Crnogorsko-hrvatska granica
Hrvatska i Crna Gora imaju kopnenu granicu dugačku 22,6 km.[1] U odnosu na Hrvatsku, crnogorska se granica nalazi na samom jugoistoku zemlje i najkraća je hrvatska kopnena granica. U odnosu na Crnu Goru, hrvatska granica se nalazi na središnjem zapadnom kraju Crne Gore i također je najkraća od svih crnogorskih kopnenih granica.
| Crnogorsko-hrvatska granica | |
|---|---|
 | |
| Osobine | |
| Entiteti |  Crna Gora Hrvatska |
| Duljina | 22.6 km |
| Povijest | |
| Sadašnje stanje od | 1956. razgraničenje unutar SFRJ |
Povijest uredi
Razgraničenje do 1918. uredi
-es.svg)
Hrvatska je prije uspostave Jugoslavije imala kao Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija granicu prema Kraljevini Crnoj Gori.
U kraljevini Jugoslavija uredi
U Kraljevini Jugoslaviji, a i u SFRJ, srpska je politika težila oduzeti Hrvatskoj njen krajnji jug, već od 1918.,[2] a temelji su postavljeni djelovanjem velikosrpskih agenata znatno prije. Krenulo se od Boke kotorske iz Kraljevine Dalmacije[Ovu rečenicu treba bolje formulirati]. Kod podjele Kraljevine Jugoslavije na banovine, Zetskoj banovini pridijeljen je cijeli terotorij nekadašnje Dubrovačke Republike.
Razgraničenje u Drugoj Jugoslaviji uredi
Današnja granica Republike Hrvatske i Republike Crne Gore baštini razgraničenje Federalne Države Hrvatske odnosno Narodne Republike Hrvatske u razdoblju 1945. – 1956. godine.[3]
Granice prema susjednim državama (ponajprije Italiji, ali i Mađarskoj) bile su u Jugoslaviji dopušteni javni interes, pa su mediji opširno pisali o jugoslavenskim zahtjevima, a nastojali su i mobilizirati stanovništvo kako bi demonstrirali opću podršku državnoj politici. Međurepubličke granice su, naprotiv, bile prekrivene šutnjom. Premda su te granice kolokvijalno poznate kao avnojevske granice, one su godinama nakon osnutka AVNOJ-a bile proizvoljno mijenjane. K tome, većina ključnih odluka kao da je donesena usmeno: nema im pisanog traga, ali su ostale posljedice.[4][3]
Današnja hrvatska granica s Crnom Gorom uspostavljena je tek 1947., kada je Crna Gora od BiH preuzela Sutorinu.[5]:str. 54 Vlastima u Zagrebu Vinko Foretić, arhivist iz Dubrovnika, poslao je prijedlog podjele Boke kotorske počevši ga riječima[Zadovoljava li ovo pismo Vinka Foretića kriterij važnosti?]:
»I ako držimo, da će svaki Hrvat i Srbin ma gdje se on nalazio u čitavoj Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji uživati jednakost i ravnopravnost, ipak je prirodna težnja hrvatskog življa, da se u što većem broju okupi oko svoje federalne Hrvatske, a pogotovo bi se hrvatski živalj Boke osjećao osamljenim van Hrvatske.[5]:str. 37«Završio je riječima:
»No, pretežno hrvatski grad Kotor, Perast, Dobrota, Prčanj, Stoliv s ostalim hrvatskim općinama Mula, Lastve i Tivta našli bi se, ti ostatci nekadašnje Crvene Hrvatske, u sklopu svoje domovine Hrvatske.[5]:str. 37«Hrvatske vlasti se nisu obraćale Crnoj Gori s prijedlozima podjele Boke kotorske,[3] te je ona, osim poluotoka Prevlake, u cijelosti pripala Crnoj Gori.
Granični spor nakon raspada SFRJ uredi
Granični spor o Prevlaci uredi
Pokušaja izigravanja međurepubličke crte na štetu Hrvatske bilo je u SFRJ. Prijedloga revizije granice bilo je s crnogorske strane listopada 1991. nakon što je već Hrvatska u lipnju proglasila neovisnost. S mirnog prijedloga prešli su nedugo potom na vojnu agresiju na Hrvatsku. Prevlaka je, kao i gotovo cijeli jug Hrvatske, bila pod nadzorom JNA sve do Operacije Konavle (20. do 24. listopada 1992.) u kojoj je HV vratila nadzor nad Konavlima i krajnim jugom Hrvatske.
Temeljem sporazuma potpisanog u Ženevi 30. rujna 1992., nakon jednogodišnje okupacije, JNA je napustila Konavle. Poluotok Prevlaku i okolicu posljednji jugoslavenski vojnik napustio je 20. listopada 1992. Sukladno dogovoru, vojni promatrači OUN-a raspoređeni na područje Prevlake i njezina okružja 15. listopada 1992., zajedno s Motriteljskim izaslanstvom Europske zajednice. Dana 1. veljače 1996., nadzor nad poluotokom Prevlakom preuzeo je UNMOP (Izaslanstvo promatrača Ujedinjenih naroda u Prevlaci).
Izaslanstvo je bilo zaduženo za područje poluotoka Prevlake i okolice u Hrvatskoj te susjedna područja u Crnoj Gori (koja je tada bila dio Savezne Republike Jugoslavije).
Dana 15. prosinca 2002. Vijeće sigurnosti donijelo je odluku o prekidu ovlasti Ujedinjenih naroda nad područjem Prevlake i okružja te njegovoga ponovnog uključenja u sastav Hrvatske. Pet dana kasnije povukli su se vojni promatrači i ukinuto je Izaslanstvo promatrača Ujedinjenih naroda na Prevlaci.
I otočić Mamula, zemljopisno bliže crnogorskoj obali, koji je od 1838. upisan u katastar crnogorske općine Radovanići,[6] se u početku spominjao kao sporno područje.
Spor o granici na moru uredi
Dok je razgraničenje na kopnu riješeno, morska granica između dviju država kod Prevlake još nije definirana. Dok su granice na kopnu naslijeđene direktno iz SFR Jugoslavije, razgraničenje na moru između republičkih sastavnica te zemlje nije postojalo. U ovakvim slučajevima granicu na moru definira UN-ova Konvencija o pravu mora, po kojoj se morska granica kreće crtom sredine između kopnenih točaka dviju država – sve dok se te države ne dogovore drugačije. [7]
Granični prijelazi uredi
Zbog kratke granice, samo su dva granična prijelaza između Hrvatske i Crne Gore[8]:
- Karasovići (Hrvatska) - Debeli Brijeg (Crna Gora) i Vitaljina (Hrvatska) - Kobila (Crna Gora)
Izvori uredi
- ↑ Jurić, Kristijan. 2011. Geografski i meteorološki podatci. Ostroški, Ljiljana (ur.). Statističke informacije 2011 (pdf). Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Zagreb. str. 12. ISSN 1330-335X
- ↑ Franko Mirošević: Počelo je 1918. … južna Dalmacija 1918- 1929., „Školska knjiga“, Zagreb, 1992,
- ↑ a b c Matica hrvatska Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. svibnja 2018. (Wayback Machine) Petar Bagarić: Hrvatske granice nakon Drugoga svjetskog rata 1945–1956.. Tema broja: Granice Republike Hrvatske u svjetlu odluke Arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj vali. Hrvatska revija 3, 2017. (pristupljeno 6. svibnja 2018.)
- ↑ Zdenko Čepič, »Oris nastajanja slovensko-hrvaške meje po Drugi svetovni vojni«, Mikužev zbornik (ur. Zdenko Čepič, Dušan Nećak, Miroslav Stiplošek), Ljubljana, 1999., str. 203.–204.
- ↑ a b c Stjepan Ćosić, Niko Kapetanović, Nenad Vekarić, Prijevara ili zabluda? Problem granice na području poluotoka Kleka, Dubrovnik, 2012.
- ↑ Dubrovački profesor detaljno pojašnjava: "Prevlaka je oduvijek dio općine Vitaljina, treba riješiti morsko razgraničenje". morski.hr. Pristupljeno 22. listopada 2021..
Otok Lastavica (s tvrđavom Mamula), je od osnutka katastra za Kraljevinu Dalmaciju, odnosno od izrade katastarskog plana k.o. Radovanići (1838.) neprekidno pripadao katastarskoj općini Radovanići. Tu grubo griješi Božo Lasić, kada tvrdi drukčije. Naime, u vrijeme formiranja k.o. Radovanići (1838.), dvije nekretnine su “pokrivale” otok Rondón [na jeziku veneto, rondón znači: crna čiopa, ali otok zovu Lastavica, iako se lastavica, na jeziku veneto piše: rondinèla]. To su č.zem. 1 i č.zem. 2. Danas, čitav otok Lastavica (uključujući tvrđavu, nazvanu po nekadašnjem namjesniku Kraljevine Dalmacije, koji se zvao: Lazar Mamula) ima jedinstvenu oznaku katastarske parcele: 3438 k.o. Radovanići. Nikada, neka od nekretnina na otoku Lastavica, nije bila “izdvojena” iz k.o. Radovanići. Teško će Božo Lasić dokazati svoju tvrdnju kojom to opovrgava.
- ↑ Još jedna hrvatska pogranična kriza na Jadranu?, objavljeno 12. siječnja 2018., pristupljeno 20. kolovoza 2020.
- ↑ Granični prijelazi, pristupljeno 1. lipnja 2020.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.