Godina bez ljeta
Godinom bez ljeta se u Americi i Europi naziva neobično hladna 1816. godina. Od početka meteorološke dokumentacije je to do danas najhladnija godina. U Sjedinjenim Američkim Državama je također poznata kao Eighteen hundred and froze to death. Dok su siječanj i veljača do neke mjere bili "standardni", u ožujku je počelo zahladnjivati. U travnju i svibnju je neprestano padala kiša. U lipnju i srpnju je u SAD-u svake noći mrzlo. U New Yorku je palo oko metar snijega. Europu je pogodilo veliko nevrijeme, a mnoge rijeke su bile preplavile. U Europi je u kolovozu počelo mrznuti što je dovelo do velikih šteta u poljoprivredi. 1817. su cijene žitarica bile deset puta veće nego 1816.
Uzrok uredi
Tek 1920. je američki znanstvenik William Humphreys postavio danas široko prihvaćenu hipotezu za taj klimatski fenomen. Prema njemu je vulkan Tamboru (Mount Tambora) u današnjoj Indoneziji bio kriv za godinu bez ljeta. Nakon erupcije tog vulkana od 5. do 15. travnja 1815. godine je došlo do takozvanog fenomena vulkanske zime. Sve to zahvaljujući pepelu i prašini koju je navedena erupcija izbacila u atmosferu i koji su spriječili prolazak sunčevih zraka do Zemlje. Hlađenje klime je trajalo sve do 1819. godine.
I drugi vulkani su bili aktivni u tom razdoblju, te tako doprinijeli općem zahlađenju, to su:
- La Soufrière na Svetom Vincentu, Karibi 1812. godine
- Mayon na Filipinima 1814. godine
