Hrvatska srednjovjekovna književnost

Hrvatska srednjovjekovna književnost obuhvaća razdoblje od početaka pismenosti u 8. i 9. stoljeću pa sve do 16. stoljeća.

ProzaUredi

Srednjovjekovna hrvatska proza pripada književnom modelu karakterističnom za srednjovjekovlje, koji obilježava prozno stvaralaštvo u Hrvata od početaka pismenosti, s pretpostavljenim zametkom u 8. i 9. stoljeću, a s najstarijim sačuvanim spomenicima s prijelaza 11. u 12. st.; ona traje sve do druge polovice 16. st., sa sporadičnim refleksima pojedinih tema sve do u 18. stoljeća. Taj vremenski opseg pokazuje da u ukupnosti hrvatske književnosti srednjovjekovna ima veći udio nego što je slučaj s drugim srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim književnostima. Pisana riječ zabilježena je u kamenu, rukopisima i tiskanim knjigama. Poseban segment hrvatske srednjovjekovne proze predstavlja proza pisana latinskim jezikom. Ona dopire iz kasne antike, a zatim crpi iz suvremene europske latinske literature. Prve hagiografije i djela o povijesti Crkve nastaju u dalmatinskim gradovima (Split, Zadar, Trogir, Osor, Dubrovnik, Kotor), od „Splitskog evanđelistara” (6. - 7. st.) do brojnih kasnijih liturgijskih i neliturgijskih djela.

Početak hrvatskoga srednjovjekovnog stvaralaštva vezan je upravo uz latinsku hagiografiju, uz tekstove o dalmatinskim i istarskim mučenicima: sv. Dujmu, Anastaziju-Stašu, Mavru i Germanu. Na sjeveru, u Panoniji, nastaju djela vezana uz kultove tamošnjih mučenika, npr. sv. Kvirina, Euzebija i Poliona. Na latinskome jeziku stoljećima se pišu pravna, povijesna (kronike) i prirodoznanstvena djela, tvoreći s literarnim tekstovima jednu nadregionalnu hrvatsku kulturu koja je pratila i domete karolinške i otonske renesanse.

Hrvatska srednjovjekovna proza pisana je dvama jezicima: crkvenoslavenskim hrvatske redakcije i hrvatskim, te trima pismima: glagoljicom, latinicom i zapadnom ili hrvatskom ćirilicom. Među tim sferama postojala je živa interakcija, o čemu svjedoče prijepisi s jednog pisma na drugo; izrazite su veze između glagoljskih i ćiriličnih tekstova, a neki se latinični oslanjaju na glagoljske predloške. Po tome je hrvatska srednjovjekovna proza jedinstvena u slavenskim, pače europskim književnostima. U njoj se zrcale opće tendencije europske literature, premda s nekim osobitostima: npr. vodoravna, pučka usmjerenost tekstova; povezanost s usmenom književnošću; prevladavanje religioznih tema; prepletanje žanrova. Znatnim dijelom to je prijevodna književnost, s tipično srednjovjekovnim postupcima prerađivanja, ekscerpiranja i kompiliranja. Crpila je iz dvije književno-kulturne sfere: s Istoka, iz bizantsko-(staro)crkvenoslavenske baštine i sa Zapada, iz latinske, talijanske, franko-talijanske i češke tradicije.

Od 14. stoljeća dalje prevladavaju utjecaji sa Zapada. Prihvaćajući te uzore, hrvatski su ih - mahom anonimni - autori prilagođavali vlastitom senzibilitetu i specifičnim potrebama zajednice u kojoj su i za koju su pisali. Iako velikim dijelom prijevodna, ta je književnost povremeno ostvarivala znatnu umjetničku razinu jezikom i izborom stilskih sredstava. Jedno od najznačajnijih postignuća bilo je, s jedne strane, čuvanje (osobito u glagoljskoj sferi) crkvenoslavenskoga liturgijsko-književnog jezika; u kasnijim razdobljima elementi toga jezika svjesno su upotrebljavani kao sredstvo izražajnosti i signal «visokoga stila», a s druge strane prihvaćanje živoga, govornog jezika i njegovo uzdizanje do medija dostojnoga i sposobnoga da prenosi znanja o širokom rasponu tema, od prava i teologije, od kronika i prirodoznanstvenih sadržaja, sve do književnih djela. Tako je srednjovjekovno stvaralaštvo na narodnom jeziku jedno od ishodišta književnosti kasnijih razdoblja.

Najstariji spomenici proze u širem smislu potječu iz 11. i 12. stoljeća. To su glagoljski epigrafski spomenici: Valunska ploča, Plominski natpis i Krčki natpis iz 11. st.; Bašćanska ploča iz 11/12. st., prvi cjelovito sačuvani spomenik na narodnom jeziku s elementima knjiške crkvenoslovjenštine; Senjska ploča; Plastovski i Kninski natpis te Supetarski ulomak, svi iz 12. stoljeća; datacija je ćirilične Humačke ploče nesigurna, moguće je iz 11/12. stoljeća.

Od rukopisnih knjiga iz najstarijega razdoblja do nas su došli tek fragmenti, što svjedoče o postojanju bogate književne tradicije na hrvatskome prostoru. To su odlomci biblijsko-liturgijskoga značaja: fragmenti apostola, npr. Mihanovićev apostol i Grškovićev fragment, oba iz 12. stoljeća, fragmenti misala, npr. prva stranica Kijevskih listića iz 11-12. st.; Bečki listići iz 12. st., najstariji hrvatski spomenik misnoga sadržaja; fragmenti brevijara, npr. Londonski, Vrbnički i Ročki fragmenti, svi iz 13. st. Svi su ti glagoljski spomenici u kontinuitetu s istodobnim spomenicima nastalim na bugarskom, makedonskom, češkom i ruskom području. No, od 12. i 13. st. u Hrvatskoj se razvija vlastita uglasta stilizacija glagoljskoga pisma, a jezik se pomlađuje u skladu s hrvatskim (napose čakavskim) osobitostima. Tako je stvorena indigena hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika koja je trajala do u 16. st. Istovremeno su se, od 12. stoljeća dalje, biblijske knjige redigirale prema latinskoj Vulgati. Iz tog su doba fragmentarno sačuvani i najstariji tekstovi hagiografsko-legendarne, pasijske i apokrifne proze: npr. Budimpeštanski fragment (12. st., s odlomkom Legende o sv. Simeonu Sulitu Starijemu; Legenda o sv. Tekli (13. st., dio apokrifnih Djela Pavla i Tekle).

Prvi spomenici pisani zapadnom ćirilicom potječu iz 11. - 13. st., od kojih je najstariji u Hrvatskoj iz 1184. god. Natpis povaljskoga praga na Braču. Taj korpus obuhvaća i 23 danas poznata rukopisna kodeksa, kao i diplomatičko-pravne spise. Zasebnu cjelinu čine hrvatskom ćirilicom ili bosančicom pisani tekstovi na području Bosne i Huma, od kojih su najpoznatiji tekstovi Povelja Kulina bana iz 1189., kao i niz spisa naravi diplomatsko-trgovinske, te vjerskonabožne za potrebe krstjana Crkve bosanske. Narodni jezik štokavsko-čakavske stilizacije protkan crkvenoslavizmima nalazimo na mramorovima ili stećcima, ponajviše na prostoru istočno od Neretve do Vrbasa. Važno je spomenuti da se na listovima glagoljskih rukopisa nerijetko nalaze zapisi i marginalije na ćirilici, kao i obratno. Bosančicom je pisan i »Poljički statut« (XV. st.) te dubrovački »Libro od mnozijeh razloga« (1520.) (v. dolje).. Istim je pismom Dmine Papalić oko 1510. prepisao »Hrvatsku kroniku«. U 16. st. zadarski kanonik Šime Budinić (između 1530. i 1535.-1600.) tiskao je ćirilicom svoju »Summu nauka kristjanskoga«. U tom razdoblju, u kojem su živjela sva tri pisma, osim razmjerno bogate crkvene pismenosti, biblijsko-liturgijskih pravnih spisa i isprava (najstariji je »Vinodolski zakon« iz 1288., zatim »Krčki statut« iz 1388. i dr.), postojali su i apokrifi, legende, viđenja, pripovijetke i romani, ljetopisi, moralističko-didaktična djela, početci crkvene drame, te prvi sačuvani stihovi.

Latinična proza sačuvana je iz 14. stoljeća i poslije. Pisana je na narodnom (čakavskom i štokavskom) jeziku, a postankom je vezana uz gradske sredine dalmatinskih gradova, za razliku od glagoljske proze koja je pretežito nastajala izvan gradskih sredina. Najstariji latinični tekst Red i zakon iz 1345. g. regula je sestara dominikanki u Zadru. I drugi sačuvani prozni tekstovi većinom su vjerskog sadržaja: oficiji, lekcionari (npr. Korčulanski lekcionar, 14. st., i Zadarski lekcionar, početak 15. st.), molitvenici (npr. Vatikanski hrvatski molitvenik, konac 14. st., dubrovačkoga podrijetla), te Žića svetih otaca

PoezijaUredi

Prvi stihovi na hrvatskome jeziku prijevodi su srednjovjekovnih latinskih pjesama nabožnog karaktera. Početkom XIV.st. javljaju se pokušaji autentičnog stvaralaštva. Motivi su često vezani uz crkvene blagdane pa u pjesmama nalazimo česte hvalospjeve Isusu i Bogorodici. Prije pojave poznatijih pjesnika i Hrvatskoj su djelovali začinjavci. Oni su bili uglavnom anonimni svećenici koji su prevodili, dorađivali, prepisivali i imitirali. U njihovoj poeziji nalazimo puno ponavljanja i udugovlačenja, zastupljen je silabički stih (osmerac), ali ima i dosta ritmizirane proze. Jezik je bio uglavnom čakavsko-ikavski dijalekt. Tematika je bila uglavnom pasionska, marijinska, božićna, svetačka. U svjetovnom pjesništvu javlja se čisti narodni izraz.

Vidi jošUredi

Vanjske povezniceUredi