Wikipedija

Holokaust u Litvi

Holokaust u Litvi označava sustavno istrebljenje Židova u dijelu Reichskommissariat-a Ostland koji je obuhvaćao prostor Litavske Sovjetske Socijalističke Republike (osnovane 1940.) pod okupacijom Trećeg Reicha. Od približno 208.000 ili 210.000 Židova procjenjuje se da ih je između 190.000 i 195.000 ubijeno prije kraja Drugog svjetskog rata, najviše u razdoblju od lipnja do prosinca 1941. godine. U Holokaustu je stradalo preko 95 % svih litavskih Židova što je najveći udio stradalih u svim zemljama u kojima je provođen zločin Holokausta. Povjesničari ovako velik udio stradalih pripisuju masovnom kolaboracionizmu od strane ne-židovskih lokalnih litavskih paramilitarnih grupa, dok su motivi te kolaboracije predmet rasprava.[1][2][3] Holokaust predstavlja najveći pomor stanovništva u tako kratkom razdoblju u povijesti Litve.[4]

Kolaboracionistička Litavska sigurnosna policija (1941-1944) spaljuje sinagogu.

Događaji u zapadnim okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza koji su se odvijali u prvim tjednima okupacije predstavljali su dramatično razbuktavanje politike provođenja Holokausta.[5][6][7]

Značajnu komponentu Holokausta u Litvi čini i uspjeh u raspirivanja već postojećeg antisemitizma kroz koji su nacističke snage narativno povezale lokalnu židovsku zajednicu sa sovjetskom okupacijom Litve iz 1940. godine. Nacisti su se u ostvarenju cilja uništenja Židova u značajnoj mjeri oslanjali na organizaciju, pripreme i provedbu naredbi od strane litavskih kolaboracionista.[2][3]

Još i danas, tema Holokausta i uloge koju su Litavci imali u provedbi genocida, uključujući i neke istaknute litavske nacionaliste, kontroverzna je tema u litavskom društvu.[8]

Pozadina uredi

Do Drugog svjetskog rata područje današnje Litve kulturnog i političkog života židovske zajednice u Europi. Današnji litavski glavni grad Vilnius bio je poznat i kao Jeruzalem sjevera zbog brojnih vjerskih, kulturnih i znanstveno-obrazovnih institucija kojima je bio dom.[9]

Nakon njemačko-sovjetske invazije na Poljsku u rujnu 1939. godine, Sovjetski je Savez 10. listopada potpisao ugovor s Litvom kojim joj je predao grad Vilnius (danas glavni grad, a do tada u sastavu Poljske i s poljsko-židovskim stanovništvom) u zamjenu za vojne koncesije. SSSR je anektirao Litvu 1940. nakon provedbe izbora.[10][11] Njemački napad na SSSR, 22. lipnja 1941. godine, započep je godinu dana nakon sovjetske okupacije koja je kulminirala u masovnim deportacijama baltičkog stanovništva svega tjedan dana prije njemačke invazije. Nacističke snage su od strane Litavaca dočekane kao osloboditelji te su im paramilitarne jedinice pružile podršku u borbi protiv sovjetskih snaga u povlačenju. Mnogi Litavci su vjerovali kako će im njemačke snage dozvoliti obnovu nekog oblika nezavisnosti (kao što su učiniti u Slovačkoj i naknadno NDH).[12] Dijelom i kako bi udobrovoljili okupacijske snage, dio stanovništva počeo je iskazivati snažne antisemitističke osjećaje. Nacistička Njemačka iskoristila je ovu situaciju i u prvom tjednu ofenzive dozvolila osnivanje Litavske prelazne vlade i Litavskog aktivističkog fronta.[12] U kratkom je razdoblju izgledalo kako je Litva funkcionirati na sličan način kao i Slovačka.[12] Neovisnije litavske institucije ipak su ukinute nakon prvog mjeseca okupacije u srpnju i rujnu 1941. godine te su Nijemci preuzeli izravniju kontrolu.[12]

Tijek Holokausta uredi

Procjene broja žrtava uredi

 
Karta s procjenom broja žrtava Holokausta u zemljama baltičke regije.

Procjene broja litavskih Židova prije njemačke invazije kreću se na oko 210.000 stanovnika[3] uz tvrdnju Litavskog zavoda za statistiku da je na 1. siječnja 1941. u zemlji bilo 208.000 Židova.[4] Te procjene, uz službene podatke o iseljavanju u prvom razdoblju sovjetske uprave (oko 8.500 osoba), osobe pobjegle iz geta u Kaunasu i Vilniusu (1.500-2.000 osoba) i osobe koje su preživjele u logorima do dana kada ih je oslobodila Crvena armija (2.000-3.000), dovode do ukupnog broja od 195.000 do 196.000 ubijenih litavskih Židova.[4] Unatoč tome što su okvirni brojevi poznati, kao i u drugim masovnim zločinima iznimno je teško utvrditi konačan broj žrtava s apsulutnom preciznošću. Brojevi kojima povjesničari raspolažu povremeno se i značajno razlikuju uz najmanje brojeve od oko 165.000 do većih brojeva koji dosežu 254.000 koji jerojatno uključuju i Židove s drugih područja ubijene u Litvi.[4]

U razdoblju rata postojala su organičena nastojanja za spašavanje progonjenog stanovništva. U razdoblju od 16. srpnja do 3. kolovoza 1940. počasni konzul Nizozemske u Kaunasu Jan Zwartendijk koji je za 2.200 Židva osigurao treću destinaciju na karipskom otoku Curaçao (koloniji koja nije tražila ulazne vize) i u Surinamu (koji je također bio nizozemska kolonija do 1975. godine). Službenik japanske vlade Chiune Sugihara, koji je služio kao zamjenik konzula u Kaunasu, izdao je 6.000 tranzitnih viza za putovanje japanskim teritorijem litavskim Židovima čime je ugrozio svoj i život članova vlastite obitelji.[13] Izbjegli Židovi bili su građani okupiranih dijelova predratne Poljske i Litve.

Događaji u okviru Holokausta u Litvi uredi

 
Ubojstva Židova od strane litavskih snaga 27. lipnja 1941. tijekom Pogroma u Kaunasu. U pozadini, njemački vojnici i litavski civili (uključujući žene i djecu) promatraju pokolj.

Današnji litavski lučki grad Klaipėda (na njemčakom poznat kao Memel) kroz povijest je bio dio Hanzeatskog saveza te je do 1918. pripadao Njemačkom Carstvu kao dio Istočne Pruske. U razdoblju litavske međuratne nezavisnosti grad je uživao određenu razinu autonomije i bio pod patronatom Lige naroda. Kada su grad 15. ožujka 1939. zauzele njemačke snage u njemu je živjelo oko 8.000 Židova koji su pobjegli u tada neokupirani dio Litve gdje ih je većina stradala nakon invazije u lipnju 1941. godine.

Kronološki se genocid u Litvi unutar njezinih tadašnjih granica može podijeliti na tri faze od kojih je prva trajala od ljeta pa do kraja 1941., druga od prosinca 1941. do ožujka 1943. i treća od travnja 1943. do srpnja 1944. godine.[14]

Većina litavskih Židova stradala je u prvoj fazi Holokausta u prvim mjesecima okupacije i prije kraja 1941. Sile osovine napale su Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. što se poklopilo i s takozvanim Lipanjskim ustankom u Litvi. Prije dolaska samih njemačkih okupacijskih snaga Litavski je aktivistički front i sam napao sovjetske snage, preuzeo vlast u nekoliko gradova, započeo širenje antisemitističke propagande i počinio masakre nad litavskim Židovima i Poljacima. U noći s 25. na 26. lipanj Algirdas Klimaitis naredio je svojim snagama od 800 ljudi da započnu Pogrom u Kaunasu. Zapovjednik SS-a Franz Walter Stahlecker je 28. lipnja 1941. tvrdio kako je tom prilikom ubijeno 3.800 žrtava u samom gradu i 1.200 u regiji oko grada.[15] Klimaitisove snage uništile su nekoliko sinagoga i oko 60 židovskih kuća. U revizionističkim nastojanjima od u 1990-im godinama broj žrtava koje navodi Stahlecker dovođen je u pitanje kao pretjerano velik.

Njemački odredi smrti, Einsatzgruppen, slijedile su nadiruću njemački armiju te su već u lipnju i oni započeli organizaciju ubojstava Židova.[6] Prvi zabilježeni zločin ovih odreda dogodili su se 22. lipnja 1941. godine u pograničnom gradu Gargždaiju koji je bio jedno od najstarijih židovskih naselja u zemlji i na svega 18 kilometara od Memela koji su nijemci ponovno zauzeli. Oko 800 Židova je ubijeno u događaju koji je poznat kao Gargždajski masakr. U masakru je stradalo i oko 100 ne-Židova, mnogi jes su pokušali pomoći svojim židovskim sugrađanima.[2][3] Do kraja godine u Litvi je stradalo između 80.000 i 175.000 Židova.[2]

Zbog vrlo ranog i brzog progona mnoge litavske židovske žrtve nikada nisu živjele u getima ili bile deportirane u koncentracijske logore koji su u to rijeme tek osnivani. Većina žrtava ubijana je u jamama u blizini mjesta boravka u ozloglašenim masovnim ubojstvima kao što su Masakr u Kaunasu 29. listopada 1941. koji je izvršen u šumi pored grada ili sličan zločin u Vilniusu.[6] Do 1942. preživjelo je jop oko 45.000 Židova, većinom oni koji su poslani u geta ili koncentracijske kampove.

U drugoj fazi Holokaust je u Litvi usporen i njemake su okupacione snage odlučile koristiti židovski prisilni rad za održavanje ratne ekonomije. U trećoj fazi Holokaust je još jednom intenziviran i u njoj su likvidirani preostali zarobljenici logora i židovskih geta.

Dva su faktora doprinijela rapidnom uništenju židovske zajednice u Litvi. Prvi je bio značajna razina potpore „de-jueizaciji” među litavskim masama dok je drugi bio rani njemački plan za kolonizaciju Litve koja je dijelila granice s Istočnom Pruskom.

Uloga litavskih kolaboracionista uredi

 
Član Litavske sigurnosne policije provodi grupu Židova kroz Vilnius.
 
Njemački vojnici i Litavci promatraju sinagogu u plamenu, 9. srpnja 1941.
 
Obilježje na mjestu masovnih grobnica u blizina grada Jonava.

Dina Porat, vodeća povjesničarka Yad Vashem-a, piše kako su „Litavci pokazali Einsatzgruppen-u kako ubijati žene i djecu, i možda ih i prilagodili na tu praksu... Zaista, nadiruće njemačke jedinice ubijale su većinom muškarce, dok su Litavci ubijali neselektivno”.[16]

Administracija nacističke Njemačke usmjeravala je i podupirala ubijanje litavskih Židova. Lokalni litavski kolaboracionisti okupatorskog režima izvršavali su pripremu, logistiku i provedbu ubojstava pod nacističkim vodstvom.[2][3][17] Nacistički SS brogadir Franz Walter Stahlecker stigao je u Kaunas 25. lipnja 1941. godine gdje je održao zapaljive govore kojim se poticalo ubijanje građana Židova. U početku je održavao govore u zgradi sigurnosnih službi, nakon čega je održavao govore i u samom gradu.[18] U izvještaju od 15. listopada Stahlecker je pisao o uspjehu u prikrivanju najranijih akcija Vorkommando-s i kako sada izgleda kako se radi o inicijativi lokalne populacije.[18][19] Grupe partizanskog organizacijskog tipa, civilne desničarske nacionalističke i antisovjetske jedinice, inicirale su kontak s Nijemcima čim su one stupile na litavski teritorij.[2] Jedinice pod zapovjedništvom Algirdas-a Klimaitis-a, podržane od strane Nijemaca u Sicherheitspolizei-ju and Sicherheitsdienst-u započeli su anti-židovske pogrome u Kaunasu u noći s 25. na 26. lipnja 1941. Preko tisuću Židova stradalo je u događaju koji je bio prvi pogrom u okupiranoj Litvi.[6][19][20] Točan broj žrtava pogroma je nepoznat dok se brojke kreću od 1.500 do 3.800 žrtava pogroma kada se u njih ubroje i žrtve u okolini grada.[6][20]

24. lipnja 1941. godine Litavska sigurnosna policija (Lietuvos saugumo policija) došla je pod upravu Njemačke policije i obavještajne službe. Litavske jedinice su uključene u brojne akcije usmjerene protiv Židova i proti neprijatelja nacističkog režima.[19] Nacistički zapovjednici ispunjavali su svoje izvještaje svjedočanstvima o "zelotizmu" litaskih policijskih jedinica koji premašuje i motivaciju među samim njemačkim jedinicama.[16] Najozloglašenija litavska jedinica koja je provodila Holokaust bila je Ypatingasis būrys koja je masakrirala tisuće Židova i pripadnika poljske manjine u okolici Vilniusa.[21][22][19] Druga organizacija uključena u provedbu Holokausta bila je Litaska radnička garda.[2] Brojni Litavci koji su podržavali nacističku politiku pridružili su se fašističkoj organizaciji Željezni vuk.[3] Tako je u cjelini, litavska nacionalistička administracija bila usmjerena ka uništenju Židova kao doživljenih neprijatelja i potencijalnih rivala etničkim Litavcima te stoga ne samo da se nije opirala nacističkom Holokaustu već ga je efektivno prihvatila i kao vlastiti cilj.[17]

Kombinacija čimbenika objašnjava široko sudjelovanje Litavaca u genocidu nad Židovima.[16] Oni uključuju nacionalne tradicije i vrijednosti, antisemitizam (raširen širom srednje Europe) i specifičnu litavsku želju za „čistom” litavskom nacionalnom državom s kojom je brojna židovska zajednica smatrana nespojivom.[3] Ostali čimbenici uključuju i ozbiljne ekonomske probleme koji su navodili na uništenje Židova s ciljem oduzimanja njihove privatne imovine.[16] U konačnici, Židovi su doživljavani i kao grupa koja je uživala podršku sovjetskog režima u razdoblju između 1940. i 1941. godine.[3][16][17] U razdoblju njemačke okupacije Židovi su tako optuživan za gotoo sve probleme s kojima se Litva suočava.[3][17] Tako je rasprostranjeno lokalno sudjelovanje u Holokaustu postalo značajan čimbenik zbog kojeg je Holokaust u Litvi provođen sveobuhvatnije nego u drugim zemljama.[2][3][17]

Iako je kolaboracija bila raširena, podrška genocidu nije dolazila od svih segmenata litavskog društva[23] i više stotina građana je riskiralo vlastite živote nastojeći pomoći progonjenim Židovima.[16] Država Izrael je do 1. siječnja 2017. priznala 891 litavskog pravednika među narodima.[24][3][16][25][26] Brojni etnički Poljaci u Litvi, i sami progonjeni, pomagali su progonjenim Židovima.[23]

Suočavanje s prošlošću i sjećanje na Holokaust uredi

Vidi još: Suočavanje s prošlošću

Po okončanju Drugog svjetskog rata i Holokausta Litva je ponovni postala dio Sovjetskog Saveza koji je u svojim politikama sjećanja umanjivao jedinstvenost židovske patnje i ratnog iskustva.[27] Sjećanje na drugi svjetski rat bilo je usredotočeno na širi narativ o fašističkoj agresiji kao kulminaciji kapitalizma i herojskom antifašističkom otporu i patnji svih građana SSSR-a.[9] U sovjetskoj Litvi većina spomenika podignuta u tom razdoblju Židove nije izričito spominjala već je govorila o lokalnom stanovništvu.[27] Ipak, osobe odgovorne za nacističke zločine i kolaboraciju često su deportirane ili osuđene na smrtnu kaznu.[28] U prvim godinama poslije rata, vlasti su tolerirale otvaranje Židovskog muzeja u Vilniusu 1944. godine koji je 1945. svoj stalni prostor našao u knjižnici i zgradi zatvora starog židovskog geta.[9] Institucija je pomagala izbjeglim Židovima u utvrđivanju sudbine litavskih Židova, u pravilu potvrđujući crne slutnje o njihovoj sudbini.[9] Muzej je de facto zatvoren 1949. godine kada su ga lasti reorganizirale u Muzej lokalne povjesti Vilniusa, dok su židovske škole u Vilniusu i Kaunasu zatvorene 1946. i 1950. godine.[9] Do određenog poboljšanja došlo je nakon srmti Staljina te je od 231 spomenika Holokaustu njih 45 podignuto prije 1991. godine.[9] 1965. i 1973. godine objavljena je dvotomna knjiga Masovna ubojstva u Litvi koja je prva izravno obrađivala temu Holokausta dok je 1988. organizirana i izložba Umjetnost litavskih Židova.[9]

Od kada je Litva ponovno stekla nezavisnost od Sovjetskog Saveza 1991. godine, debata o litavskom sudjelovanju u provođenju Holokausta suočila se s ozbiljnim preprekama i poteškoćama. Suvremeni litavski nacionalisti ističu antisovjetski pokret otpora kao heroje u borbi protiv sovjetske okupacije iako su isti bili kolaboracionisti nacistima u istrebljenju Židova.[29]

Povjesničari na genocid u Litvi gledaju kao na jedan od najranijih masovnih akcija provedbe “konačnog rješenja” što neke akademike navodi na zaključak kako je Holokaust i započeo u Litvi u ljeto 1941. godine.[6][7] Drugi ipak ističu kako je Holokaust započeo i ranije, početkom Drugog svjetskog rata 1939. godine ili još i u Kristalnoj noći.[30][31]

Post-sovjetske litavske vlasti u više su navrata obilježavale Holokaust, nastojale suzbiti antisemitizam te su i neke od zločinaca iz razdoblja drugog svjetskog rata privele pravdi.[26] Američka Nacionalna koalicija za potporu sovjetskim Židovima istakla je kako je Litva napravila spore, ali značajne korake u procesuiranju osumnjičenih litavskih kolaboracionista u nacističkom genocidu.[26] Litva je prva među bivšim republikama SSSR-a zakonski propisala zaštitu i obilježavanje mjesta na kojima je provođen Holokaust.[26] 1995. godine litavski predsjednik Algirdas Brazauskas je u govoru pred izraelskim Knesetom ponudio javnu ispriku Židovima zbog sudjelovanja Litavaca u Holokaustu.[23] Predsjednik je zbog isprike snažno kritiziran u zemlji.[9] Iako su određeni značajni koraci učinjenji, litavska nastojanja poslije obnove nezavisnosti ostala su obilježena često neprimjerenim nastojanjima da se jedinstvenost Holokausta i židovskog iskustva dovede u pitanje nacionalističkim fokusiranjem na žrtvu Litavaca zbog sovjetske okupacije, kao i izjednačavanjem sovjetske i nacističke okupacije.[9]

Kontroverze i kritike uredi

Debata i svijest o Holokaustu nije šire razvijena u litavskoj nacionalnoj svijesti dok se sudjelovanje u genocidu poriče ili pripisuje marginalnim ekstremističkim elementima.[32][33] Sjećanje na razdoblje Holokausta i događaje koji ga čine značajno se razlikuje u židoskoj i litavskoj historiografiji uz određeni napredak kod dijela litavskih povjesničara u razdoblju nakon nezavisnosti.[32][14][32][34] Najkontroverzniji trenutci za litavsku nacionalističku historiografiju su uloga Litavskog dobrovoljačkog fronta, Litavske prijelazne vlade i litavskih građana i dobrovoljaća u događajima u razdoblju rata.[32]

Od 1990-ih litavska je vlast na udaru kritika koji je pozivaju da primjereno prikazuje i sjeća se povijesti Holokausta i da jasno osudi lokalnu kolaboraciju. U 2010-im godinama litavsko je društvo bilo obilježeno prešućivanjem Holokausta i porastom antisemitizma.[35]

2001. godine Centar Simon Wiesenthal kritizirao je nevoljkost litavske vlasti da procesuira litavske zločince.[36] 2010. godin sud u Klaipėdi presudio je kako je dozvoljeno javno isticanje svastike kao „simbola litavskog povjesnog naslijeđa”.[37]

U siječnju 2020. godine litavski premijer Saulius Skvernelis najavio je kako će osobno predvoditi komisiju za izradu nacrta zakona koji bi odredio kako niti Litva niti njezini lideri nisu sudjelovali u Holokaustu.[38] Smatra se kako bi zakon trebao biti sličan poljskom zakonu sa sličnom odredbom koji negira pojesnu činjenicu sudjelovanje Poljaka u progonu Židova.[39] U svibnju 2020. litavska vlada poslala je zamjenika ministra vanjskih poslova na obilježavanje 75. obljetnice kraja Drugog vjetskog rata koje je obilježeno na litavskom židovskom groblju u Vilniusu i u kojem su sudjelovali veleposlanici Njemačke, Izraela i Sjedinjenih Američkih Država.

Preimenovanje ulice i uklanjanje obilježja u Vilniusu uredi

2019. godine došlo je do kontroverze kada je gradonačelnik iz lijeve Partije slobode (Laisvės partija) Remigijus Šimašius odlučio preimenovati ulicu koja je nosila naziv po Kazys-u Skirpa-u (vođi Litavskog dobrovoljačkog fronta koji je provodio masakre nad Židovima) i ukloniti spomen-ploču Jonas-u Noreika-u (koji je naredio i nadgledao masakr u gradu Plungė). Litavska vlada je uz podršku Centra za istraživanje genocida i otpora, državne institucije koja istražuje tzv. sovjetski genocid i antisovjetski otpor i koja je kritizirana za manipulacije i uljepšavanje slike o Holokaustu, dala naslutiti kako je odluka donesena u zavjeri sa strancima, prvenstveno Britancima i Amerikancima. U vrijeme bivši kontroverze prvi predsjednik Litve nakon obnove nezavisnosti Vytautas Landsbergis je na društvenim mrežama objavio pjesmu „Židovka” koja se referirala na Djevicu Mariju, a što je osudio predsjednik Židovske zajednice u Litvi Faina Kukliansky.[40] Landsbergis je istakao kako je pjesma bila nastojanje da ukaže na ignoranciju litavskih antisemita i zatražio potporu od „bar jednog pametnog i hrabrog Židova...koji se ne slaže sa Šimašiusom”.[40] Litavski predsjednik Gitanas Nausėda naknadno je predložio zakon koji bi zahtijevao da općine moraju slijediti pravila o postavljanju memorijalnih ploča koje postavi središnja vlast od čega je naknadno odustao.[41]

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ↑ Daniel Brook, "Double Genocide. Lithuania wants to erase its ugly history of Nazi collaboration—by accusing Jewish partisans who fought the Germans of war crimes.", Slate, July 26, 2015
  2. ↑ a b c d e f g h Porat, Dina. 2002. The Holocaust in Lithuania: Some Unique Aspects. David Cesarani (ur.). The Final Solution: Origins and Implementation. Routledge. str. 161–162. ISBN 978-0-415-15232-7
  3. ↑ a b c d e f g h i j k MacQueen, Michael. 1998. The Context of Mass Destruction: Agents and Prerequisites of the Holocaust in Lithuania. Holocaust and Genocide Studies. 12 (1): 27–48. doi:10.1093/hgs/12.1.27. ISSN 8756-6583
  4. ↑ a b c d Bubnys, Arūnas. 2004. Holocaust in Lithuania: An Outline of the Major Stages and Their Results. The Vanished World of Lithuanian Jews. Rodopi. str. 218–219. ISBN 978-90-420-0850-2
  5. ↑ Matthäus, Jürgen. 2007. Operation Barbarossa and the onset of the Holocaust. Christopher R. Browning (ur.). The Origins of the Final Solution: The Evolution of Nazi Jewish Policy, September 1939–March 1942. University of Nebraska Press. str. 244–294. ISBN 978-0-8032-5979-9
  6. ↑ a b c d e f Porat, Dina. 2002. The Holocaust in Lithuania: Some Unique Aspects. David Cesarani (ur.). The Final Solution: Origins and Implementation. Routledge. str. 159. ISBN 978-0-415-15232-7
  7. ↑ a b Kwiet, Konrad. 1998. Rehearsing for Murder: The Beginning of the Final Solution in Lithuania in June 1941. Holocaust and Genocide Studies. 1 (12): 3–26. doi:10.1093/hgs/12.1.3. ISSN 8756-6583
  8. ↑ Stanislovas Stasiulis "The Holocaust in Lithuania: The Key Characteristics of Its History, and the Key Issues in Historiography and Cultural Memory." East European Politics and Societies 34#1 (2020): 261-279.
  9. ↑ a b c d e f g h i Jelena Subotić. 2019. Yellow Star, Red Star: Holocaust Remembrance after Communism. Cornell University Press. Ithaca, NY & London. str. 150-154, 200-241. ISBN 9781501742408
  10. ↑ Miniotaite, Grazina. 1999. The Security Policy of Lithuania and the 'Integration Dilemma' (PDF) (disertacija). NATO Academic Forum. str. 21
  11. ↑ Thomas Remeikis. 1975. The decision of the Lithuanian government to accept the Soviet ultimatum of 14 June 1940. Lituanus. 21 (4 – Winter 1975). Inačica izvorne stranice arhivirana 17. prosinca 2010. Prenosi Internet ArchiveCS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  12. ↑ a b c d Piotrowski, Tadeusz. 1997. Poland's Holocaust. McFarland & Company. str. 163–164. ISBN 978-0-7864-0371-4. AK .
  13. ↑ Japan's Abe seeks Baltic support against North Korea (engleski). AFP. 14. siječnja 2018. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. srpnja 2019. Pristupljeno 14. siječnja 2018.
  14. ↑ a b Bubnys, Arūnas. 2004. Holocaust in Lithuania: An Outline of the Major Stages and Their Results. The Vanished World of Lithuanian Jews. Rodopi. str. 205–206. ISBN 978-90-420-0850-2
  15. ↑ Gitelman, Zvi. 1998. Bitter Legacy: Confronting the Holocaust in the USSR. Indiana University Press. str. 97, 102. ISBN 0-253-33359-8
  16. ↑ a b c d e f g Porat, Dina. 2002. The Holocaust in Lithuania: Some Unique Aspects. David Cesarani (ur.). The Final Solution: Origins and Implementation. Routledge. str. 165–166. ISBN 978-0-415-15232-7
  17. ↑ a b c d e Bubnys, Arūnas. 2004. Holocaust in Lithuania: An Outline of the Major Stages and Their Results. The Vanished World of Lithuanian Jews. Rodopi. str. 214–215. ISBN 978-90-420-0850-2
  18. ↑ a b Extracts from a Report by Einsatzgruppe a in the Baltic Countries. Jewish Virtual Library. 15. listopada 1941. Pristupljeno 6. kolovoza 2008.
  19. ↑ a b c d Bubnys, Arūnas. 1997. Vokiečių ir lietuvių saugumo policija (1941–1944) (German and Lithuanian security police: 1941–1944). Genocidas Ir Rezistencija (litavski). 1 (1). ISSN 1392-3463
  20. ↑ a b MacQueen, Michael. 1998. Nazi Policy towards the Jews in Reichskommissariat Ostland, June–December 1941. Zvi Y. Gitelman (ur.). Bitter Legacy: Confronting the Holocaust in the USSR. Indiana University Press. str. 97. ISBN 978-0-253-33359-9
  21. ↑ Śledztwo w sprawie masowych zabójstw Polaków w latach 1941 - 1944 w Ponarach koło Wilna dokonanych przez funkcjonariuszy policji niemieckiej i kolaboracyjnej policji litewskiej (poljski). Institute of National Remembrance. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. listopada 2007. Pristupljeno 10. veljače 2007.
  22. ↑ Michalski, Czesław. Winter 2000–2001. Ponary - Golgota Wileńszczyzny. Konspekt (poljski). 5. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. veljače 2007.
  23. ↑ a b c Piotrowski, Tadeusz. 1997. Poland's Holocaust. McFarland & Company. str. 175–176. ISBN 978-0-7864-0371-4
  24. ↑ Names of Righteous by Country. 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. studenoga 2017. Pristupljeno 5. rujna 2021.
  25. ↑ Righteous Among the Nations - per Country & Ethnic Origin. Yad Vashem. 1. siječnja 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. listopada 2009. Pristupljeno 15. ožujka 2009.
  26. ↑ a b c d NCSJ Country Report: Lithuania. Advocates on Behalf of Jews in Russia, Ukraine, the Baltic States & Eurasia. 2003. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. travnja 2002. Pristupljeno 13. ožujka 2007.
  27. ↑ a b Levin, Dov. 2000. The Litvaks: A Short History of the Jews in Lithuania. Berghahn Books. str. 240–241. ISBN 978-965-308-084-3
  28. ↑ Vanagaitė, Rūta. 2016. Mūsiškiai. Alma littera. ISBN 978-6090122082
  29. ↑ Walkowitz, Daniel J.; Lisa Maya Knauer. 2004. Memory and the Impact of Political Transformation in Public Space. Duke University Press. str. 188. ISBN 978-0-8223-3364-7
  30. ↑ Mineau, André. 1999. The Making of the Holocaust: Ideology and Ethics in the Systems. Rodopi. str. 117. ISBN 978-90-420-0705-5
  31. ↑ Freeman, Joseph. 1996. Job: The Story of a Holocaust Survivor. Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0-275-95586-1
  32. ↑ a b c d Sužiedėlis, Saulius. Winter 2001. The Burden of 1941. Lituanus. 4 (47). ISSN 0024-5089. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. rujna 2012. Pristupljeno 6. rujna 2021. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  33. ↑ MacQueen, Michael. 3. srpnja 2005. Lithuanian Collaboration in the "Final Solution": Motivations and Case Studies (PDF). Lithuania and the Jews: The Holocaust Chapter. United States Holocaust Memorial Museum. str. 1–16. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 15. svibnja 2006.
  34. ↑ Senn, Alfred E. 2001. Reflections on the Holocaust in Lithuania: A new Book by Alfonsas Eidintas. Lituanus. 4 (47). ISSN 0024-5089. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. srpnja 2020. Pristupljeno 6. rujna 2021.
  35. ↑ Holocaust Legacy in Post-Soviet Lithuania: People, Places and Objects, 2014, by Shivaun Woolfson, Bloomsbury Publishing
  36. ↑ Zuroff, Efraim. 28. kolovoza 2001. Can Lithuania face its Holocaust past?. Association of Lithuanian Jews in Israel. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. listopada 2013. Pristupljeno 15. ožujka 2009.
  37. ↑ Holocaust Legacy in Post-Soviet Lithuania: People, Places and Objects, pg. 205, 2014, by Shivaun Woolfson, Bloomsbury Publishing
  38. ↑ Following Poland's lead, Lithuania proposes controversial Holocaust law
  39. ↑ "EuropeHolocaust haunts Lithuania as names are erased from capital's map", DW, 14.08.2019, https://www.dw.com/en/holocaust-haunts-lithuania-as-names-are-erased-from-capitals-map/a-50020424
  40. ↑ a b Landsbergis about Jewish community leader: she has no clue what she's doing, delfi, August 7, 2019, https://en.delfi.lt/politics/landsbergis-about-jewish-community-leader-she-has-no-clue-what-shes-doing.d?id=81929591
  41. ↑ Lithuanian president retreats from idea of proposing stricter regulation on plaques, 2020-01-03, Baltic Times, https://www.baltictimes.com/lithuanian_president_retreats_from_idea_of_proposing_stricter_regulation_on_plaques/
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Holokaust_u_Litvi&oldid=6899763"