Hrvoslav Ban
Kristijan Hrvoslav Ban (Stobi, Makedonija, 13. kolovoza 1924. – Humac (Ljubuški, BiH), BiH, 23. travnja 2000.), hrvatski prozaist i dramski pisac. hrvatski emigrantski književnik. Romanopisac, dramatik, pjesnik, esejist, novinski i radijski urednik. Rimokatolički svećenik iz reda franjevaca.[1]
Životopis uredi
Rodio se je u Makedoniji gdje mu je otac s obitelji bio interniran kao politički kažnjenik. S nepunu godinu dana došao je u roditeljski dom u Zagreb, gdje je odrastao i školovao se.[1] Od osmog mjeseca života živi u Zagrebu gdje završava pučku školu i gimnaziju.
Sudjelovao je u vjerskim priredbama i pisao u vjerskom tisku, zbog čega je poslije Drugoga svjetskog rata bio proganjan i zatvaran te u dva navrata je bio protjerivan iz Zagreba. Studirao izvanredno povijest arheologiju i povijest umjetnosti. 1965. godine otišao je studirati filozofiju i bogoslovlje u Rim. Stalno je djelovao u prognaničkim uvjetima pa je radi vlastite sigurnosti, ali i zbog svoje originalne literarne ispaljenosti, promijenio i izabrao si novo i ime i prezime. Ondje u Rimu je uređivao je povijesno-kulturnu rubriku i govorio na Hrvatskom odjelu Radio-Vatikana, zbog čega su mu jugoslavenske vlasti pravile neugodnosti. Studij nastavio u SAD. Ondje je bio urednikom više listova. Četiri godine uređivao tjednik Danicu, te višegodišnji urednik chicaškog mjesečnika Hrvatskoga katoličkog glasnika i godišnjaka Hrvatskog kalendara. Aktivan i u radijskom mediju. Uređivao u SAD hrvatske radio-postaje i/ili redovite programe na njima (New York i Chicago). Pisao za razna iseljenička izdanja. Posebice se ističu Banovi eseji u Hrvatskoj reviji. Banova proza zasnovana je na hrvatskoj narodnoj, vjerskoj i kulturnoj povijesti.[1]
Pisanjem se bavi još kao dječak. Prve je sastave čitao na dječjim satovima zagrebačke Radio-postaje. Sazreo je u vrsnog pisca pjesama, drama, romana i eseja. U skupini je najznačajnijih prozaika odvojka hrvatske migrantske književnosti, uz Antuna Bonifačića i Antuna Nizetea. Kao pripovjedač vrstan, svojstveni obrati kao u dobrih psiholoških i detektivskih priča. Uvijek je bio usmjeren ka svom Zagrebu i u nekoliko slučaja bio je pravi literarni kroničar života naraštaja američkih građana hrvatskog podrijetla. Uspomene vrsno pisao, ali su mu ciklusi raštrkani po raznolikim časopisima pa bi se sva kreativna širina mogla vidjeti tek kad ih se skupi u jednu zbirku. Poput većine autora izrazite katoličke orijentacije, nije dugo vremena potpisivao svoje radove u tisku.[1]
Godine 1972. zaređen je za svećenika u New Yorku. Zaredio se je i postao svećenik franjevac u Hrvatskoj kustodiji sv. Obitelji. Sve do povratka u domovinu većinu vremena proveo živeći i djelujući u Chicagu.[1] Od 1975. do 1976. bio je direktor Hrvatskog etničkog instituta u Chicagu.[2] Član je Hercegovačke franjevačke provincije i od povratka u domovinu, 1992. godine živio je u Franjevačkom samostanu na Humcu kod Ljubuškog, gdje je i umro 23. travnja 2000.,[1] te je pokopan u franjevačkoj grobnici na mjesnom groblju.
Djela uredi
- "Bijeli plašt",
- "Slika Čistilišta",
- "Ulica tužnog anđela",
- "Katarinski trg",
- "Novoveški dječak",
- "Pod vješalima slave",
- "Oklopnik",
- "Zamka na Jurjevskom groblju",
- "Opsada",
- "Kuga pod Kamenitim vratima",
- "Dvoboj na Markovom trgu",
- "Buntovnik na Manhatanu",
- "Hrvatski Parsifal (knjige proze i drame)".
Izvori uredi
- ↑ a b c d e f 60 hrvatskih emigrantskih pisaca Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. prosinca 2012. (Wayback Machine), Šimun Šito Ćorić. Pristupljeno 29. srpnja 2017.
- ↑ (eng.) Nenad Bach i Darko Žubrinić: Ljubo Krasic director of Croatian Ethnic Institute in Chicago, USA, CROWN - Croatian World Network, pristupljeno 19. kolovoza 2014.