Guido Pongratz
Guido Pongratz (Slovenska Bistrica, 4. siječnja 1822. – Zagreb, 31. prosinca 1889.), bio je slovensko-hrvatski građevinski poduzetnik, veletrgovac, industrijalac i bankar.
| Guido Pongratz | |
|---|---|
| vitez | |
| Rođenje | 4. siječnja 1822. Slovenska Bistrica |
| Smrt | 31. prosinca 1889. Zagreb |
Životopis uredi
Nakon završetka trgovačke škole, Pongratz je radio u trgovinama u Grazu, okušao se u građevini, a veću poslovnu priliku dobio je tijekom gradnje odsjeka Južne željeznice između Celja i Ljubljane. Osnovao je poduzeće i počeo nabavljati šljunak, telegrafske stupove i željezničke pragove, a u zakup je uzeo poštanske kočije iz Celja u Trst. Preselio se u Ljubljanu, gdje se 1849. godine vjenčao sa Jeanette, kćeri ljubljanskoga trgovca Josipa Martinčiča, s kojom je dobio sinove Gustava i Maksa te kćeri Mathildu i Mariju koja je umrla s tri godine.[1][2]
U Zagreb su se preselili 1851. godine, kada je njegovo poduzeće preuzelo regulaciju Save od Zaprešića do Zagreba, koju je do 1856. godine uspješno okončao. U Zagrebu je na sebe odmah navukao prezir aristokratskih krugova, no Pongratz ubrzo je postao član Gradskog vijeća te počasni građanin Karlovca i Siska.[1][3]
U veljači 1857. godine, s braćom Oskarom i Friedrichom, u Zagrebu je osnovao trgovačko poduzeće G. Pongratz[4] koje je preuzelo zastupstvo Društva za kemijsku i metalurgijsku produkciju Karlove vari. Njegovo građevinsko poduzeće završilo je s regulacijom Drave kod Varaždina te je izgradilo zatvor u Lepoglavi, četiri kilometra dug željeznički nasip preko ljubljanske močvare, Crkvu sv. Petra i Opću bolnicu u Zagrebu, most preko Kupe kod Siska i željeznicu Pragersko – Čakovec. Zatim se potpuno posvetio gradnji željezničkih pruga. Njegovo poduzeće izgradilo je željezničke pruge: Gradec – Köflach, Gradec – Fehring, Lieboch – Wies, Zidani Most – Zagreb – Sisak s kolodvorima u Zagrebu i Sisku, dio koroške željeznice Maribor – Dravograd, Zagreb – Karlovac, Karlovac – Ogulin – Rijeka, Zagreb – Žakanj i Ljubljana – Trbiž.[1][3]
Nakon izbijanja drugog talijanskog rata za neovisnost 1859. godine, Pongratz je s poduzetnikom Emanuelom Pristerom preuzeo opskrbu austrijske vojske i mnogo zaradio. Tijekom austro-ugarske okupacije Bosne 1878. godine, ponovno je opskrbljivao vojsku.[1]
U Rijeci je 1863. godine dobio posao gradnje lučkih objekata, koji je trajao do 1870. godine. U Trstu je njegova tvrtka izgradila lazaret, pristaništa, lučka skladišta i provela je dva produbljivanja luke. S bratom Oskarom izgradio je vodovod u Grazu i sudjelovao na melioracijskim i regulacijskim radovima na ušću Neretve. Pongratzovo poduzeće produbljivalo je i luku u Splitu te čistilo i isušivalo lagune oko Akvileje u sjevernoj Italiji.[1]
U Karlovcu je kupio mlin i pretvorio ga u moderan parni mlin, osnovao je i vodio Zagrebačku plinaru, osnovao je Tvornicu kože, utemeljio Hrvatsku eskomptnu banku, na dražbi je kupio parketarnicu u Ilici, te je preuredio i pretvorio u Tvornicu parketa i paropila koju je poklonio sinu Gustavu, kupio je rudnik ugljena Vrdnik kod Fruške gore, obnovio ga, proširio i izgradio 16 kilometara dugu željezničku prugu.[1][3]
Pongratz je tijekom godina kupovao velike posjede, dvorce i brojne kuće za odmor u Hrvatskoj.
U Zagrebu je, na temeljima nekadašnjih gradskih kula i bedema, 1862. godine godine sagradio palaču u Visokoj 22 i izuzetno je raskošno uredio.[5] Nakon toga, kulminirala je otvorena mržnja zagrebačkih aristokratskih krugova prema obitelji Pongratz. Pongratz je posjedovao je i kuće u Pivarskoj 11 i u Mesničkoj 23 – koja je na kraju imanja palače Pongratz u Visokoj 22, zatim posjede na Pantovčaku, Tuškancu, Ciglani i u Jurjevskoj ulici u Zagrebu, vlastelinstva Jakovlje, Mikulić, Črnomerec i Rugvica, posjede u Trstu, Vilu Benzoni u Rijeci te vile Mathilda i Zora na Bledu.[1]
Obitelj Pongratz, uz Vranyczanyjeve i Pristerove, ubrajala se u najbogatije zagrebačke obitelji u drugoj polovici 19. stoljeća. Demonstrirali su potrošačku kulturu koja oponaša obilježja raskošnog plemićkog načina života gradnjom reprezentativnih gradskih palača i ladanjskih objekata, kupnjom bivših feudalnih posjeda i dvoraca (Dornava, Maruševec), održavanjem raskošnih zabava, angažiranjem prestižnih umjetnika za portretiranje članova obitelji i za idejne projekte zgrada.[1]
Kolika je bila ekonomska moć Pongratza, najbolje pokazuje to što je Pongratz bio jamac za kredit koji je Grad Zagreb morao podignuti za obnovu nakon velikog potresa 1880. godine, a nedugo nakon toga Gradu je darovao zemljište za gradnju Obrtne škole, današnje Škole primijenjene umjetnosti i Muzeja za umjetnost i obrt. U takvoj atmosferi i prilikama 59-godišnji Guido Pongratz kupio je jednokatnicu obitelji Mihanović, dao je srušiti i naručio projekt raskošne najamne palače od najuglednijeg arhitekta. Nakon dvije godine gradnje, palača je završena 1884. godine.[1]
Izvori uredi
- ↑ a b c d e f g h i NAJBOGATIJA HRVATSKA OBITELJ! Potomci u 40 godina uništili sve i rasprodali: Sagradili su sve što vam je poznato!, Dnevno Pristupljeno 8. ožujka 2023.
- ↑ Guido von Pongratz, Ritter, geni.com Pristupljeno 8. ožujka 2023.
- ↑ a b c Nevjerojatna priča o nekoć najbogatijoj zagrebačkoj obitelji Pongratz, narod.hr Pristupljeno 8. ožujka 2023.
- ↑ G. Pongratz Zagreb, arhiv.hr Pristupljeno 8. ožujka 2023.
- ↑ Pročitajte više o povijesti i obnovi Vile Pongratz, zagreb.hr Pristupljeno 8. ožujka 2023.