Otvori glavni izbornik

Bjeloglavi sup (lat. Gyps fulvus) je vrsta ptica grabljivica iz porodice jastrebova. Pripada potporodici strvinara starog svijeta (Aegypiinae).

Bjeloglavi sup
Bjeloglavi sup (Gyps fulvus)
Bjeloglavi sup (Gyps fulvus)
Status zaštite
Status iucn3.1 LC hr.svg

Status zaštite: Smanjeni rizik (lc)

Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Accipitriformes
Porodica: Accipitridae
Rod: Gyps
Vrsta: G. fulvus
Dvojno ime
Gyps fulvus
(Hablizl, 1783.)
Raspon
Tamno zeleno: cjelogodišnja staništa bjeloglavih supova
Tamno zeleno: cjelogodišnja staništa bjeloglavih supova

IzgledUredi

Ptica ima relativno malu glavu koju u letu drži spuštenu prema dolje, vrlo velika krila koja djeluju trokutasto i kratak rep koji izgleda kao odrezan. Krila su mu puno šira a rep kraći nego kod kostoberine (Gypaetus barbatus). Mlade ptice su tamnije od odraslih životinja. Odrasli imaju bijelo paperje na glavi i vratu i bjelkast namreškani "okovratnik".

Bjeloglavi sup je velika ptica s rasponom krila od 2,40 - 2,80 m. Duljina ptice je oko 100 cm , a može doseći masu između 6 i 13 kg.

Način životaUredi

Očekivani životni vijek im iznosi 30 do 40 godina, a spolnu zrelost dostižu u dobi između 5 i 7 godina. Gnijezdi se između siječnja i ožujka, a ženka polaže samo jedno jaje između sredine siječnja i kraja veljače. Ležanje na jajima traje 110 do 120 dana. Hrani se isključivo uginulim životinjama, najčešće krupnim sisavcima. Nikada ne napada živi plijen. Bjeloglavi supovi tvore labave kolonije i uobičajeno su vjerni svom stalnom staništu. Često lete u jatima od više jedinki.

Životni prostorUredi

Bjeloglavi sup Gyps fulvus živi u južnoj Europi, sjevernoj Africi do sjevero-zapadne Indije, Tibeta i Mongolije. U Europi staništa su im u brdovitim područjima, dok drugdje žive i na ravnicama. Na otoku Cresu nalazi se Centar za posjetitelje i oporavilište za bjeloglave supove Beli kojim upravlja Javna ustanova "Priroda".

RasprostranjenostUredi

Bjeloglavi sup živi u Maroku, Alžiru, Španjolskoj (8 100 parova), na Sardiniji, duž istočne obale Jadrana (prije svega na otocima Cresu, Krku, Prviću, Plavniku i Rabu (manji broj jedinki), u Nacionalnom parku Paklenica je do 1999. živijela manja kolonija, kada su prilikom trovanja vukova otrovane posljednje jedinke. Također žive i u Crnoj Gori. Rasprostranjen je u Grčkoj (450 parova), Turskoj, istočnoj obali Sredozemlja i preko Iraka do Irana, Arapskog poluotoka, Indije i središnje Azije.

Pojedinačne životinje su dolazeći iz Slovenije stigle u Austriju. Tu žive poludivlje i već su se i gnijezdile. U Francuskoj je uspješno provedeno vraćanje u prirodu oko 220 parova. U Švicarskoj je prije kratkog vremena izbrojano 54 jedinki, a čini se da populacija snažno raste. Promatrači ptica su 2006. godine izvijestili da su u Njemačkoj, gdje je vrsta bila izumrla, vidjeli oko 200 jedinki.

Veliki dolazak ovih ptica u područja u kojima ih nije bilo dovodi se u vezu s vjerojatnim nedostatkom hrane u Španjolskoj i južnoj Francuskoj što je uslijedilo zbog smjernica Europske Unije o uklanjanju životinjskih lešina [1]. U lipnju 2007. godine su velika jata ovih ptica ponovo viđene u Njemačkoj (samo nad Mönchengladbachom 22 jedinke) i Belgiji (~100 jedinki) [2].

Više tisuća životinja, prije svega mladih, prezimljavaju u Africi do koje stižu prelijećući Gibraltar i Bospor. Pri tome dolaze na jug do Senegala, Malija i Nigera, kao i Sudana i Etiopije.

Na hrvatskom otoku Cresu u mjestu Beli nalazi se Centar za posjetitelje i oporavilište za bjeloglave supove Beli. U oporavilište dolaze supove koji stradaju te se nakon oporavka ponovno puštaju u prirodu. Bjeloglavi supovi su zaštićeni zakonom o zaštiti prirode.

Bjeloglavi sup Oštro s otoka Cresa tijekom petogodišnjeg lutanja prevalio je 18 tisuća kilometara i stigao do švedskoga grada Tuvea, do 57. paralele. Nikada do sada niti jedan primjerak njegove vrste nije zabilježen tako daleko na sjeveru planeta. Nakon boravka u oporavilištu za ptice u Göteborgu nastavit će s oporavkom u Hrvatskoj te će krajem rujna 2012. u Belom biti pušten u prirodu.[3]

GalerijaUredi

LiteraturaUredi

  • Josep del Hoyo, Andrew Elliot, Jordi Sargatal: Handbook of the birds of the World. Vol. 2. New World Vultures to Guineafowl. Lynx Edicions, Barcelona 1994, ISBN 84-87334-15-6


IzvoriUredi

Vanjske povezniceUredi