Igor Štiks
Igor Štiks (Sarajevo, 17. rujna 1977.), bosanskohercegovački i hrvatski pisac i politički filozof, znanstveni suradnik Sveučilišta u Edinburghu.[1][2] Roman Elijahova stolica (2006.) mu je preveden na 15 jezika, i nagrađen književnim nagradama Ksaver Šandor Gjalski i Kiklop.[3]
| Igor Štiks | |
|---|---|
_(cropped).jpg) | |
| Puno ime | Igor Štiks |
| Rođenje | 17. rujna 1977. Sarajevo |
| Period pisanja | od 2000. |
| Književne vrste | roman, poezija, esej, drama |
| Književni period | suvremena bosanskohercegovačka i hrvatska književnost, stvarnosna proza |
Važnija djela
| |
| Portal o životopisima | |
Životopis
urediRođen u Sarajevu. Za književnost i čitanje se počeo zanimati s 13 ili 14 godina, zbog izbijanja rata, kada je "svijet odraslih postao u potpunosti nerazumljiv". Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2001. Doktorira na pariškom Institutu za političke studije 2009. Radio je kao asistent na Sveučilištu Northwestern u Chicagu, a na Sveučilištu u Edinburghu je znanstveni suradnik od 2009.[1] Dobitnik je francuskog odlikovanja Vitez umjetnosti i književnosti.
Potpisnik je Deklaracije o zajedničkom jeziku, u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govore nacionalne standardne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika,[4][5] i o kojoj je govorio na predstavljanju Deklaracije u Sarajevu[6] i u Beogradu[7][8] i u medijima.[9]
Stvaralaštvo
urediU prvom romanu Dvorac u Romagni (2000.) povezuje svijet talijanske renesanse i razdoblja Informbiroa na otoku Rabu, kroz naizmjenično pripovijedane priče o talijanskom piscu iz 16. stoljeća i rapskom svećeniku iz 20. stoljeća. "Dvorac u Romagni" je proglašen najboljim debitantskim romanom, nominiran za međunarodnu knjižnu nagradu u Dublinu (International IMPAC Dublin Literary Award) i preveden na engleski, njemački, španjolski i turski.
Drugi Štiksov roman Elijahova stolica (2006.) je priča o 50-godišnjem piscu koji početkom 1990-ih traga za pravim ocem i identitetom, što ga dovodi u Sarajevo u kojem upravo počinje rat. Knjiga je osvojila nagradu Kiklop, i nagradu Ksaver Šandor Gjalski kao najbolje prozno ostvarenje u Hrvatskoj 2006. Prevedena je na 15-ak jezika: "Ullstein Verlag" (njemački), "Destino" (španjolski), "Galaade" (francuski), "De Bezige Bij" (nizozemski), "Mentre Alma dorme" (talijanski), "W.A.B." (poljski), "Mlada fronta" (češki), "Magveto" (mađarski), "Beletrina" (slovenski), "Panorama" (bugarski), "Ili-Ili" (makednoski), "Mansarda" (finski), "Knigi XXI" (ukrajinski), "The Judgment of Richard Richter" (engleski) i dr. Engleski prijevod u izdanju Amazon crossinga je u kolovozu 2017. uvršten u ponudu Kindle store-a, te u nekoliko tjedana postao najprodavaniji e-naslov u kategoriji povijesnih romana.[2]
Radnja njegovog trećeg romana "Rezalište" (2017.)[10] se odvija tijekom jedne večere u malom balkanskom gradiću, na kojoj se svijetom raštrkana neimenovana obitelj okupila nakon 25 godina. Knjiga je nastala na temelju ranijeg Štiksovog dramskog teksta "Brašno u venama", koji je 2015. postavljen na sceni Sarajevskog ratnog teatra u režiji Borisa Liješevića. Autor je zbirke pjesama "Povijest poplave" (2008) te kritičkih eseja i književnih osvrta.
Štiksov akademski rad je vezan uz područje političke filozofije, u kojoj istražuje koncepte državljanstva i građanstva. Knjiga "Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država" (2016) izvorno je objavljena na engleskom kao "Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States: One Hundred Years of Citizenship" 2015. godine. S profesoricom europskog prava i društvenih znanosti Jo Shaw je uredio zbornik "Državljanstvo nakon Jugoslavije" (Citizenship after Yugoslavia, 2012) i "Citizenship Rights" (Prava državljanstava, 2013.) Uz Srećka Horvata, suator je polemičke knjige "Pravo na pobunu: uvod u anatomiju građanskog otpora" (2010.) i zbornika "Dobro došli u pustinju postsocijalizma" (2015., izvorno "Welcome to the Desert of Post-socialism: Radical Politics After Yugoslavia").
Izvori
uredi- ↑ a b Štiks, Igor. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. prosinca 2017.
- ↑ a b Igor Štiks: 'Osjećao sam se pomalo kao uljez u svijetu književnosti' tportal.hr/HINA, 10. rujna 2017. (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
- ↑ Nagrada Ksaver Šandor Gjalski, Društvo hrvatskih književnika, dhk.hr, (pristupljeno 17. prosinca 2017.)
- ↑ Derk, Denis. 28. ožujka 2017. Deklaracija o zajedničkom jeziku iz Zagreba. Večernji list. Zagreb. str. 6–7. ISSN 0350-5006. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. rujna 2017. Pristupljeno 30. ožujka 2024. Alt URL.
- ↑ Deklaracija o zajedničkom jeziku. Jezici i nacionalizmi. Pristupljeno 27. ožujka 2024.
- ↑ P.E.N. 27. ožujka 2017. Deklaracija o zajedničkom jeziku. P.E.N. BiH. Sarajevo. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. ožujka 2017. Pristupljeno 27. ožujka 2024.
- ↑ Tanjug. 19. lipnja 2017. Ljudi, nemojmo da se zafrkavamo, svi govorimo istim jezikom. B92. Beograd. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. lipnja 2017. Pristupljeno 14. kolovoza 2021.
- ↑ Ćirić, Sonja. 22. lipnja 2017. Ptičica koja ide okolo i smeta. Vreme. Beograd. ISSN 0353-8028. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. ožujka 2024.
- ↑ Avram, Jakov. 30. ožujka 2017. Jezik, Deklaracija i politika. emisija Kontekst. Al Jazeera Balkans. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. travnja 2017. Pristupljeno 18. svibnja 2022. minuta 0.25
- ↑ Alis Marić, Rezalište – Igor Štiks, citajknjigu.com, 26. rujna 2017. Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. listopada 2017. (Wayback Machine) (pristupljeno 17. prosinca 2017.)