (reflektira) natrag prema Zemlji, naziva se staklenički učinak ili efekt staklenika.
Mjerenja razine mora su pokazala porast razine mora od 200 mm u 20. stoljeću.
Povećanje atmosferske razine ugljikovog dioksida (CO2) u zadnjih 50 godina.
Ledenjak Grinnell 1938.
Ledenjak Grinnell 2009.
Sve češća nevremena kao jedna od posljedica globalnog zatopljenja.

Globalno zatopljenje ili globalno zagrijavanje je postupno zagrijavanje Zemljine površine i najnižih slojeva atmosfere uzrokovano učinkom staklenika, što dovodi i do globalnih promjena klime. Klima se mijenjala i u Zemljinoj prošlosti, no smatra se da sadašnje globalno zagrijavanje nastaje zbog povećanih emisija stakleničkih plinova. Na osnovi mišljenja velikog broja znanstvenika – sadržanih u izvještaju Međuvladinoga panela o promjenama klime objavljenog u 2000. i 2001. temeljenoga na klimatskim modelima kao i na podrobnoj analizi temperaturnih prilika te promjena ledenog omotača na Zemlji, koja pokazuje neupitno zatopljenje posljednjih stotinu godina – smatra se da bi do 2100. temperatura zraka bila viša čak za 1,5 do 5,8 °C, ovisno o stupnju povećanja stakleničkih plinova. To bi dovelo do velikih i za neke dijelove čovječanstva katastrofalnih posljedica: zbog topljenja ledenjaka i snježnoga pokrivača došlo bi do podizanja razine mora, koje bi preplavilo mnoga obalna naselja, posebno otočkih država, povećanog broja vremenskih nepogoda u mnogim dijelovima svijeta (ciklona, uragana, poplava), premještanja tropskih uvjeta prema sjeveru i do pojave sušnih razdoblja na području Sredozemlja, a sjevernije od njega do znatnog povećanja količine oborina. Valja upozoriti i na negativne učinke visokih temperatura na zdravlje ljudi, kao što su širenje nekih infektivnih bolesti koje se pojavljuju samo u toplim područjima (malarija, žuta groznica, encefalitis), premještanje mnogih biljnih i životinjskih vrsta prema sjeveru pa i nestanak cijelih takvih životnih zajednica. Jedinstveno je mišljenje da se takav očekivani razvoj može usporiti i promijeniti samo drastičnim smanjenjem emisije stakleničkih plinova, prije svega ugljikova dioksida i dušikovih spojeva. [1]

Dok za primarni i najveći uzrok globalnog zatopljenja postoji znanstveno slaganje, za dugoročne posljedice postoji nekoliko hipoteza, jer su trenutni računalni modeli preslabi za rješavanje takvih problema. Znanstveno slaganje u većem dijelu zajednice jest da su globalnom zatopljenju prvenstveni razlozi čovjekov utjecaj ugljikov dioksid, metana i ostalih stakleničkih plinova od strane industrijskih postrojenja u razvijenim zemljama, te krčenje šuma (deforestacija) velikih područja na Zemlji. Najpopularnija je teorija prema kojoj je globalno zatopljenje posljedica emisije ugljikovog dioksida i metana od strane industrijskih postrojenja u razvijenim zemljama. Prema toj teoriji povećana koncentracija tih plinova dovodi do tzv. učinka staklenika u atmosferi. Pod pritiskom pokreta za zaštitu okoline mnoge su vlade prihvatile tu teoriju i potpisale Protokol iz Kyota čiji je cilj smanjivanje emisije tih plinova. S druge strane, u posljednje vrijeme javio se određen broj znanstvenika koji osporavaju tu teoriju i nude druga objašnjenja, bilo u obliku promjena Sunčeve aktivnosti- zašto se kao dokaz koriste nedavno otkrivene klimatske promjene na Marsu - bilo u obliku ciklične izmjene hladnih i toplih perioda u Zemljinoj povijesti, za što postoji mnogo geoloških, paleontoloških i povijesnih dokaza.

Dio znanstvenika kritizira zaključke o postojanju i/ili uzrocima globalnog zatopljenja, te dio političke javnosti i svjetskih političara kritički gleda na politike koje se vode radi adresiranja globalnog zatopljenja. Slijedom takvih promišljanja, Sjedinjene Američke Države su 2017. istupile iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, sklopljenoga 2015.

MehanizamUredi

Od ukupne količine sunčeve svjetlosti, koja dospije do Zemlje, 30% se reflektira natrag u svemir. Ostalih 70% apsorbiraju tlo, zrak i oceani, te tako dolazi do zagrijavanja Zemljine površine i atmosfere. Ovo zagrijavanje omogućava povoljne uvjete za održavanje života na našem planetu. Kako se zemaljska površina i zrak zagrijavaju, tako emitiraju infracrveno toplinsko zračenje, koje najvećim dijelom završava u svemiru, što omogućava hlađenje Zemlje. Nešto od ovog infracrvenog zračenja ponovno apsorbiraju vodena para, ugljikov(IV) oksid i drugi plinovi u atmosferi. Kao što staklo u staklenicima dopušta ulazak Sunčeve svjetlosti, ali sprječava gubitak infracrvenog toplinskog zračenja iz staklenika, tako i ovi plinovi, nazvani "staklenički plinovi", imaju sposobnost zarobljavanja topline u Zemljinoj atmosferi. Ovaj proces omogućava povoljne životne uvjete, jer bi bez njega prosječna temperatura na površini zemlje bila znatno niža (oko -18°C), nego što jest (+15°C), no bila bi podložna velikim varijacijama nepovoljnima za život razvijen u trenutnoj mjeri.

Sadašnji problem globalnog zatopljenja nastao je, kako velika većina znanstvenika smatra na temelju znanstvenih dokaza, zbog značajnog povećanja koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, prvenstveno ugljikovog(IV) oksida, zbog sve većeg izgaranja fosilnih goriva (ugljena, nafte i prirodnog plina) u posljednjih 250 godina, tj. od početka industrijske revolucije. Zadnjih godina čovječanstvo ispušta u atmosferu preko 8 milijardi tona CO2 godišnje. Najveći dio apsorbiraju oceani (postajući tako kiseliji), a manji dio šume. Ostatak se gomila u atmosferi, pojačavajući tako efekt staklenika. Ostali značajni staklenički plinovi su metan, dušikovi oksidi i halogenirani ugljikovodici. Velike količine metana stvaraju velika krda stoke svojim procesom probave, antropogeni dušikovi oksidi nastaju u proizvodnji umjetnih gnojiva, a halogenirani ugljikovodici u procesima proizvodnje polimera i specijalnih plinova za hlađenje.

Staklenički plinovi ostaju u atmosferi dugo – vjerojatno desetljećima. Od početka industrijske revolucije, prije 250 godina, količina CO2 u atmosferi povećala se 35%, a metana 148%. Kako je sastav zemljine atmosfere iz davne prošlosti prilično dobro poznat iz fosilnih uzoraka i iz uzoraka zraka iz mjehurića zarobljenih u ledu na polovima, pokazalo se da su ugljikov(IV) oksid i metan u današnjoj atmosferi na najvišoj razini, barem u posljednih 650 000 godina.

DokaziUredi

U zadnjih stotinu godina došlo je do najvećeg zagrijavanja zemljine površine u posljednjih 1300 godina. Tako je između 1906. i 2006. godine, prosječna temperatura porasla za 0,6-0,9°C, a brzina porasta temperature se gotovo udvostručila u posljednjih 50 godina.

Zbog otapanja leda, razina mora polako raste. U 20. stoljeću razina mora povisila se za 17 centimetara. Površina ledenjaka (glečera) diljem svijeta smanjuje se, baš kao i površina arktičkog ledenog pokrova (za 2,7% godišnje, od 1978. godine).

Jedan od čvrstih i specifičnih dokaza jest promjena izotopnog sastava ugljikovog(IV) oksida u atmosferi. Naime, u dijelu biosfere u kojem je brza izmjena ugljika, postoji ravnoteža između sinteze radioaktivnog ugljika-14 i ostalih, neradioaktivnih izotopa ugljika. Fosilna goriva imaju izuzetno malenu količinu 14C od živog materijala jer su milijunima godina bila zatrpana pod geološkim slojevima i u nemogućnosti izmjene tvari s ostatkom okoliša. Izgaranjem fosilnih goriva, pada koncentracija 14C u atmosferi.

Sinteza ovih, te ostalih dokaza pokazuje da ne samo da postoji korelacija između njih i ponašanja suvremenog čovjeka, nego da se radi i o kauzalnosti.

Klimatske promjene u prošlostiUredi

U prošlosti se klima Zemlje često mijenjala, a uzroci tih promjena nisu još posve razjašnjeni. Najpoznatiji primjer globalnih klimatskih promjena su ledena doba. Posljednje ledeno doba bilo je u razdoblju pleistocena, trajalo je tisućama godina, a završilo je prije oko 13.000 godina. Za vrijeme toga ledenog doba, oko 30% zemljine površine bilo je prekriveno ledom.

Poznata su i kraća razdoblja klimatskih promjena, koja su trajala samo nekoliko stoljeća ili kraće. Iz povijesnih zapisa, na primjer, znamo da je u antičko doba klima u Europi bila hladnija nego danas. Rimske su legije zimi prelazile zaleđenu rijeku Rajnu na svojim pohodima protiv Germana, a u suvremeno doba Rajna se ne zaleđuje. Poznato je i globalno zahlađenje koje je počelo sredinom 16. stoljeća – tzv. "Malo ledeno doba". Tako su obale Islanda, između 1650. i 1850. godine, svake godine bile nekoliko mjeseci potpuno okovane ledom, što je otežavalo ribolov tamošnjem stanovništvu.

Od kada je "Malo ledeno doba" završilo, u 18. stoljeću, temperatura na Zemlji neprestano raste, i upravo taj trend porasta temperature postao je poznat kao "globalno zatopljenje". S obzirom na promjene klime u prošlosti, jako malo znanstvenika smatra da je globalno zatopljenje samo još jedan prirodni ciklus klimatskih promjena, kakvih je u prošlosti bilo mnogo, a da je utjecaj ljudskog djelovanja na tu promjenu vrlo mali ili uopće nikakav. Iako nije sporno da je u prošlosti mnogo puta došlo do globalnih klimatskih promjena, sadašnje globalno zatopljenje događa se mnogo brže nego bilo koja poznata globalna promjena klime u bližoj ili daljoj prošlosti. Ta brza promjena je jedan od glavnih razloga što postoji čvrst konsenzus da je sadašnje globalno zatopljenje primarno antropogeno.

Prirodni uzroci globalnih klimatskih promjenaUredi

Od prirodnih čimbenika, koji utječu na globalnu klimu, među najvažnijima su aktivnost oceana i oceanske struje. Oceani mogu konzervirati veliku količinu topline (ta njihova osobina je poznata kao oceanska toplinska inercija). Dva najpoznatija primjera utjecaja oceana na klimu su Golfska struja i fenomen "El Nino". Topla Golfska struja, koja teče od Meksičkog zaljeva duž istočne američke obale, pa do britanskog otočja i Skandinavije, čini klimu tih područja toplijom, nego što bi se očekivalo samo na osnovu njihovih geografskih širina.

Velike vulkanske erupcije mogu uzrokovati globalno zahlađenje, tako što materijal izbačen vulkanskom erupcijom (pepeo, vodena para, prašina i sumporni dioksid), sprječava Sunčevu svjetlost da dopre do Zemljine površine. Najveća poznata erupcija vulkana na Zemlji bila je erupcija vulkana Toba na otoku Sumatri koja se dogodila prije 70000 godina. Tom je prilikom u atmosferu izbačeno oko 900 km3 materijala, što je izazvalo značajne promjene globalne klime. Procjenjuje se da je nakon te erupcije uginulo 75% biljaka na sjevernoj zemljinoj hemisferi.

Oblaci imaju velik utjecaj na klimu zato što reflektiraju velik dio Sunčevog zračenja natrag u svemir. Kad ne bi bilo oblaka, prosječna temperatura na Zemljinoj površini bila bi viša za desetak Celzijevih stupnjeva.

Konačno, dugoročne promjene nagiba osi Zemljine rotacije, te promjene njenih orbitalnih parametara također mogu uzrokovati globalne klimatske promjene, ali se radi o izuzetno sporim procesima. Varijacije Sunčeve aktivnosti mogu imati vrlo spore, ali i specifične brze učinke.

Povijest znanosti o globalnom zatopljenjuUredi

Jean-Baptiste Joseph Fourier, francuski matematičar i fizičar, shvatio je 1824. da temperatura Zemljine površine u velikoj mjeri ovisi o plinovima u Zemljinoj atmosferi, te je postavio temelje pojma, koji će mnogo kasnije dobiti ime efekt staklenika.

Već je 1872. godine bilo poznato da su vodena para i CO2 glavni staklenički plinovi, i da povećanje njihove koncentracije može uzrokovati povišenje temperature u nižim slojevima atmosfere. Švedski kemičar S. A. Arrhenius, proučavao je devedesetih godina 19. stoljeća Fourierove radove i zaključio da ljudi, izgarajući ugljen, povećavaju koncentraciju CO2 u atmosferi, te da ono može dovesti do povišenja temperature na Zemlji zarobljavajući energiju Sunčevog zračenja u atmosferi. Njegov rad nije imao velikog odjeka u znanstvenoj zajednici. I oni koji su ga opazili, smatrali su da oceani mogu brzo i bez posljedica apsorbirati povećanu količinu CO2 u atmosferi, kako god veliko ono bilo.

Pedesetih godina 20. stoljeća, Roger Revelle i Hans Suess objavili su rezultate svojih istraživanja, iz kojih je proizlazilo da postoji granica do koje oceani mogu resorbirati CO2, te da će njegov višak u atmosferi izazvati zagrijavanje Zemlje. Revelleov suradnik i učenik u kalifornijskom Scrippsovom oceanografskom institutu u San Diegu, Charles David Keeling (1928. - 2005.), izumio je 1958. uređaj za mjerenje koncentracije CO2 u atmosferi, što je bio ključni događaj u povijesti globalnog zatopljenja, jer je omogućio precizna mjerenja povećanja koncentracije tog plina u atmosferi kroz 20. stoljeće.

Kritike teze o globalnom zatopljenju i njegovim uzrocimaUredi

Akademik Vladimir Paar u istupima za javnost godinama kritizira validnost zaključaka o globalnom zatopljenju, za koje smatra da su utemeljeni na pogrešnim matematičkim modelima i nepravilnim izračunima. Paar, naprotiv, smatra da Zemlji predstoji razdoblje ozbiljnog klimatskog zahladnjenja. [2] [3]

Prof. dr. sc. Ognjen Bonacci 2013. godine piše kako njegova istraživanja o kretanju temperatura na području Hrvatske i okolnih zemalja opovrgavaju podatke o rastu temperatura u ovom dijelu svijeta tijekom protekla 2 desetljeća, kojima se kod donošenja svojih prosudbi o globalnom zatopljenju koristio Intergovernmental Panel of Climate Change, glavni autoritet i zagovornik globalnog zatopljenja. Dodaje da on osobno nema dovoljni uvid da opovrgne sve zaključke o globalnom zatopljenju, ali da smatra da na temelju (do 2013. god.) znanstvenicima dostupnih podataka ne može biti donijet zaključak da bi ljudska aktivnost dovodila do globalnog zatopljenja. [4] U proteklom desetljeću, stajališta IPCC je na sličan način kritizirao veći broj međunarodno renomiranih znanstvenika.[5] [6]

Ugledni američki fizičar Fred Singer uporno osporava zaključke IPCC, te 2017. godine piše kaku su zaključci IPCC znanstveno neutemeljeni. [7]

Slijedom razmišljanja znanstvenika koji osporavaju zaključke IPCC (to je s 2019. godinom jasna manjina među znanstvenicima), dio svjetskih političara se zalaže za odustanak od politika usmjerenih na sprječavanje globalnog zatopljenja; te su Sjedinjene Američke Države 2017. istupile iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, sklopljenoga 2015. [8][9]

U srpnju 2019., veći broj renomiranih talijanskih znanstvenika pokreće peticiju političkim vođama da "primijene politike za zaštitu okoliša koja je sukladna današnjem stanju znanstvene spoznaje... žalimo zbog kašnjenja u primjeni znanstvenih spoznaja koje su na raspolaganju, kako bi se smanjilo obilno zagađivanje koje izaziva ljudska aktivnost kako u kopnenim, tako i u morskim okolišima... ali moramo biti svjesni da ugljični dioksid (CO2 ) nije polutant. Naprotiv, poput vode, riječ je o jednom od nezamjenjivom elementu održavanja života na našoj planeti... tvrdnja da je opaženo zatopljavanje plod ljudske aktivnosti je nedokazano nagađanje koje je izvedeno iz samo nekih od klimatskih modela... Suprotno tome, znanstvena literatura u sve većoj mjeri ukazuje na postojanje prirodne klimatske varijabilnosti koju ti modeli nisu u stanju objasniti. Ta prirodna varijabilnost objašnjava glavni dio globalnog zatopljavanja koje se opaža od 1850. Prema tome, odgovornost ljudske aktivnosti za promjenu klime opaženu u zadnjem stoljeću je prenaglašena. Stoga, katastrofična predviđanja tih modela nisu realistična... dobro poznato Srednjevjekovno toplo razdoblje, Rimsko toplo razdoblje i druga topla razdoblja... su bila toplija od trenutačnoga, bez obzira što je koncentracija CO2 bila niža. Konzistentna količina dokaza ukazuje da su te značajne klimatske oscilacije bile prouzročene milenijalnim ciklusima sunčeve aktivnosti... Valja opaziti da zatopljenje koje se promatra od 1900. godine započinje u 18. stoljeću, tj. od kraja Malog ledenog doba (oko 1700. godine), koje je bilo najhladnije razdoblje u zadnjih 10.000 godina... masovni mediji publiciraju poruku da bi postojao skoro jednodušni konsenzus među znanstvenicima u korist .... IPCC, to jest da je znanstvena debata zaključena... taj navodni konsenzus ne postoji jer postoji značajne razlike u mišljenjima među... klimatolozima, meterolozima, geolozima, geofizičarima, astrofizičarima — od kojih većina prepoznaje važnost koju je prirodna klimatska varijabilnosti imala kod globalnog zatopljenja koje je opaženo od 1850. ili od 1950. do danas."[10] [11]


U rujnu 2019. godine, 500 znanstvenika i stručnjaka potpisuje poruku naslova "Nema razloga za klimatsku uzbunu" (eng. "There is no climate emergency") u kojoj tvrde da globalna povika o katastrofalnim posljedicama ljudskog utjecaja na okoliš - ne samo da ne počiva na znanstveno utvrđenoj vezi između emisije CO2 kojega prouzročuje ljudska aktivnost, nego uopće ne počiva na znanstveno utvrđenim podatcima o stvarnim klimatskim promjenama. Potpisnici ukazuju da se globalno zatopljavanje bilježi od 1850. godine, kada je završilo jedno od malih ledenih doba, od kada temperature rastu, ali - iznose potpisnici - sporije od onoga što je dio znanstvene zajednice najavio u svojim projekcijama koje služe za opravdavanje trenutačnih politika vezanih uz ograničavanje emisiju CO2, kakve se provode u Europskoj uniji.[12]

Sukobljeni poslovni i politički interesiUredi

Valja opaziti da je energetika izrazito gospodarski relevantan i financijski moćan dio industrije, te kompanije koje posluju u toj grani gospodarstva imaju na raspolaganju velika financijska sredstva za promoviranje svojih ciljeva. Zbog osobitosti energetskih tržišta, promoviranje se uglavnom ne obavlja oglašavanjem putem reklama, nego lobiranjem kod tijela državne vlasti i međunarodnih tijela, te stvaranjem javnog mnijenja koje će bolje pogodovati određenim energetskim kompanijama. Promjene politika mogu jako pomoći ili naškoditi interesima pojedinih poduzeća, pa je njihovo zanimanje za javnu debatu razumljivo.[13]

Magali Delmas piše 2016. god. kod "Harvard Bussines Reviev" o visokim ulaganjima energetskih kompanija - kako onih koje proizvode ugljični dioksid i zalažu se za popustljivije državne regulative, tako i onih koji proizvode "zelenu" energiju i zalažu se za penaliziranje proizvodnje CO2 i subvencioniranje proizvodnje energije u svojim elektranama - u lobiranje za svoje gospodarske interese.[14] 2019. god. se čak bilježi "rat" između lobija koji se zalaže za veće korištenje energije iz vjetra, protiv onoga koji se zalaže za veću proizvodnju energije iz sunca.[15]

Nije tajna da energetske kompanije, izuzev lobiranja kod političara, financiraju također i djelovanje nevladinih udruga koje u javnosti promoviraju gledišta o energetici - tako i o pitanju globalnog zatopljenja i emisije ugljičnog dioksida - kakva njima bolje odgovaraju.[16] Poznato je, također, da i inače velike kompanije posve rutinski nastoje utjecati na medijsko izvještavanje o temama koje su za njih važne.[17]

Prema istraživanjima javnosti u SAD, gdje se o globalnom zatopljenju u javnosti mnogo raspravlja još od 1990.-ih godina, oko 73 posto stanovništva vjeruje da postoji globalno zatopljenje, ali mnogo manji broj smatra to problemom koji bi bio takav, da bi zbog njega vrijedilo plaćati skuplju struju ili na drugi način financirati smanjivanje emisije CO2.[18]

U zemljama koje su se ozbiljno suočile sa zahtjevom da smanje emisiju CO2, poput Njemačke, cijene energije su uslijed takve politike znatno više nego u drugim zemljama[19], što utječe na međunarodnu konkuretnost njihovih kompanija.[20] U Njemačkoj, 2019. godine informatičke kompanije koje koriste mnogo električne energije zahtijevaju da im država subvencionira taj trošak, kako bi međunarodno informatičko poslovanje iz Njemačke moglo ostati kompetitivno.[21]

U Nizozemskoj, bilježi se od 2016. godine znatni uspjeh Foruma za demokraciju (Forum voor Democratie), nove političke stranke koja veliki dio svojih političkih kampanja temelji na protivljenju sadašnjoj nizozemskoj državnoj politici koja uz visoki trošak nastoji smanjiti emisiju CO2.[22] U SAD, konstatira se sa 2018. godinom potpuna suglasnost među republikanskim biračima i političarima protiv politike ograničavanja emisije CO2, kakva je ranije, uz suglasnost ranijeg vodstva SAD iz redova demokrata, bila dogovorena kod Ujedinjenih naroda.[23]

IzvoriUredi

  1. globalno zagrijavanje, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.
  2. Globalno zatopljenje ili novo ledeno doba?. ZG-magazin (5. veljače 2016) pristupljeno 25. rujna 2019.
  3. Akademik Paar za Direktno: 'Utjecaj Jupitera na kraju će prevladati i uvesti nas u ledeno doba'. Direktno.hr (23. veljače 2018.) pristupljeno 25. rujna 2019.
  4. Ognjen Bonacci. Ne osporavam globalno zatopljenje. Građevinar, 6/2013 pristupljeno 25. rujna 2019.
  5. Joe Weisenthal (30. srpnja 2009). The 10 Most-Respected Global Warming Skeptics (engleski). Bussiness Insider pristupljeno 25. rujna 2019.
  6. David Rose (14. rujna 2013). World's top climate scientists confess: Global warming is just QUARTER what we thought - and computers got the effects of greenhouse gases wrong (engleski). Daily Mail pristupljeno 25. rujna 2019.
  7. Fred Singer (11. svibnja 2017.). A Global Warming Surprise (engleski). American Thinker pristupljeno 25. rujna 2019.
  8. Brian Palmer (30. kolovoza 2017.). Is America Actually Out of the Paris Agreement? (engleski). NPR.org pristupljeno 25. rujna 2019.
  9. Trump on climate change report: 'I don't believe it' (engleski). BBC (26. studeni 2018.) pristupljeno 25. rujna 2019.
  10. PETITION ON ANTHROPOGENIC GLOBAL WARMING (engleski (prijevod s talijanskoga)). Executive Intelligence Review (17. rujna 2019.) pristupljeno 29. rujna 2019.
  11. PETIZIONE SUL RISCALDAMENTO GLOBALE ANTROPICO (talijanski). maurizioblondet.it. Blondet & Friends (srpanj 2019.) pristupljeno 29. rujna 2019.
  12. Guus Berkhout i dr. (2019.). https://clintel.nl/wp-content/uploads/2019/09/ED-brochureversieNWA4.pdf (engleski). Clintel.nl pristupljeno 22. listopada 2019.
  13. Solar Energy Threatened in State Known for Eco-Friendly Fuel (engleski). Voice of America (24. travnja 2019.) pristupljeno 25. rujna 2019.
  14. Magali Delmas (19. listopada 2016.). Congress on Climate Change (engleski). Harvard Bussiness Review pristupljeno 25. rujna 2019.
  15. Associated Press (26. travnja 2019.). GREEN ENERGY WARS: SOLAR ENERGY THREATENED BY WIND LOBBY (engleski). The Global Warming Policy Forum pristupljeno 25. rujna 2019.
  16. Tilde Herrera (14. lipnja 2010.). 10 Green NGOs Businesses Should Know About (engleski). GreenBiz pristupljeno 25. rujna 2019.
  17. Tomasin Cave (12. ožujka 2014.). The truth about lobbying: 10 ways big business controls government (engleski). The Guardian pristupljeno 25. rujna 2019.
  18. Gayathri Vaidyanathan (30. siječnja 2015.). Big Gap between What Scientists Say and Americans Think about Climate Change (engleski). Scientific American pristupljeno 25. rujna 2019.
  19. Ellen Thalman (1. travnja 2019.). What German households pay for power (engleski). Clean Energy Wire pristupljeno 25. rujna 2019.
  20. David Buchan (travanj 2014.). https://www.oxfordenergy.org/wpcms/wp-content/uploads/2014/04/Costs-Competitiveness-and-Climate-Policy.pdf. The Oxford Institute for Energy Studies pristupljeno 25. rujna 2019.
  21. Kerstine Appunn (25. travanj 2019.). German data centres demand power-price rebates to remain competitive (engleski). Clean Energy Wire pristupljeno 25. rujna 2019.
  22. Marcel Croc (21. ožujka 2019.). A HISTORIC VICTORY FOR HOLLAND’S CLIMATE SCEPTICS PARTY (engleski). The Global Warming Policy Forum pristupljeno 25. rujna 2019.
  23. JAMES TAYLOR (20. srpnja 2018.). The True 97% Consensus: Congress Delivers Another Beat-Down On Carbon Dioxide Tax (engleski). Investor's Bussiness Daily pristupljeno 29. rujna 2019.

Unutarnje povezniceUredi

Vanjske povezniceUredi