Hidrogeografija

geografska i hidrološka disciplina

Hidrogeografija (njem. Hydrogeographie, od grč. hydor - voda, Gea - Zemlja i graphein - pisati) jest geografska i hidrološka disciplina koja proučava vodu na Zemlji s geografskog stajališta.[1] Hidrogeografija kao disciplina predstavlja srednjoeuropski pojam, danas blizak angloameričkoj disciplini održivog upravljanja vodnim bogatstvima (engl. sustainable water management) te je u svojoj naravi interdisciplinarna, jer se služi spoznajama i dosezima slatkovodne ekologije, geofizike, fizičke geografije, ali i graditeljstva, posebice u svrhu melioracijskih zahvata.

Predmet proučavanja hidrogeografija je hidrosfera.
Plitvička jezera kao predmet proučavanja limnologije i karstologije, pomoćnih disciplina hidrogeografije.

Prve spoznaje hidrogeografije potječu iz hidrometrijskih (mjeriteljskih) i geomorfoloških istraživanja, iz kojih se kasnije kao zasebne discipline izdvajaju potamologija, limnologija, glaciologija i ine. Suvremena hidrogeografija proučava i društvenogeografske i gospodarske utjecaje vode na ljudsko društvo (raspodjela vode), jednako kao i utjecaj čovjeka na ekologiju vodena staništa, njihovu biljnu i životinjsku bioraznolikost. Istraživanja fizikalno-kemijskih svojstava vode imaju široku interdisciplinarnu primijenjivost u nizu područja, od tehnologija pročišćavanja otpadnih voda do upotrebe vode u industrijske svrhe.

PovijestUredi

Početci hidrogeografije vežu se uz same početke hidrološke znanosti, čiji se razvojni put obično dijeli na tri razdoblja. Prvo razdoblje označuje vremenski tijek od početaka života do izuma temeljnih mjernih uređaja u XVII. stoljeću (termometra i barometra), kojima započinje druga etapa hidrologije. Osnove hidroloških mjerenja (hidrometrije) postavlja Pierre Perrault u svom radu Podrijetlo izvora (1674.), u kojem određuje udio padalina u veličini otjecanja gornjeg toka Seine. Na njegovom tragu nastavlja Edme Mariotte koji izračunom protoka Seine kod Pariza pomoću Perraultova postupka potvrđuje njegovu točnost.[2] Prvu knjigu s naslovom Hidrologija objavljuje Eberhard Melchior 1694. u Frankfurtu na Majni.[3] Naredna stoljeća obilježava daljni razvoj hidrometrije u vidu usavršavanja postojećih i pronalaska novih mjernih tehnika i uređaja. Tako je u 1817. na rijeci Savi kod Nove Gradiške postavljen prvi vodomjer u Hrvatskoj.[4] Početkom XX. stoljeća njemački geograf Eduard Brückner objavljuje obrazac za izračunavanje vodne bilance, koji se uz određene izmjene upotrebljava i danas. Treće razdoblje započinje upotrebom radara u mjerenju količine padalina 1950., čime su unaprijeđeni način i brzina mjerenja istog. Uz pionirski pothvat upotrebe radara u hidrometriji, suvremeni napredak hidrologije i hidrogeografije uvelike je potpomognut primjenom izotopa (ponajprije tricija), pomoću kojih se precizno utvrđuje podrijetlo, starost, brzina i smjer gibanja vode te niz drugih čimbenika. Radiološke metode uspješno se primijenjuju u istraživanju zasebnih dijelova hidrološkog ciklusa te u hidrogeološkim ispitivanjima za potrebe građevinarstva. Osobiti doprinos svjetskoj hidrologiji dali su međunarodni programi Međunarodno hidrološko desetljeće (1965. - 1974.) i Međunarodni hidrološki program Svjetske meteorološke organizacije. Zapadnonjemački hidrogeografi izdaju 1978. prvu interdisciplinarnu geografsku studiju odnosa tekućice i njezina poriječja Poriječje Rajne, a još iste godine i Hidrološki atlas SR Njemačke, kao prvi takve vrste.[5]

Smještaj i podjelaUredi

Hidrogeografija se unutar hidrološke znanosti svrstava među njezine posebne discipline, zajedno s agrarnom, šumarskom, obalnom i krškom hidrologijom.[6] Hidrosfera se, kao predmet proučavanja hidrogeohrafija, zasniva na dvama načelima:[7]

  1. načelu sveobuhvatnosti, koje proizlazi iz sveopće prisutnosti vode kao tvari i njezina presudna značaja za svu živu prirodu; pošto su se prvi oblici života na Zemlji razvili u vodi, ista se smatra nositeljicom života te
  2. načelu cjelovitosti vode, koje se odražava procesima trajnog gibanja vode unutar hidrosfere (hidrološki ciklus), ali i u činjenici da je voda sastavni dio svakog živog bića i ekosustava.
 
Hidroelektrana Jaruga ispod Skradinskog buka kao predmet hidrosociološkog razmatranja međusobnog utjecaja vode i čovjeka. Hidroelektrana predstavlja čovjekov utjecaj na vodu u svrhu iskorištavanje enrgije njezina toka.

Interdisciplinarnost hidrogeografije očituje se u pet temeljnih stajališta (aspekata) njezina proučavanja:[8]

  1. hidrometeorološko, koje težište stavlja na hidrometeorološkim elementima (kiša, snijeg, tuča) kao prvotnim i glavnim izvorima vode,
  2. hidrološko, u kojemu je težište na glavnim hidrološkim veličinama - vodostaju, protoku i specifičnom otjecanju,
  3. hidrogeološko, koje polazi od međusobnih utjecaja i međudjelovanja vode i geološke osnove (terena), s naglaskom na podzemne vode,
  4. hidromorfološko, razmatra međusobne utjecaje vode i reljefa, posebice odnos mora (oceana) i kopna (georeljefa) te
  5. hidrosociološko stajalište, čiji je temelji odnos onaj između vode i ljudskoga društva , uglavnom se odnosi na pitanja održivog upravljanja vodama te hidromelioracijskim postupcima.

Hidrogeografija u HrvatskojUredi

Utemeljiteljem hrvatske hidrogeografije smatra se Josip Riđanović, stipendist Humboldtove zaklade i suradnik Međunarodnog hidrološkog programa. Nakon usavršavanja u Würzburgu, povratkom u Hrvatska uvodi na Geografskom odsjeku zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, a kasnije i unaprijeđuje kolegij hidrogeografije, kao jedan od rijetkih u Europi, s obzirom na to da je hidrogeografija kao disciplina vezana uz germanofono područje Srednje Europe. Hidrogeografija je u Hrvatskoj usko vezana uz karstologiju i oceanografiju, ponajprije u vidu istraživanja hrvatske istočnojadranske obale.[9] Najveći doprinos uvođenju hidrogeografije u hrvatsko zemljopisno nazivlje ostavlja upravo prof. Riđanović svojim radovima o hidrogeografskim značajkama Plitvičkih jezera, Središnje i Južne Hrvatske. Uz hidromorfološka i hidrogeološka karstološka istraživanja u suvremenoj hrvatskoj hidrogeografiji prednjače istraživanja o upravljanju vodnim bogatstvima, od vodoopskrbe do sustava pročišćavanja otpadnih voda, što označava približavanje »angloameričkoj školi« vodnog upravljanja (engl. water management), uz klasična hidromorfološka istraživanja »njemačke škole«, danas ponajviše na području potamologije.[10] Sintezu suvremenih prirodnogeografskih i društveno-gospodarskih iznašašća predstavlja dugogodišnji projekt »Geomorfološko kartiranje Republike Hrvatske« pod vodstvom prof. Nenada Buzjaka.[11]

BilješkeUredi

  1. Riđanović, 1993., 5.
  2. Brutsaert, 2005., 572.
  3. Dębski, 1966., 5.
  4. Riđanović, 1993., 6.
  5. Keller i sur., 1978. - 1979.
  6. Riđanović, 1993., 5., prema: Haar, 1974.
  7. Riđanović, 1986., 27-29.
  8. Riđanović, 1986., 30-33.
  9. Riđanović, 1993., 193-198.
  10. Vidi primjerice: Čanjevac, 2013. ili Perica i sur., 2005.
  11. CROSBI

LiteraturaUredi

ČlanciUredi

  • Attmanspacher, W., 1976.: Radarmessungen zur Bestimmung von Flächenniederschlägen, Die Naturwissenschaften 63: 313-318.
  • Brückner, E., 1905.: Die Bilanz des Kreislaufs des Wassers auf der Erde, Geographische Zeitschrift, vol. 11.
  • Čanjevac, I., Orešić, D., 2009.: In memoriam – prof. dr. sc. Josip RiđanovićInačica izvorne stranice arhivirana 19. svibnja 2020. Geografija.hr (pristupljeno 3. travnja 2020.)
  • Čanjevac, I., 2013.: Tipologija protočnih režima rijeka u Hrvatskoj, Hrvatski geografski glasnik 75 (1): 23-42. (Hrčak)
  • Haar., U. de, 1974.: Beitrag zur Frage der wissenschaftssystematischen Einordnung und Gliederung der Wasserforschung, Beiträge zur Hydrologie 2: 85-150.
  • Oescheger, H., 1972.: Neue Möglichkeiten der Isotopenhydrologie, Datierung mit Hilfe von Edelgasisotopen, Gas-Wasser-Abwasser, vol. 52.
  • Perica, D., Orešić, D., Trajbar, S., 2005.: Geomorfološka obilježja doline i poriječja rijeke Krke s osvrtom na dio od Knina do Bilušića buka, Geoadria 10 (2): 131-156. (Hrčak)
  • Riđanović, J., 1973.: Hidrogeografske značajke Središnje Hrvatske, Hrvatski geografski glasnik 35 (1): 51-64. (Hrčak)
  • Riđanović, J., 1974.: Hidrogeografske značajke Južne Hrvatske, Hrvatski geografski glasnik 36-37 (1): 75-86. (Hrčak)
  • Riđanović, J., 1976.: Hidrogeografske značajke Nacionalnog parka Plitvičkih jezera, Hrvatski geografski glasnik 38 (1): 246-252. (Hrčak)
  • Riđanović, J., 1980.: Geografska regija Jadrana SFRJ sa stanovništva suvremenih hidrogeografskih značajki okoliša, Radovi 15-16: 25-31.
  • Riđanović, J., 1986.: Objekt suvremene hidrogeografije i bitni aspekti proučavanja vode], Hrvatski geografski glasnik 48: 27-33. (Hrčak)
  • Riđanović, J., 1989.: Neue Ergebnisse über karstgydrigraphische Forschungen und Umweltuntersuchungen im jugoslawischen Adriagebiet, Tübinger Geogr. Stud. 102: 187-202.

KnjigeUredi

  • Brutsaert, Wilfired, Hydrology: an introduction, Cambridge University Press, 2005.
  • Dębski, Kazmierz, Continental Hydrology: Physics of water, atmospheric precipitation and evaporation, Scientific Publications Foreign Cooperation Center of the Central Institute for Scientific, Technical, and Economic Information, 1966.
  • Keller, Reiner i sur., Hydrologischer Atlas Bundesrepublik Deutschland, Boppard, 1978.
  • Perrault, Pierre, De l'origine des fontaines, Pariz, 1674.
  • Riđanović, Josip, Hidrogeografija, Školska knjiga, Zagreb, 1993.
  • Wilhelm, Friedrich, Hydrogeographie: Grundlagen der allgemeinen Hydrogeographie, Höller und Zwick, 1987.

Vanjske povezniceUredi