Otvori glavni izbornik

Gospodarski sporazum (srpski: Економски споразум), sporazum potpisan 2. prosinca 1994. između Republike Hrvatske i tzv. Republike Srpske Krajine. Sporazum je u Zagrebu potpisao Hrvoje Šarinić u ime hrvatske strane, a nekoliko sati kasnije u Kninu predsjednik vlade tzv. RSK Borislav Mikelić. Sporazum su potpisali i supresjedatelji Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji David Owen i Thorvald Stoltenberg, predstavnici UNPROFOR-a i Promatračke misije Europske unije u bivšoj Jugoslaviji, a kao svjedoci i američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i ruski veleposlanik u Hrvatskoj Leonid Keresteđijanc.[1]

Sadržaj

RazloziUredi

U skladu sa sporazumom o normalizaciji gospodarskih odnosa trebalo je obnoviti i pustiti u pogon veći broj vodovodnih sustava u Dalmaciji, Lici, na Baniji i u zapadnoj Slavoniji. Trebalo je osposobiti i veći broj visokonaponskih dalekovoda između slobodnih dijelova Hrvatske i područja pod srpskim nadzorom. U Ernestinovu pokraj Osijeka zajednički je trebalo izgraditi novu transformatorsku postaju. Hrvatska je srpskoj strani trebala isporučiti polove rotora hidroelektrane Obrovac. Ti su dijelovi bili na popravku u zagrebačkoj tvornici "Končar", a u vrijeme sklapanja sporazuma nalazili su se u Rijeci. Polovi su trebali biti vraćeni u hidroelektranu Obrovac čim supresjedatelji Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji proglase da je autocesta Zagreb-Beograd otvorena i da se rabi u skladu sa Sporazumom. Bitan dio sporazuma odnosio se na otvaranje autoceste Zagreb-Beograd, koja je dijelom prolazila kroz dio zapadne i istočne Slavonije pod srpskim nadzorom. UNPROFOR je imao pravo nadzora na zaštićenim područjima "Zapad" i "Istok", u svrhu osiguravanja sigurnosti prometa, u čemu mu je trebala pomoći srpska milicija. Sporazumom je dogovoreno i otvaranje Jadranskog naftovoda najprije kroz UN-ovo zaštićeno područje "Sjever".

RealizacijaUredi

Prvi korak u provedbi Gospodarskog sporazuma bio je otvaranje autoceste kroz Srpsku oblast Zapadna Slavonija, što je učinjeno 21. prosinca 1994. godine.[2][3] Trajalo je i osnivanje milicijske stanice u Okučanima koja se trebala brinuti za nadzor prometa na autocesti koji je prolazio kroz srpski dio zapadne Slavonije.[4] Vlada RSK je na sjednici održanoj 21. i 22. siječnja 1995. zaključila da je "Štab za otvaranje autoputa" ispunio postavljene zadatke. Početkom 1995. srpska strana primila je polove hidroelektrane Obrovac, a istodobno je radila na popravku i otvaranju dijela Jadranskog naftovoda Omišalj (otok Krk) - Rafinerija Sisak, na dijelu koji je prolazio kroz RSK. U Sisak je krajem siječnja 1995. godine stigla nafta, koja je iz Omišlja poslana ponovno otvorenim Jadranskim naftovodom. INA je iz Rafinerije Sisak preko UN-a srpskoj strani isporučila određene količine goriva, a na srpskoj strani se radilo i na otvaranju dalekovoda.[5] Početkom veljače hrvatski i srpski predstavnici obišli su dijelove pruge Zagreb-Beograd na području zapadne Slavonije pod srpskim nadzorom, u sklopu priprema za njeno puštanje u promet najavljeno za travanj.[6] Obavljeni su i prvi radovi na razminiranju te pruge.[7]

5. kolovoza 1995. Hrvatska će osloboditi okupirane dijelove ozemlja i tzv. RSK prestat će postojati.

Povezani članciUredi

IzvoriUredi

  • Barić, N: Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.
  1. "Potpisan sporazum o gospodarskim pitanjima", Vjesnik (Zagreb), 3. prosinca 1994., 1.-3.
  2. A.M., "Otvorena autocesta Zagreb-Lipovac", Vjesnik (Zagreb), 22. prosinca 1994.
  3. Jovo VLAJKOVIĆ, "Skliska trasa autoputa", Krajina magazin (Knin), br. 2, januar 1995., 5.-7.
  4. RSK, Vlada, Zapisnik s 26. sjednice Vlade RSK održane 1. prosinca 1994. godine u zgradi Vlade u Kninu, HIC.
  5. "Uskoro i vodovod" (26. januar 1995.), vijesti dopisnika TANJUG-a iz Dvora na Uni
  6. "Otvaranje pruge za dva meseca" (2. februar 1995.), vijesti dopisnika TANJUG-a iz Dvora na Uni
  7. "Počelo uklanjanje mina", Vjesnik (Zagreb), 7. veljače 1995., 1.