Hasa (arapski: الأحساء, Al-Ahsa), najveća oaza na svijetu (s preko 2,5 milijuna palmi datulja[1]), nalazi se u pustinji u pokrajini Šarqiyya u Saudijskoj Arabiji, 60 km zapadno od Perzijskog zaljeva. Oaza ima populaciju od 600.000 stanovnika i ima jednu od najvećih šijitskih manjina u Saudijskoj Arabiji, koja je velikom većinom sunitska zemlja.

Hasa, evolvirajući kulturni krajolik
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Qasr Sahoud (4185899050).jpg
Godina uvrštenja2018. (42. zasjedanje)
VrstaKulturno dobro
Mjeriloiii, iv, v
Ugroženost
PoveznicaUNESCO:1563
Koordinate25°25′46″N 49°37′19″E / 25.42944°N 49.62194°E / 25.42944; 49.62194
Hasa na karti Saudijska Arabija
Hasa
Hasa
Položaj Hase u Saudijskoj Arabiji
Satelitska snimka Hase

Ime potječe od istoimenog najvećeg grada na području oaze, također poznatog i pod imenom al-Hufuf. Al-Hufuf je poznat i kao Al-Hisa (الحِسَى‎) što je arapski množina za „akumulirani pijesak iznad čvrstog tla”. Ovo je jako važno za oazu jer kad kiše padnu, pijesak sprječava da voda ispari, a čvrsto tlo ju zadržava da ne oteče, te se do nje lako dolazi kopanjem.

U al-Hufufu se nalazi jedno od velikih sveučilišta u zemlji, Sveučilište kralja Faisala, osnovano 1975. Žene mogu studirati na nekim od studija. Ostali gradovi na području oaze su: al-Mubarraz, al-ʿUyūn i al-ʿUmrān.

Oaza Hasa obuhvaća nizove vrtova, kanala, izvora, bušotina, drenažno jezero, kao i povijesne građevine, urbano tkivo i arheološka nalazišta. Oni predstavljaju tragove trajnog ljudskog naselja u području Perzijskog zaljeva od neolitika do danas, što se može vidjeti iz preostalih povijesnih utvrda, džamija, bunara, kanala i drugih sustava upravljanja vodama. Zbog toga je evolvirajući kulturni krajolik oaze Hasa upisana na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 2018. godine.[1]

PovijestUredi

 
Citadela Ibrahim je izgrađena 1571.
 
Planina Kara s povijesnim špiljama nalazi se 16 km od središta grada Hofufa

Na području Hase postojala su ljudska naselja još u prapovijesti, zbog obilnih izvora vode u aridnom području.[2] God. 899. ovim područjem je zavladao Karmatski vojskovođa iz Bahreina, Abu Tahir al-Džanabi. On je objavio neovisnost Hase od Arapskog kalifata u Bagdadu i svoju prijestolnicu smjestio u Hasu, tj. naselje al-Mu'mini u blizini Hofufa. Oko 1000. godine Hasa je postala 9. najveće naselje na svijetu s oko 100.000 stanovnika.[3] God. 1077. osvajaju ju Ujunidi koji Hasu čine svojom prijestolnicom, ali ju uskoro osvajaju Usfuridi iz Bahreina, te naposljetku Džabridi iz Katifa.

 
Kut, tj. citadela Hofufa 1940-ih

God. 1521. Portugalci su od Džabrida osvojili Avalsko otočje (današnji Bahrein) pri čemu je poginuo posljednji Džabridski vladar, Mukrin ibn Zamil.[4] God. 1550., Hasa i obližnji Katif je osvojilo Osmansko carstvo, tj. Sulejman I. koji je Hasu učinio glavnim gradom ajaleta Lahsa. Banu Halid pleme je protjeralo Osmanlije 1670. godine, a Hasa je 1795. godine uklopljena u vehabijski Emirat Diraja, no egipatski valija Muhamed Ali Egipatski ga 1818. vraća u vlast Osmanlija.

Povijesno je Hasa, kao najnaseljenije i najrazvijenije naselje, bilo upravno središte pokrajine Bahrein koja je uključivala većinu istočne obale Arapskog poluotoka, od Kuvajta do granica s UAE i Omanom, uključujući današnji Bahrein. God. 1830. Emirat Nadžd je preuzeo cijelu regiju, da bi 1871. Osmansko carstvo ponovno preuzelo vlast i stavilo je pod upravu Bagdada pa Basre.[5] God. 1913. Ibn Saud, osnivač Saudijske Arabije, pripojio je Hasu i Katif svojoj državi,[6] a spor s Kuvajtom je riješen 1922. godine tzv. Ukairskim protokolom.

GospodarstvoUredi

Hasa je povijesno bila poznata po vještini šivanja, posebice u proizvodnji bišta, tradicionalnog muškog ogrtača.[7] Danas je razvijena poljoprivreda, posebno proizvodnja datulja, riže i limuna. Osim toga, uzgajaju se na tisuće ovaca, koza, goveda i deva pa je oaza Hasa vrlo važno poljoprivredno područje za cijelu Saudijsku Arabiju. Od 1938. mnoge naftne bušotine nalaze se u ovoj regiji, pa i najveće naftno polje na svijetu, Gauar.[8]

IzvoriUredi

  1. a b World Heritage Committee has inscribed a total of 19 sites. UNESCO. Pristupljeno 13. srpnja 2018.
  2. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. kolovoza 2016. Pristupljeno 13. srpnja 2018. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  3. Paul Wheatley, The Places Where Men Pray Together: Cities in Islamic Lands, Seventh Through the Tenth Centuries, University of Chicago Press, 2001., str. 129. ISBN 978-0-226-89428-7
  4. Uwidah Metaireek Al-Juhany, Najd before the Salafi reform movement: social, political and religious conditions during the three centuries preceding the rise of the Saudi state, London: Ithaca Press, 2002., str. 53. ISBN 0-86372-401-9.
  5. David Long, and Customs of Saudi Arabia (Culture and Customs of the Middle East), Westport, Conn: Greenwood Press, 2005., str. 8. ISBN 0-313-32021-7
  6. Marshall Cavendish, World and its peoples, London: 2006., str. 29. ISBN 0-7614-7571-0.
  7. Rima al Mukhtar, "Traditional & modern: The Saudi man's bisht", arabnews.com, 9. studenoga 2012. (engl.) Pristupljeno 13. rujna 2018.
  8. Fouad Farsy, Saudi Arabia: a case study in development, London: KPI, 1986., str. 44. ISBN 0-7103-0128-6

Vanjske povezniceUredi

  1. (Ujedinjeni Arapski Emirati, Belgija, Češka, Francuska, Južna Koreja, Mongolija, Maroko, Katar, Saudijska Arabija, Španjolska i Sirija)na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Preuzeto 5. studenog 2012.