Wikipedija

Henrik Suzo

Blaženi Henrik Suzo (Suzon) (lat. Henricus Suso, njem. Heinrich Suso ili Heinrich Seuse, eng. Henry Suso, slov. Hénrik Súzon[5]; Konstanz, 21. ožujka 1295. – Ulm, 25. siječnja 1366.), pridjevka »slatki« (zbog sklonosti pjesničkomu izrazu)[6], rodnoga imena Heinrich von Berg[1], pseudonima Amandus[3], znan i kao Sluga Vječne Mudrosti[4], bio je njemački dominikanac, mistik, jezikoslovac, prevoditelj, filozof, pjesnik, teolog i propovjednik plemićkoga podrijetla iz kasnoga srednjega vijeka i blaženik Katoličke Crkve. Najpoznatiji je po svojoj Knjižici vječne mudrosti te kao jedan od vodećih njemačkih mistika i vođa Družbe prijatelja Božjih (njem. Gottesfreunde), koji su se posvećivali askezi. Tvorac je imena i ustroja molitve krunice. Blaženim ga je 1831. proglasio papa Grgur XVI., odredivši 2. ožujka za njegov spomendan među dominikancima.[3] Spomendan mu se liturgijski slavi 25. siječnja.

Henrik Suzo
Henrik Suzo
Rođen 21. ožujka 1295.
Konstanz
Preminuo 25. siječnja 1366.
Ulm
Beatificiran 1831. (Grgur XVI.)
Slavi se u Katoličkoj Crkvi
Spomendan 25. siječnja (liturgijski)
15. ožujka (tradicija)[1]
2. ožujka (dominikanci)[2][3][4]
Portal o kršćanstvu
Portal o životopisima

Život uredi

Otac mu je bio pripadnik plemićke obitelji Berg, a majka, čije je prezime uzeo, obitelji Sus (Süs).[3] S trinaest godina ulazi u dominikanski novicijat[2] u rodnom Konstanzu, u kojemu je dobio prvu filozofsku i teološku poduku.[3] U razdoblju između 1322. i 1325.[1] ili 1324. i 1327.[3] pohađa dopunski teološki studij na dominikanskomu studium generale u Kölnu, u kojemu postaje učenikom mistika Johannesa (Meistera) Eckharta[1][2] i Johannesa Taulera.[3] Povratkom u Konstanz, postaje lektorom, te oko 1327. piše Knjižicu istine, vjerojatno u obranu Eckharta, čiji se nauk smatrao kontroverznim.[1] Nekada između 1329. i 1334. razriješen je lektorske dužnosti.[3] Oko 1328.[1], 1329. ili kasnije[2] piše na njemačkomu Knjižicu vječne mudrosti (njem. Das Büchlein der ewigen Weisheit), koja je do Kempenčeva spisa Nasljeduj Krista bila najpopularnija knjižica vjerske tematike u Europi, zahvaljujući jednostavnomu jeziku pisanja teoloških i mističnih zapažanja.[1] Propovijedao je u švapskim, švicarskim, elzaskim i nizozemskim gradovima, skupinama pojedinaca iz svih društvenih slojeva, koje je privukla njegova duhovnost. Oko 1343. izabran je za priora Družbe prijatelja Božjih u Konstanzu[1] ili u Diessenhofenu (Švicarska)[3], u kojemu je bio u progonstvu pred bavarskim kraljem Lujem IV.[1] Povratkom u Konstanz ponovno se suočava s progonstvima i klevetama[7], a oko 1347. odlazi u Ulm, u kojemu je živio do smrti 1366.

Djela i utjecaj uredi

Neki povjesničari pripisuju mu autorstvo djela Ura mudrosti (lat. Horologium sapientie, između 1334. i 1348.), latinskoga izdanja njegove Knjižice vječne mudrosti, radi zadobivanja Eckhartova priznanja. Horologium je jezično dotjeraniji, bogatijega izraza, dopnjena sadržaja[3], zbog čega ne postoji koncenzus oko njegova autorstva. Drugi smatraju kako je Horologium prethodio Knjižici.[1]

Povjesničar Heinrich Seuse Denifle prozvao je Knjižicu vječne mudrosti »najljepšim plodom njemačke mistike«, svrstavajući je uz Homilije sv. Bernarda i Kempenčev Nasljeduj Krista.[3] U drugoj polovini XIV. i tijekom XV. st. bila je najčitanijom knjigom meditacija na njemačkomu jeziku. Djelo je bilo čitano ne samo u njemačkim, nego i nizozemskim, francuskim, talijanskim i engleskim krugovima.[3]

Svoj duhovni život opisao je nakon umirovljenja u autobiografiji (Vita ili Leben Seuses) na temelju zapisa njegove učenice i mističarke Elisabeth Stagel iz Tossa, koja je građu crpila iz njegovih pisama i prevođenjem spisa na njemački. Svojemu životopisu Suzo je pridružio preradu prethodnih djela (Knjižice istine i Knjižice vječne mudrosti) i jedanaest pisama (njem. Briefbüchlein) te ih s proslovom okupio u knjigu Exemplar Seuses.[3]

Iako je njegova Knjižica istine, koju je izdao za studija u Kölnu, naišla na kritike u nekim teološkim krugovima, koji su Suzu zbog poznanstva s Eckhartom pogrješno povezivali s pojedinim krivovjerjima, nisu utvrđena odstupanja od Crkvenoga učenja. Suzo se suprotstavio onodobnim panteističkim strujanjima i libertinskim učenjima Bratstva slobodnoga duha.[3] Nakon smrti često mu se pogrešno pripisivalo osnivanje Bratstva vječne mudrosti, čiji je pravilo bio slobodan prijevod jednoga od poglavlja iz Horologiuma, no ono se nije pojavio do XV. st.[3]

Spomen uredi

Hrvatska književnica Sida Košutić posvetila mu je romansiranu biografiju (hagiografiju) Sluga Vječne Mudrosti (1930.), u kojemu ga prikazuje kao Slugu, Pjesnika i Patnika. Suzon je Pjesnik Kristov, Lijepi Sluga prelijepog Gospodina, Sluga Vječne Mudrosti.[8]

Izvori uredi

  1. ↑ a b c d e f g h i j Heinrich Suso (engl.) britannica.com. Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 25. siječnja 2023.
  2. ↑ a b c d Beato Enrique Suso (šp.) biografiasyvidas.com. Pristupljeno 25. siječnja 2023.
  3. ↑ a b c d e f g h i j k l m n o McMahon, A.: Blessed Henry Suso (engl.) newadvent.org. Katolička enciklopedija, New York: Robert Appleton Company, 1910.
  4. ↑ a b Patron Saints Index: Henry Suso (engl.) catholic-forum.com. Pristupljeno 25. siječnja 2023.
  5. ↑ Splošni religijski leksikon: A-Ž, Ljubljana: Modrijan, 2007. ISBN 978-961-241-183-1 (COBISS)
  6. ↑ Henry Suso (engl.) ccel.org. Christian classics etheral library. Pristupljeno 25. siječnja 2023.
  7. ↑ Smolik, Marijan (ur.): Leto svetnikov, Mohorjeva družba: Celje, 1999. - 2001., str. 266. (COBISS)
  8. ↑ Katinić Pleić, Marina: Kako je Sida Košutić izrekla neizrecivo?, Glas Koncila, br. 2544 (26. ožujka 2023.), god. LXII., str. 21 (CROSBI)

Vanjske poveznice uredi

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Henrik_Suzo&oldid=6722664"