Imam Ebu Hanifa

Imam-i-'Azam Ebu Hanife r.a.

Njegovo puno ime je Ebu Hanife Nu'man ibn Sabit ibn Nu'man ibn Merzuban. Postoje razilaženja kod islamskih učenjaka, odnosno historičara, po pitanju mjesta njegovog rođenja, tako da se u predajama najčešće spominju gradovi: Kabul, Babilon, Tirmiz i Enbar. A o njegovom perzijskom porijeklu govorio je i njegov unuk Ismail ibn Hamad ibn Ebi Hanife, i između ostaloga rekao: ''Ja sam Ismail ibn Hamad ibn Nu'man ibn Sabit ibn Nu'man ibn Merzuban. Mi smo potomci Perzijanaca koji nikada nisu bili robovi. Moj djed Ebu Hanife rođen je 80. godine po Hidžri. Njegov otac Sabit posjetio je jedne prilike hazreti Aliju, r.a., i on je uputio Allahu dovu za bereket u našoj porodici. Iskreno se nadamo da je Allah primio Alijinu dovu za nas.'' (Tarihu Bagdad,  XIII/326)

Dakle, imam Ebu Hanife je bez ikakve sumnje bio Perzijanac, a ne Arap. Međutim, i pored toga, on je postigao stepen imameta u islamskom znanju i dobio je titulu imamul-e'azam (najveći imam). Da se Ebu Hanife pojavio u nekom drugom, a ne u islamskom ummetu, vjerojatno nikada ne bi postigao takav stepen i toliki ugled, zbog nacionalizma koji je dominantan u svim narodima, ali, pošto je jedna od najvećih odlika islama upravo zabrana rangiranja ljudi po porijeklu, naciji, boji kože i sl., Ebu Hanife se pridružio karavani i plejadi islamskih učenjaka i pobožnjaka čija nit seže do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i neće se prekinuti do Sudnjeg dana. Rodio se u vrijeme najmlađih ashaba i pouzdano se zna da je vidio ashaba Enesa ibn Malika kada je ovaj dolazio u Kufu.'' (Sijer el-'alam en-nubela, VI/391) Islamski učenjak Abdul-Kadir el-Kureši, o tome je rekao: ''Neki ljudi su tvrdili da je Ebu Hanife sreo osam ashaba i o tome su pisali i spomenuli neke predaje. Ja sam također o tome napisao studiju u kojoj sam, radi pravednosti i objektivnosti, konstatirao da je nemoguće da se on sreo sa osam ashaba Allahovog Poslanika, ali sam isto tako odgovorio i onima koji negiraju povijesnu činjenicu o tome da je on vidio Enesa ibn Malika.'' (El-Dževahir el-mudijj, I/53) Ebu Hanife je stekao visok nivo obrazovanja u fikhu i hadisu i učio je pred najpoznatijim učenjacima iz druge generacije, tj. iz generacije tabiina, tako da je postao jedan od velikana i predvodnika islamskog ummeta.

On je titulu imama ponio u vremenu kada je u islamskom carstvu, pa tako i Kufi, djelovalo mnoštvo učenjaka, ali i vremenu u kojem su se pojavili različiti akaidski pravci i sekte. U tim turbulentnim vremenima, imam Ebu Hanife pokazao se i potvrdio kao dosljedni sljedbenik ispravne akide i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To potvrđuje i predaja u kojoj se spominje njegov prvi susret sa poznatim tabiinom i njegovim profesorom, Ataom ibn Ebi Rebahom. Naime, kada su se sreli u Mekki, Ata' je upitao Ebu Hanifu: ''Odakle si, mladiću?'' Odgovorio je: ''Iz Kufe.'' Na to je Ata' kazao: ''Iz mjesta čiji su stanovnici svoju vjeru pocijepali i u stranke se podijelili.'' Ebu Hanife je odgovorio: ''Da, ali ja pripadam skupini koja ne psuje ashabe (za razliku od šiija koji to čine), koja vjeruje u kader (sudbinu), i koja nijednog grješnika muslimana ne proglašava nevjernikom (za razliku od haridžija koji su velikog grješnika smatrali nevjernikom).'' Tada mu je Ata' ibn Ebu Rebah rekao: ''Vidim da si dobro spoznao i naučio istinu, pa je se drži i ne skreći sa tog puta.''

Ono što je posebno zanimljivo kod ovog velikana islamske misli jeste činjenica da se on, za razliku od ostale trojice imama mezheba, nije počeo baviti naukom u ranoj mladosti, već je dugo vremena njegova glavna preokupacija bila trgovina kojom se vrlo uspješno bavio i koja ga je učinila izuzetno bogatim čovjekom. Na studiranje ga je podstakao učenjak, također iz reda tabiina, Amir eš-Šabi, koji će kasnije postati i njegov profesor i šejh. O tome  Ebu Hanife priča: ''Jedanput sam krenuo na tržnicu da, kako je to bilo uobičajeno kod mene, prodajem svoju robu i usput sam sreo poznatog učenjaka Eš-Šabija. Nazvao sam mu selam, a on me je upitao: ''Kuda, mladiću?'' Odgovorio sam: ''Na tržnicu.'' On je na to rekao: ''Kada ćeš već jednom tržnicu i trgovinu zamijeniti mesdžidom i studiranjem islamskih nauka?'' Bez puno oklijevanja odgovorio sam mu: ''Ja slabo posjećujem znanstvene kružoke i nemam vremena za to.'' Tada mi je on vrlo ozbiljnim tonom kazao: ''Mladiću, ne smiješ zapostaviti studiranje šerijata, jer ja u tebi prepoznajem vrlo inteligentnog i nadarenog studenta.'' Nisam mogao ni zamisliti da će riječi tog učenjaka ostaviti toliki trag na mene. Nedugo nakon toga ja sam prepustio tržnicu drugima, a posvetio sam se proučavanju islamskog znanja i Allah mi je dao bereket u tome.'' (El-'ikdul-ferid, III/415) Ebu Hanife je učio islamske znanosti, a posebno fikh, pred mnogim učenjacima, ali je tokove njegove intelektualne i znanstvene karijere odredio učenjak koji se zvao Hamad ibn Ebi Sulejman, pred kojim je učio punih osamnaest godina.  Uistinu se čovjek mora zapitati kakav je to kapacitet bio Hamad ibn Ebi Sulejman, pa da se jedan vrhunski intelektualac, kakav je bio Ebu Hanife, veže za njega i njegova predavanja, trećinu životnog vijeka. A koliko je šejh Hamad držao do Ebu Hanife kao studenta, najbolje svjedoče  njegove riječi: ''Na mom predavanju, pored mene smije sjediti samo Ebu Hanife.''  No, nakon deset godina studiranja, u duši mladog i ambicioznog studenta Ebu Hanife ponikla je loša misao. Naime, kao i kod svakog čovjeka koji uči i usavršava se u nekoj naučnoj disciplini, nakon izvjesnog vremena pojavi se želja za vođstvom i dokazivanjem, samo što to mnogi ljudi danas negiraju, kao da se te ljudske slabosti njih ne dotiču. Takvo je stanje danas kod nas, jer mi ne želimo priznati vlastite slabosti, a silno želimo moralisati i vaziti drugima, pa se onda pitamo što je naša da'va neuvjerljiva i ne ostavlja puno traga na ljude. O tome šta se to dešavalo u njegovom biću i šta mu je bilo na duši, Ebu Hanife je sasvim otvoreno ispričao, rekavši: ''Učio sam pred Hamadom ibn Ebi Sulejmanom deset godina, a onda mi je u duši ponikla želja za vođstvom, i želja da se odvojim od njega i oformim vlastitu naučnu halku i katedru. S tom namjerom sam sljedećeg jutra i krenuo u mesdžid, ali kada sam ušao i ugledao svog profesora Hamada okruženog studentima, nisam imao snage da formiram novu halku u istoj džamiji, pa sam se pridružio ostalim studentima. Međutim, Allahovom voljom i odredbom, te noći je došao jedan čovjek iz Basre i obavijestio šejha Hamada da mu je umro rođak u Basri koji je ostavio veliki imetak, a nije imao drugog nasljednika osim Hamada. I prije nego je krenuo u Basru, šejh je došao kod mene i zamolio me da preuzmem katedru. Tako se, na vrlo neobičan način, moja želja ostvarila.'' Ebu Hanife je tada imao trideset godina. A kako se završio njegov probni rad za katedrom, ostavit ćemo ga da nam on ispriča. ''Kada je šejh Hamad otišao u Basru, ja sam preuzeo njegovo mjesto i držao sam predavanja studentima, i odgovarao na njihova pitanja. Među tim pitanjima bilo je oko šezdeset njih koja nikada nisu postavljena šejhu Hamadu, pa sam ih ja zapisao kao i odgovore koje sam na njih dao. To je potrajalo dva mjeseca, koliko se šejh zadržao u Basri, a kada se on vratio, ja sam mu postavio tih šezdeset pitanja i on je na četrdeset odgovorio kao i ja, a na dvadeset pitanja dao je potpuno različite odgovore. U tom trenutku osjetio sam stid  i kajanje zbog svoje prethodne želje da formiram samostalni kružok. Rekao sam sebi: ''Sjedi pred šejha i uči, i odlučio sam da ne napuštam njegova predavanja do njegove smrti.'' (Tarihu Bagdad, XIII/333) Ovo životno iskustvo jednog od najvećih učenjaka islamskog ummeta, ne bi trebalo samo pročitati a da iz toga ne uzmemo pouku, posebno oni ljudi koji se bave proučavanjem islamskih nauka. Taj slučaj mora nam uvijek biti na umu i mora biti osnov u našem odnosu prema nauci, jer konopac nauke je vrlo dug, a cilj daleko i on se ne može dostići bez pravog učenjaka i šejha, i bez poniznosti i ustrajnosti na tom putu. U suprotnom, trud može biti uzaludan i bez ikakvih rezultata.

Što se tiče njegovog fizičkog izgleda, postoje mnoge predaje u kojima je zabilježeno da je Ebu Hanife bio srednjeg rasta, izrazito lijep i naočit i da je uvijek koristio najbolje i najljepše mirise. Plijenio je svojom inteligencijom i pronicljivošću, a bio je vrlo nadaren i slatkorječiv govornik. Pored fizičke ljepote i inteligencije, Ebu Hanifu je posebno krasila ljepota islamskog ahlaka i pobožnosti. O tome je Jahja el-Kattan rekao: ''Boravili smo kod Ebu Hanife i slušali njegova predavanja i, tako mi Allaha, kada bih ga pogledao, na njegovom licu prepoznavao sam tragove bogobojaznosti.'' (Tarihu Bagdad, str. 355) A njegov ahlak najbolje je opisao njegov učenik Ebu Jusuf koji je o svom profesoru govorio pred halifom Harunom er-Rešidom i, između ostaloga, rekao: ''Što se tiče moga poznavanja Ebu Hanife, ja sam ga zapamtio kao čovjeka koji je bio daleko od harama, i kao učenjaka koji o Allahovoj vjeri nije govorio bez znanja i dokaza. Volio je pokornost Allahu, a svim srcem je mrzio griješenje. Odricao se dunjaluka i za dunjalučkim blagodatima nije mnogo mario. Ako bi mu neko postavio pitanje, on bi odgovorio na osnovu znanja i dokaza koje je imao, ako ne bi imao jasan dokaz iz Kur'ana i sunneta, onda bi koristio analogiju, kako bi sačuvao sebe i svoju vjeru.  Mnogo se žrtvovao u stjecanju znanja, ali isto tako i u stjecanju halal imetka, tako je bio neovisan o drugim ljudima. Nije bio pohlepan i bio je daleko od ogovaranja. Nikada nikoga nije spomenuo osim po dobru.'' Tada je Harun er-Rešid rekao: ''Ovo su uistinu osobine i ahlak dobrih ljudi'', a zatim je svom pisaru naredio da zapiše te osobine i da ih preda Harunovom sinu kako bi se okoristio.'' (Es-Sajmeri, Ahbar Ebi Hanife ve ashabihi, str. 42) Rekao je Ibnul-Mubarek: ''Nisam vidio poniznijeg i blažeg čovjeka, niti čovjeka ljepšeg ponašanja i ahlaka od Ebu Hanife.'' (Sijer el-'alam en-nubela, VI/400) A Hadžer ibn Abdul-Džebbar govorio je: ''Ljudi u naše vrijeme nisu vidjeli plemenitijeg čovjeka od Ebu Hanife i niti je ko više poštivao i uvažavao svoje prijatelje od njega.'' (Tehzibul-kemal, XXIX/439) O njegovom ahlaku svjedoči i predaja od Abdurrezaka, koji je rekao: ''Bio sam prisutan na predavanju kod Ebu Hanife kada mu je neki čovjek postavio pitanje, a on mu je odgovorio. Zatim je taj čovjek rekao: 'Hasan Basri ima drugačije mišljenje o tome', a Ebu Hanife je odgovorio: 'Pogriješio je Hasan.' Nakon toga, taj čovjek je, crven od bijesa, prišao Ebu Hanifi i neartikuliranim glasom rekao: 'Zar ti nikogoviću da kažeš da je Hasan Basri pogriješio?!' Ebu Hanife je smireno odgovorio: 'Da, tako mi Allaha! Pogriješio je Hasan, a potrefio je Abdullah ibn Mes'ud.''' (Tehzibul-kemal, XXIX/439) Ebu Hanife nije pripisao pogrešku Hasanu Basriju,  s ciljem da sebi pripiše zaslugu za ispravan odgovor, već je ispravan odgovor na dotično pitanje pripisao ashabu Ibn Mes'udu, što čovjek koji ga je pitao, a kojem nije falilo nekulture, nije odmah shvatio. Koliko je bio spreman na praštanje i nastojao da mu grudi budu čiste u odnosu na druge muslimane, govori i predaja od Sehla ibn Muzahima u kojoj stoji: ''Čuo sam Ebu Hanifu kada je proučio ajet iz sure Ez-Zumer: 'Zato obraduj robove Moje, koji Kur'an slušaju i slijede ono najljepše u njemu', a zatim je proučio sljedeću dovu: 'Gospodaru moj, čija srca su tijesna prema nama, pa naša srca su prostrana prema muslimanima.''' (Tehzibul-kemal, XXIX/439) Prenosi se da je neki čovjek rekao Ebu Hanifi: ''Boj se Allaha'', nakon čega je Ebu Hanife zadrhtao, lice mu je požutjelo, oborio je glavu, a onda je rekao tom čovjeku: ''Allah te nagradio. Zaista ljudi nemaju veće potrebe u svakom vremenu od takvih kao što si ti, koji će ih stalno podsjećati na Allaha.'' (Sijer el-'alam en-nubela, VI/400) Nikada nije zaboravljao dobročinstvo koje mu je neko učinio, a posebno je cijenio dobročinstvo svoga šejha Hamada koji ga je podučio fikhu. Ebu Hanife je govorio: ''Nisam klanjao nijedan namaz, nakon što je umro Hamad ibn Ebi Sulejman, a da nisam upućivao dovu za njega isto kao i za svoje roditelje, i ja redovno učim dovu za onoga od koga sam učio znanje, i za onoga koga ja podučavam znanju.'' (Tarihu Bagdad, XIII/334) To je temelj na kojem počiva istinsko znanje i cigla na koju se ono nadograđuje, jer nema ničega ljepše od toga da se kod jednog učenjaka istovremeno nađu dvije osobine: blagost i poniznost. To su osobine koje gase i sprečavaju pristrasnost kod učenjaka i kod učenika, i ne dozvoljavaju da razilaženje među njima posije sjeme razdora, mržnje, neprijateljstva i omalovažavanja.  

Prenosi se da je poznati učenjak Sufjan ibn Ujejne rekao: ''U naše vrijeme u Mekku nije dolazio čovjek koji je kod Kabe klanjao više dobrovoljnih namaza od Ebu Hanife.'' (Tarihu Bagdad, XIII/334) A Ebu Asim en-Nebil prenosi da su Ebu Hanifu zbog dugog stajanja u namazu zvali veted (stub). (Sijer el-'alam en-nubela, VI/400) O Ebu Hanifinoj ustrajnosti u ibadetu govorio je i učenjak Ebu Muti', i između ostalog rekao: ''Kad sam boravio u Mekki, nisam nikada došao da tavafim u bilo koje doba noći a da u tavafu nisam zatekao Ebu Hanifu i Sufjana es-Sevrija.'' (Tarih Bagdad, XIII/353) Međutim, treba kazati da je među sljedbenicima hanefijskog mezheba također bilo pretjerivanja u pohvalama Ebu Hanife i izmišljanja različitih predaja kako bi se on predstavio u što boljem svjetlu. Ti ljudi činili su medvjeđe usluge imamima mezheba i nisu shvatili da kada se skinu naslage patine sa njihovih ličnosti i prenese samo ono što je istinito i tačno o njima, da tek tada njihov lik i djelo zasjaju punim sjajem. U jednoj od tih predaja koju prenosi Esed ibn Amr stoji: ''Ebu Hanife je četrdeset godina klanjao sabah-namaz sa jacijskim abdestom, a u toku noći bi na jednom rekatu proučio cijeli Kur'an, i cijelu noć se čuo njegov plač u namazu, tako da su komšije činile istigfar za njega, a Kur'an je proučio na mjestu na kojem je i umro, sedamdeset hiljada puta.'' (Tehzibul-kemal, XXIX/434) Nema sumnje da ova predaja nije vjerodostojna, jer bdijenje cijelu noć nije propisano po islamu, a teško je povjerovati da je Ebu Hanife radio ono što je u suprotnosti sa sunnetom. Posebno kada se zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ibadetio u toku noći, ali je i spavao i odmarao, a ne može niko od njega biti pobožniji niti strpljiviji u ibadetu. Zatim, proučiti Kur'an za jednu noć je skoro pa nemoguća misija i nema niti jedne predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on to činio, niti od njegovih ashaba, osim predaje o tome da je Osman, r.a., proučio cijeli Kur'an za jednu noć, pod uvjetom da je ta predaja vjerodostojna, u što postoji velika sumnja. Osim toga, ovakve predaje povećavaju pesimizam, a ne optimizam kod ljudi, i muslimani gube nadu i volju za dobrim djelima. Jer, kada pročitaju šta su i kako radili veliki učenjaci, shvate da ih je nemoguće dostići i da, ukoliko ne budu slično radili, sebe vide slabićima koji popuštaju u vjeri, što naravno nije tačno. Naš uzor je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i mi njega trebamo slijediti, a tako su bez sumnje postupali i učenjaci poput Ebu Hanife i ostalih imama. Ebu Hanifi je dosta to što su njegov asketizam i pobožnost potvrdili najveći učenjaci iz njegove i kasnijih generacija. Tako je imam Ahmed za njega rekao: ''Ebu Hanife je bio primjer u znanju, pobožnosti, asketizmu i čežnji za ahiretom.'' (Ukudul-džuman, str. 193) Poznati učenjak i mudžahid Abdullah ibn Mubarek govorio je: ''Nisam vidio pobožnijeg čovjeka od Ebu Hanife, čovjeka koji je bičem tjeran da bude kadija pa je odbio.'' (Tehzibul-kemal, XXIX/437) A Ibn Džurejdž je rekao: ''Obaviješten sam da je En-Nu'man, poznati učenjak Kufe, bio veliki pobožnjak, da je ljubomorno čuvao svoju vjeru i da nije davao prednost dunjaluku nad ahiretom.'' (Ahbaru Ebu Hanife ve ashabihi, str. 32-33) Rekao je Jezid ibn Harun: ''Sreo sam mnoge ljude u svome vremenu, ali nisam vidio inteligentnijeg, pobožnijeg i boljeg čovjeka od Ebu Hanife.'' (Tehzibul-kemal, XXIX/438). A imam Ez-Zehebi kazao je za njega: ''Bio je imam, pobožnjak, učenjak, praktičar, izuzetna ličnost, čovjek koji nije primao poklone od vladara.'' (Tezkiretul-huffaz, I/168).

Imam Ebu Hanife je, uostalom kao i mnogi drugi učenjaci, doživio veliko iskušenje sa tadašnjim političkim moćnicima, i bio stavljen na muke od strane abasijskog halife Ebu Džafera el-Mensura, odnosno njegovog namjesnika u Kufi, Ibn Hubejre. O tom slučaju, Ubejdullah ibn Amr prenosi sljedeću predaju: ''Ibn Hubejre je ponudio Ebu Hanifi mjesto glavnog kadije u Kufi, pa je on to glatko odbio. Nakon toga namjesnik je naredio da se Ebu Hanife baci u tamnicu i da se deset dana neprestano bičuje dok ne prihvati ponudu. Ali, pošto je Ibn Hubejr vidio da Ebu Hanife ni po kakvu cijenu neće prihvatiti kadiluk, naredio je da ga puste.'' (Tehzibul-kemal) Njegov sin Hamad ibn Ebi Hanife plakao je kada god bi prošao pored zatvora u kojem mu je otac bičevan, pa ga je sin Ismail pitao: ''Babo, zašto plačeš kad god naiđeš pored tog mjesta u Kufi?'' On je odgovorio: ''Sine, ovdje je Amir ibn Hubejr, namjesnik Kufe, deset dana uzastopno bičevao tvoga djeda Ebu Hanifu, ne bi li ga prisilio da prihvati mjesto kadije, ali mu to nije pošlo za rukom.'' Ahmed ibn Hanbel također je plakao kada bi se sjetio tog Ebu Hanifinog iskušenja, i to nakon što je on doživio od strane halife Mu'tesima slično onome što je doživio Ebu Hanife od Ebu Džafera el-Mensura.'' (Tarihu Bagdad, XIII/327)

Umjesto kadiluka, Ebu Hanife je izabrao drugi način zarade i finansiranja sebe i svoje porodice. Naime, on je bio jedan od rijetkih učenjaka koji se hranio trudom vlastitih ruku,  baveći se poštenom trgovinom, a nije živio od nauke niti je kao učenjak uzimao pare i platu iz državne blagajne. Njegov unuk Omer ibn Hamad ibn Ebi Hanife rekao je: ''Ebu Hanife bio je trgovac svilom i njegov dućan bio je poznat u Kufi, nalazio se u kući Amra ibn Hurejsa.'' (Sijer el-'alam en-nubela', VI/394) A do koje mjere je pazio da svoju trgovinu ne uprlja haramom, svjedoči i ova predaja. Ebu Hanife je imao radnika koji se zvao Hafs ibn Abdurrahman. Jedanput mu je Ebu Hanife dao robu da je prodaje, ali je među tom robom bilo i platno sa falšom i mahanom i on je radniku rekao da prilikom prodaje ukaže mušterijama na tu mahanu i da to platno proda po sniženoj cijeni ukoliko neko bude želio da ga kupi. Međutim, Hafs je to zaboravio i prodao je platno po standardnoj cijeni. I pošto nije znao ime čovjeka kojem je ga je prodao, nije mu mogao vratiti novac, pa je Ebu Hanife kompletnu zaradu od tog platna podijelio kao sadaku. (Tehzibu-l-kemal, XXIX/437) To je osobina istinskog vjernika i alima koji se maksimalno čuvao haram imetka i koji svoje znanje nije iskoristio za zarađivanje dunjalučke nafake, bogatstva i ugleda. Na taj način je pokazao šta znači dosljedno slijeđenje sunneta i prakse prvih generacija o kojima je Allah objavio: ''Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni'' (En-Nur, 37.). Osim što je bio pošten trgovac, on je bio i izuzetno darežljiv čovjek. Govoreći o njegovim vrlinama, poznati učenjak Fudajl ibn 'Ijad je između ostaloga rekao: ''Ebu Hanife je imao mnogo imetka, ali je bio vrlo darežljiv i niko mu nije došao sa svojom potrebom a da mu je nije ispunio. On je svake godine slao posebnu karavanu u Bagdad i kada bi se njegovi ljudi vratili sa robom i hranom, on je izdvajao hranu i odjeću učenjacima za cijelu godinu, a ono što mu je ostalo u novcu od te zarade, dao bi im i rekao: 'Neka vam se nađe za vaše potrebe i ne zahvaljujte nikome osim Allahu, jer ja smatram da mi Allah preko vas daje bereket u trgovini.''' (Tarihu Bagdad, XIII/340) I ne samo to, već je stipendirao i svoje studente i davao im mjesečnu platu koja je bila sasvim dovoljna za njih i njihove porodice. To se posebno odnosi na njegovog najpoznatijeg  studenta Ebu Jusufa koji je inače odrastao u siromašnoj porodici tako da su ga roditelji nagovarali da napusti naučne kružoke i da nađe posao kako bi mogao zarađivati za svoju porodicu. O tome je imam Ebu Jusuf pričao: ''Ebu Hanife je izdržavao mene i moju porodicu dvadeset godina, i kada sam mu jedanput rekao: 'Nisam vidio darežljivijeg čovjeka od tebe', on mi je odgovorio: 'Šta bi tek rekao da si zapamtio Hamada ibn Ebi Sulejmana.''' Na osnovu ove predaje saznajemo da je Ebu Hanifina darežljivost bila potaknuta izuzetnom darežljivošću njegovog profesora prema njemu. (Eimmetul-erbea', str. 104) Nije puno držao do materijalnog bogatstva, i davao je prednost islamskoj nauci nad prolaznim dunjalučkim blagodatima, a svojim studentima je, nakon što bi postigli određeni nivo znanja, govorio: ''Sada posjedujete najveće bogatstvo, jer ste upoznali i naučili halal i haram.'' (Ahbaru Ebu Hanife ve ashabihi) Bio je prijatelj kakav se samo poželjeti može, brižan, darežljiv, pouzdan i strpljiv, i od njega su oni koji su se s njim družili vidjeli i doživjeli samo hajr i dobro, svejedno bili oni njegovi učenici ili učitelji, bogati ili siromašni.

Ebu Hanife je bio imam u fikhu i analogiji, njegov govor bio je prožet logičnošću i preciznošću, tako da su se svi islamski učenjaci pohvalno izrazili o njegovoj inteligenciji i davali mu prednost u fikhu nad drugim učenjacima. Imam Šafija rekao je: ''Ljudi u fikhu ovise o Ebu Hanifi.'' (Tarihu Bagdad, 13/346) Na ove Šafijine riječi, imam Zehebi je dodao: ''Neosporna je činjenica da Ebu Hanifi pripada imamet u fikhu.'' (Sijer e'alam an-nubela, 6/403) A Abdullah ibn Mubarek rekao je o njemu: ''Najveći učenjak u fikhu je Ebu Hanife, i ja nisam sreo fakiha poput njega.'' (Tehzibul-kemal, 29/430) Također je rekao: ''Ako neka vjerska predaja zahtijeva mišljenje i objašnjenje, onda je mišljenje Malika, Sufjana Sevrija i Ebu Hanife najmeritornije, a od njih trojice mišljenje Ebu Hanife je najljepše, najpreciznije i logički najpovezanije, jer Ebu Hanife je bio inteligentniji od spomenute dvojice učenjaka.'' (Tarihu Bagdad, 13/343)  Njegov učenik Ebu Jusuf rekao je: ''Nisam vidio nikoga da tako lijepo objašnjava hadise i da iz njih izvlači fikhske propise kao što je to činio Ebu Hanife.'' (Tarihu Bagdad, 13/340) Kada je Šu'be ibnul-Hadžadž saznao za smrt Ebu Hanife, rekao je: ''Sa njim je otišla pamet Kufe, Allah se smilovao njemu i nama.'' (Ibn Abdul-Berr, El-Intika', str.126.) En-Nadr ibn Šumejl rekao je: ''Ljudi su spavali što se tiče fikhske nauke dok ih Ebu Hanife nije probudio svojim razumijevanjem i interpretacijom islamskih propisa.'' (Tarihu Bagdad, 13/3459) Upitan je Jezid ibn Harun, ko je bolji fakih i ko je inteligentniji, Ebu Hanife ili Sufjan Sevri, pa je odgovorio: ''Sufjan Sevri bolje je poznavao hadis, a Ebu Hanife fikh.'' (Tehzibul-kemal, 29/429) Govoreći o njegovoj natprosječnoj inteligenciji i pronicljivosti, Abdullah ibn Mubarek rekao je: ''Ako bi iko imao pravo govoriti o vjeri na temelju svoga mišljenja, to bi bez sumnje bio Ebu Hanife.'' (Tehzibul-kemal, 29/431) Prenosi se od  Muhammeda ibn Bišra da je rekao: ''Ja sam naizmjenično posjećivao predavanja Sufjana Sevrije i Ebu Hanife, i kada bih došao kod Ebu Hanife, on bi me upitao: 'Odakle dolaziš?' Odgovorio bih: 'Od Sufjana', a on bi na to kazao: 'Dolaziš od čovjeka čijim bi se znanjem, da su živi, okoristili Alkama i Esved (najpoznatiji učenici ashaba Abdullaha ibn Mes'uda).' A kada bih došao kod Sufjana, on bi me isto pitao, i nakon što bi dobio odgovor, rekao bi: 'Zaista dolaziš od najinteligentnijeg čovjeka našega doba.''' (Tehzibul-kemal) Jahja ibn Mu'in rekao je: ''Nadam se da neću pogriješiti ako kažem da nismo slušali bolja i ljepša izlaganja o fikhu od Ebu Hanife, i mi smo prihvatali većinu njegovih fikhskih mišljenja.'' (Tehzibul-kemal, 29/433) Prenosi se od Abdurrezaka es-San'anija da je rekao: ''Ja sam bio kod Ma'mera kada mu je došao Abdullah ibn Mubarek i čuo sam Ma'mera kada mu je rekao: ''Ja ne poznajem učenjaka koji tako precizno elaborira fikhsku problematiku i koji bolje koristi analogiju i objašnjava fikhska pitanja od Ebu Hanife. I nisam vidio učenjaka da se više bojao da se u Allahovu vjeru ne unese nešto što joj ne pripada od Ebu Hanife.'' (Tarihu Bagdad, 13/339)

I pored toga što je Ebu Hanife bio vrlo precizan kada je govorio o izvorima šerijata na kojima on temelji svoje mišljenje, mnogi su ga kritizirali zbog učestalog korištenja analogije i zbog generaliziranja šerijatskih dokaza i mišljenja kada su u pitanju ashabi i sl. To potvrđuje i predaja od Jahjaa ibn Durejsa koji je rekao: ''Bio sam prisutan kod Sufjana Sevrija kada mu je došao neki čovjek i rekao: 'Ebu Hanife zaslužuje moj prezir.' 'A zašto?', upitao je Sufjan. Odgovorio je: 'Zato što sam ga čuo kada je rekao: 'Mi propise uzimamo iz Allahove Knjige, a ako za nešto ne nađemo dokaz u Kur'anu, onda se vraćamo sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ako ne nađemo dokaz u sunnetu, onda se vraćamo riječima i mišljenju ashaba po dotičnom pitanju, i ne preferiramo nijednog od njih, već uzimamo od kojeg hoćemo, a ako kod njih ne nađemo dokaz, i ako se na kraju stvar vrati učenjacima iz generacije tabiina, Ibrahimu Nehaiju, Eš-Ša'biju, Hasanu Basriju, Ata' ibn Ebi Rebbahu, Seidu ibn Musejjebu, pa oni su se bavili idžtihadom i slobodnim promišljanjem i mi također imamo pravo na idžtihad kao i oni.''' (Tehzibul-kemal, 29/443) Slično se prenosi i od Hasana ibn Zijada: ''Čuo sam Ebu Hanifu kada je rekao: ''Naš govor je naše mišljenje o određenim propisima, i to je najbolje do čega smo došli, a ako neko dođe sa boljim i ispravnijim mišljenjem, ono je najpreče da se prihvati.'' (Tarihu Bagdad, 13/352) Dakle, glavni šerijatski izvori kod Ebu Hanife bili su Kur'an i vjerodostojni sunnet, i njima ništa nije pretpostavljao, ali ako ne bi našao dokaz za određeni propis u dva primarna izvora, onda se trudio da dobro prouči mišljenja ashaba kao trećeg izvora koji mu je bio relevantan i važan, i nijednog od njih nije preferirao u mišljenju. Međutim, ako kod ashaba ne bi našao odgovor na neko pitanje, i ako bi se morao vratiti na mišljenje tabiina, koji su po njegovom shvatanju bili daleko od ashaba u pogledu ilma, onda je sebi davao za pravo da koristi idžtihad kao i oni, i u tom pogledu je naveo neke od njih među kojima je čak bilo i njegovih profesora i šejhova. (El-Eimmetu-l-erbea', str.164) Ustvari, Ebu Hanife u pogledu idžtihada nije bio usamljen, takav odnos su imali i ostali imami i učenjaci. Oni se nisu suprotstavljali Allahovoj Knjizi, niti Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu, niti su svoje mišljenje pretpostavljali tim izvorima, već su se jednostavno bavili idžtihadom onako kako je Allah naredio muslimanima da se njime bave, a posljedica idžtihada su različita mišljenja po istom pitanju. U tom smislu su i riječi Omera ibn Abdul-Aziza: ''Ne bih volio da se ashabi nisu razilazili u mišljenju, jer da su po svakom pitanju imali jedinstven stav, to bi otežalo ljudima. Svi oni su imami koji se slijede, i od kojeg god od njih muslimani prihvate mišljenje, nema im se šta prigovoriti, jer je tu izbor širok.'' (Ibn Abdul-Berr, Džamiu bejani-l-ilmi ve fadlihi, 2/80).

Ranije smo rekli da je Ebu Hanife utemeljitelj škole ehlu-re'j (racionalističke škole ili škole mišljenja) u Kufi, i udarajući temelje novoj pravnoj školi, on se zapravo samo odazvao zahtjevima obnove islamske misli i analogije upuštajući se u rješavanje novonastalih pitanja i problema o kojima se Kur'an i sunnet nisu eksplicitno izjasnili i zbog toga je naišao na ogromno protivljenje od strane onih koji nisu bili dorasli vremenu u kojem su živjeli i nisu razumjeli njegove potrebe, pa se zbog toga nisu ni upuštali u razradu islamske misli. Nova škola brzo je stekla svoje simpatizere kao i oponente, što je zapravo sudbina svih povijesnih škola u krilu islama koje su imale reformistički i obnoviteljski karakter, svejedno radilo se o lingvistici, gramatici, usuli-fikhu, i drugim znanostima. Zbog toga ne čude riječi imama Ahmeda: ''Mi smo neprestano proklinjali školu ehlu-re'j, kao i oni nas, dok se nije pojavio imam Šafija koji je pomirio naše suprotstavljene stavove.'' (Tertibul-medarik, 1/386) Slično je bilo i sa poznatim učenjakom Ishakom ibn Rahevejhom dok i sam nije kasnije preuzeo mnoga mišljenja od Ebu Hanife, čime je potvrdio svoju učenost i objektivnost, jer istinski učenjak se priklanja istini ma od koga dolazila, bez oholosti i odbijanja. Koliki je animozitet vladao između pripadnika tradicionalne škole koju je tada u Kufi predvodio Sufjan Sevri, i Ebu Hanifine racionalističke škole, svjedoči i sljedeća predaja. Naime, kada je umro brat Sufjana Sevrije, došli su ljudi da izraze saučešće, a među njima je bio i Ebu Hanife, pa kada ga je ugledao, Sufjan je ustao, poselamio se sa njim i sjeo pored njega. Neki Sufjanovi učenici su to prezirali, a među njima se posebno isticao Ebu Bekr ibn Ajjaš. Kada su se ljudi razišli, Ebu Bekr i još neki učenici, prišli su svom profesoru Sufjanu i rekli mu da je učinio krupnu stvar, jer toliko iskazivanje poštovanja prema Ebu Hanifi može negativno djelovati na ljude i moglo bi se desiti da se mnogi njemu priklone, a poznato je da on u nekim pitanjima odstupa od tradicionalne škole. Na te primjedbe, Sufjan je odgovorio: ''Zar je moguće da prezirete moj odnos prema Ebu Hanifi, pa taj čovjek zbog svoga znanja zaslužuje da bude poštovan i da se pred njim ustaje, ako to ne zaslužuje zbog znanja, onda zaslužuje zbog svojih godina, ako ne zbog godina, onda zbog fikha i izvanredne inteligencije, ako ne ni zbog toga, onda zbog svoje skromnosti i pobožnosti.'' Tek tada su se njegovi studenti smirili i prihvatili su objašnjenje svoga profesora. O inteligenciji Ebu Hanife, njegovoj nadarenosti i mogućnosti izvođenja logičkih zaključaka i uvjerljivog korištenja analogije, svjedoče mnoge predaje i mnogi islamski učenjaci, a mi ćemo navesti samo neke. Prenosi se da je imam Šafija rekao: ''Neki čovjek je upitao imama Malika, da li je vidio Ebu Hanifu, a on je odgovorio: ''Da, vidio sam tog čovjeka koji bi te mogao ubijediti da je ovaj zid od zlata iako ti znaš da nije.'' (Tarihu Bagdad, 13/337) Rekao je Džafer ibn Rebia: ''Družio sam se sa Ebu Hanifom pet godina, i nisam sreo čovjeka da više može šutjeti od njega, a kada bi mu bilo postavljeno neko pitanje iz fikha, onda bi iz njegovih usta potekao govor poput bujice, jasan, logičan, jezgrovit i precizan.'' (Tarihu Bagdad, 13/347) El-Mutteki el-Mekki, u djelu ''Menakibu Ebu Hanife ve ashabihi'' zabilježio je predaju u kojoj se spominje zanimljiv razgovor između imama Ebu Hanife i skupine ateista. U predaji između ostaloga stoji: ''Ebu Hanife ih je upitao: 'Šta mislite o čovjeku koji vam dođe i kaže: Ja sam vidio natovarenu lađu kako sama plovi bez kormilara i odolijeva vjetrovima i opasnim valovima i na kraju se sama zaustavi na obali. Da li ljudski razum može prihvatiti takvo nešto?'' Odgovorili su: 'To je nemoguće i u suprotnosti je sa razumom i logikom.' Tada im je Ebu Hanife rekao: 'Vaš razum odbija da prihvati mogućnost da lađa sama plovi morem bez kormilara, a prihvatljivo vam je da dunjaluk i sve što je na njemu, cjelokupni univerzum i harmonija koja u njemu vlada, opstoje bez svoga Stvoritelja.''' (Menakibu Ebu Hanife, str. 51) A Muhammed ibn Abdullah el-Ensari rekao je: ''Ebu Hanifina inteligencija i razboritost bili su vidljivi u njegovom govoru i kompletnom njegovom držanju.'' (Tehzibul-kemal, 29/439)

Imam Ebu Hanife, i pored grandioznog djela kojim je zadužio cijeli islamski ummet, nije ostao pošteđen napada, glasina i uznemiravanja od strane neznalica, zlonamjernika i zavidnika.  Zato ne treba da nas čude riječi Abdullaha ibn Davuda el-Hurejbija: ''Ljudi se u pogledu Ebu Hanife dijele na dvije skupine: neznalice i zavidnike.'' (Tehzibul-kemal, 29/441) Braneći ovog islamskog velikana od nasrtaja spomenutih skupina, Ebu Muavija ed-Darir rekao je: ''Ljubav prema Ebu Hanifi je sunnet.''

(Sijer e'alamin-nubela, 6/401) Slijeđenje ovog Ebu Muavijinog primjera i njegovo širenje među muslimanima, znači čuvanje mjesta i uloge Ebu Hanife kao i drugih učenjaka u povijesti islama, i on je osnov u širenju i pokazivanju lijepog ahlaka među učenjacima, i ispravnog razumijevanja njihovog razilaženja. To je najbolji odgojni metod za studente, daije i sve muslimane, kako bi se međusobno uvažavali, poštivali, čuvali svoj jezik od grijeha i pomagali se samo u dobru. A što se, pak, tiče predaja u kojima se Ebu Hanife okrivljuje za uvođenje novotarija u vjeru, za slijeđenje zablude, za neznanje i čak za nevjerstvo, one naravno nemaju nikakve osnove i treba odbaciti i njih i one koji ih šire među muslimanima. Jer, pravilo je da se muslimani odnose jedni prema drugima onako kako im je Allah u Kur'anu naredio: ''Oni koji poslije njih dolaze – govore: 'Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv''' (El-Hašr, 10.). Mi ćemo spomenuti nekoliko najbitnih zamjerki koje se pripisuju i spočitavaju Ebu Hanifi, i argumentirano ih opovrgnuti.

Koliko su se glasine i potvore na imama Ebu Hanifu bile raširile po tadašnjem islamskom carstvu, svjedoči i činjenica da su bile prihvaćene kao istina čak i od Ebu Hanifinih profesora kao što je poznati učenjak i imam iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, loze, Muhammed el-Bakir. Naime, prilikom njihovog prvog susreta, oni su zapodjenuli interesantan, ali, po Ebu Hanifu, i mučan razgovor. Pošto je imam El-Bakir pripadao tradicionalističkoj školi, on je čuo da Ebu Hanife ima racionalistički pristup u tumačenju svetih tekstova i da često daje prednost logici i razumu nad slovom šerijata. Zbog toga se imam El-Bakir nije libio da ga odmah direktno upita: '''Jesi li ti onaj što je promijenio vjeru moga djeda Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i što je njegove hadise zamijenio svojom logikom i analogijom?'' Ebu Hanife je, iz poštovanja prema El-Bakiru, sjeo na koljena ispred njega, a onda mu rekao: ''Bože sačuvaj da ja to činim! Ali, ja umjesto opravdavanja želim tebi, uvaženi šejhu, postaviti tri pitanja nakon čega će ti biti jasno da li ja dajem prednost analogiji nad hadisom, pa hoćeš li mi odgovoriti na njih?'' ''Svakako'', rekao je imam El-Bakir. Zatim je Ebu Hanife nastavio: ''Prvo moje pitanje glasi: ko je slabiji svojom konstrukcijom, muškarac ili žena?'' El-Bakir je odgovorio: ''Zna se, žena je slabije biće od muškarca.'' Ebu Hanife: ''A kome je islam odredio veći dio u nasljedstvu, muškarcu ili ženi?'' Imam El-Bakir odgovorio je: ''Muškarcu pripada dva puta koliko ženi.'' Na to je Ebu Hanife rekao: ''To je i moje mišljenje, i da sam ja promijenio vjeru tvoga djeda Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i da sam radio po svojoj logici, ja bih dodijelio ženi dva puta više nego muškarcu.'' Zatim je Ebu Hanife upitao: ''Koji je ibadet vredniji, namaz ili post?'' ''Vredniji je namaz'', odgovorio je El-Bakir. A Ebu Hanife je kazao: ''Da, tako nas je naučio tvoj djed Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i to je moj mezheb, a da sam ja postupio po vlastitoj logici, moj razum bi naredio da žena nakon mjesečnog ciklusa naklanja propuštene namaze, a da ne napašta propuštene dane ramazana, jer je namaz vredniji ibadet od posta.'' Nakon toga, Ebu Hanife je postavio treće pitanje: ''Šta je prljavije, mokraća ili sperma?'' Imam El-Bakir odgovorio je: ''Mokraća je nečistoća, a sperma nije nečist, jer Allah ne stvara čovjeka od nečistoće.'' Ebu Hanife je na to kazao: ''To je vjera tvoga djeda Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i to je moj mezheb, a da sam mijenjao vjeru islam, analogijom, ja bih naredio da se musliman i muslimanka kupaju nakon male nužde, a da nakon spolnog odnosa samo abdeste.'' Tada je El-Bakir ustao i poljubio Ebu Hanifu u čelo.'' Izmišljotinu i svojevrsnu potvoru na Ebu Hanifu, kako je on davao prednost analogiji nad vjerodostojnim sunnetom, lahko je demantirati, jer postoji mnoštvo predaja u kojima on lično govori o vrijednosti sahih hadisa kao drugog izvora šerijata i kojem uvijek daje prednost nad analogijom (kijasom). Takva je i predaja od Hasana ibn Saliha koji je rekao: ''Nu'man ibn Sabit bio je izuzetno razborit i učen čovjek, postojanog znanja zasnovanog na dokazu, i ako bi imao vjerodostojnu predaju od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o nekom pitanju, nije obraćao pažnju na mišljenja učenjaka.'' (Ibn Abdul-Berr, El-Intika', str. 128) A mi smo već spominjali njegovu izjavu: ''Ono što je do nas došlo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to bez pogovora  prihvatamo, mišljenja koja su došla od ashaba, mi izabiremo koje hoćemo, a što je došlo od tabiina, pa oni su ljudi i mi smo ljudi.'' (Sijer e'alam an-nubela, 6/401) Poznato je da Ebu Hanife nije ništa pretpostavljao Kur'anu i sunnetu, međutim, treba kazati da to što se neka njegova mišljenja suprotstavljaju nekim hadisima, razlog je u njegovom uvjerenju da je dotični hadis derogiran ili ga je pak smatrao slabim, a neki drugi hadis koji je došao do njega  smatrao je vjerodostojnim i na njemu je temeljio svoj stav.

Islamski učenjaci, prije svega muhadisi, razišli su se po pitanju prihvatanja predaja od Ebu Hanife i uzimanja tih predaja kao dokaza u šerijatu. Među onima koji su prihvatali hadise koje je prenio Ebu Hanife  i radili po njima bili su velikani hadiske znanosti: Jahja ibn Muin, Ali ibnul-Medini, Šu'be ibnul-Hadžadž i drugi (El-Intika', str. 127). Međutim, bilo je i onih koji su ga smatrali nepouzdanim prenosiocem i hadise koje je on prenio nisu uzimali u obzir zbog određenih nepravilnosti i grešaka u njima (Tarihul-kebir, 8/81). Rekao je imam Zehebi: ''Imam Ebu Hanife nije posvetio dovoljno pažnje preciznosti i tačnosti teksta (metna) hadisa niti lanca prenosilaca (sened), zato jer se on maksimalno usredotočio na Kur'an i fikh, a ne na hadis, što je svojstveno svakom učenjaku koji je želio da se usavrši i specijalizira samo u određenoj oblasti. U tom slučaju on zapostavi drugu naučnu disciplinu, zato je, naprimjer, Ebu Hanife bio vrlo popustljiv i blag u ocjeni hadisa koje ne prenose stručnjaci u hadisu, već poznati stručnjaci u kiraetima poput Hafsa i Kaluna, kao i hadise nekih isposnika i pobožnjaka poput Ferkada es-Subhija, Šekika el-Belhija i sl. Muhadisi nisu odbacivali predaje koje prenosi Ebu Hanife i drugi učenjaci koji nisu bili muhadisi, zbog toga što su ih smatrali nepravednim i nepouzdanim, već zato što se nisu usavršili u hadiskoj nauci kao u drugim oblastima, i daleko je od toga da bi se Ebu Hanifi mogla pripisati laž i nepouzdanost zbog toga.'' (Ez-Zehebi, Menakibu Ebu Hanife ve ashabihi, str. 28)

I pored toga što su veliki islamski učenjaci hvalili Ebu Hanifu i njegov ilm, fikh i pobožnost, ipak su mnogi od njih govorili vrlo ružno o njemu i izražavali svoje protivljenje nekim njegovim stavovima koji zadiru u samo vjerovanje (akidet). Ebu Hanife je posebno bio kritiziran i napadan zbog poznate mes'ela u vezi sa imanom (vjerovanjem), tj.  njegovih riječi i stava da djela ne ulaze u značenje i definiciju imana, zbog čega su ga proglasili murdžijom. (Dva su tumačenja porijekla pojma irdža', po jednom je on glagolska imenica izvedena od glagola erdžee' / jurdžiu', što znači odvojiti, odgoditi, a po drugom je izveden od riječi redžā', što znači nada. I jedno i drugo tumačenje ima smisla jer je murdžia' onaj koji odvaja djela od imana, ne smatrajući ih njegovim sastavnim dijelom, ili dijelom njegove suštine, kao što je murdžia' i onaj koji se nada u Allahovu milost bez izvršavanja vjerskih dužnosti i ostavljanja onoga što je Uzvišeni strogo zabranio.) Međutim, ukoliko bismo taj stav mogli nazvati irdža'om, onda zbog pravednosti treba kazati da se radi o ograničenom, a ne apsolutnom irdža'u, kao kod onih koji su tvrdili da uz vjerovanje ne šteti nikakav grijeh, kao što uz nevjerstvo (kufr) ne koristi dobro djelo. Bez obzira što se on slagao sa onima koji su tvrdili da djela ne ulaze u definiciju vjerovanja (imana), on se od njih i suštinski razlikovao, jer je, za razliku od murdžija, tvrdio da grješnik zaslužuje kaznu i da njegov slučaj pripada Allahu, ako hoće, kaznit će ga, a ako hoće, oprostit će mu. To samo po sebi govori da se Ebu Hanifi nikako ne može pripisati potpuni ili kategorički irdža'. Na kraju krajeva, nije on jedini od učenjaka ehli-sunneta imao takav stav o imanu, već su i mnogi drugi znameniti učenjaci i muhadisi, od kojih su hadise prenosili i Buharija i Muslim, na isti način definirali iman. Rekao je hafiz Ibn Abdul-Berr: ''Prigovarali su Ebu Hanifi zbog irdža'a, a među poznatim učenjacima hadisa bilo je mnogo onih koji su bili istog stava kao i Ebu Hanife po tom pitanju, ali njih nisu napadali niti o njima loše govorili kao o njemu. Nema drugog odgovora na toliko izražen negativistički stav prema Ebu Hanifi osim zavidnosti na njegovom imametu u fikhu, pa su mu onda dodavali i pripisivali i ono što je rekao i ono što nije ni govorio niti naučavao.'' (Džamiu bejanul-ilmi ve fadlihi, 2/148) Njegov slučaj je kao slučaj mladića o kojem je pjesnik pjevao:

''Zavidili su mladiću jer ih je u dobru pretekao,

pa ih je zbog toga kao ljute neprijatelje zatekao.

Poput žena koje su djevojci na njenoj ljepoti zavidile

pa su svojim zlim jezicima, ljepoticu u nakazu pretvorile.'' (El-Džahiz, El-Bejanu vet-tebjinu, 4/63)

O čistoti njegove duše i jezika, posebno prema muslimanima, svjedoče mnogi učenjaci koji su potvrdili da Ebu Hanife svojim neprijateljima, zavidnicima i spletkarošima nije uzvraćao istom mjerom. Prenosi se od Abdullaha ibn Mubareka da je rekao Sufjanu Sevriju: ''Ebu Hanife je uistinu daleko od ogovaranja, nikada ga nisam čuo da nekoga ogovara.'' Na to je Sufjan kazao: ''On je isuviše pametan da bi vlast nad svojim djelima dao onome (misli na jezik) ko će ih upropastiti.'' (Tarihu Bagdad, 13/363) Umjesto toga, kada bi do Ebu Hanife došla vijest da ga je neko ogovarao ili nešto ružno govorio, on bi mu ovako odgovorio: ''Allah ti oprostio, brate moj!  Ja te prepuštam Onome koji zna o meni potpuno suprotno od onoga što si ti govorio.'' (Es-Sajmeri, Menakibu Ebu Hanife ve ashabihi, str. 37) Ovaj velikan islamskog ummeta bio je iskušan kao i ostala trojica imama, i izložen potvorama, ogovaranju, zavidnosti, jednom riječju, pokvarenim srcima i zlim jezicima koji su o njemu širili laži i glasine. Međutim, on se nije svetio niti je insistirao na ra  spravljanju kako bi se opravdao, već je činio istigfar za njih i za sebe, i prepuštao ih je Allahu, dž.š., a svoje vrijeme je maksimalno koristio u onome što je hajr i dobro za njega i za druge muslimane i na ovom i na budućem svijetu. Takav je slučaj sa učenjacima i istinskim moralnim veličinama u svakom vremenu, i njihovo je da ne troše vrijeme i ne obraćaju pažnju na dangube i ništice od ljudi čiji se život sveo na besposličarenje, a govor na trač i rekla-kazala.

Za razliku od zlobnika i zavidnika, Ebu Hanife je ostavio neizbrisiv trag na sve istinske muslimane i muslimanke, a posebno na učenjake, i o njegovoj veličini i zaslugama pisali su najveći učenjaci iz njegovog vremena, kao i oni iz kasnijih generacija. Poznati muhadis, fakih i mudžahid, Abdullah ibn Mubarek rekao je: ''Da me Allah nije pomogao Ebu Hanifom i Sufjanom Sevrijem, bio bih kao i svi drugi ljudi.'' (Tehzibul-kemal, 29/428) Sufjan ibn Ujejne kazao je: ''Moje oči nisu vidjele učenjaka sličnog Ebu Hanifi.'' (Tarihu Bagdad, 13/336) Prenosi se od Hamada ibn Zejda da je rekao: ''Krenuo sam na hadž i svratio sam kod Ejjuba, pa mi je rekao: 'Čuo sam da će ove godine i dobri čovjek, fakih Kufe, Ebu Hanife, ići na hadž, pa ako ga vidiš, molim te prenesi mu od mene selam.''' (Tarihu Bagdad, 13/341) Abdullah ibn Davud el-Hurejbi rekao je: ''Obaveza je sljedbenicima islama da poslije svakog namaza upućuju dovu Allahu za Ebu Hanifu, jer im je on sačuvao sunnet i fikh.'' (Tehzibul-kemal, 29/432) Ali ibn Asim kazao je: ''Kada bi se znanje imama Ebu Hanife mjerilo sa znanjem svih učenjaka njegovog doba, prevagnulo bi njegovo znanje.'' (Sijer e'alam an-nubela, 6/403) Govoreći o Ebu Hanifi, šejhul-islam Ibn Tejmijje, između ostaloga, rekao je: ''Iako su se mnogi sa njim razilazili u određenim pitanjima i negirali ono što on naučava, niko ne može posumnjati niti negirati Ebu Hanifino znanje, fikh i razumijevanje vjere.'' (Minhadžu sunne, 2/619)

Većina historičara je stava da je Ebu Hanife umro 150. godine po Hidžri u sedamdesetoj godini života. A o njegovoj dženazi Hasan ibn Jusuf prenosi sljedeće: ''Kada je umro Ebu Hanife, ljudi su u sedam navrata klanjali dženazu, zbog velike gužve i ogromne posjete na njegovoj dženazi.'' (Tehzibul-kemal, 29/444) Neka se Allah smiluje imamu Ebu Hanifi, čovjeku koji je iza sebe ostavio more znanja, pravnu školu koja je iznjedrila plejadu učenjaka koji su opet iza sebe ostavili mnogobrojna djela iz fikha, usula i drugih islamskih oblasti. Neka se Allah smiluje tom znamenitom učenjaku koji je utemeljio pravnu školu ili mezheb kojem danas pripadaju milioni muslimana diljem zemaljske kugle. Zajedno sa ostalom trojicom imama, o kojima ćemo također pisati, bio je i ostao primjer istinskog razumijevanja vjere i iskrenog slijeđenja sunneta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Molimo Allaha da ga obaspe Svojom milošću i da ga zbog onoga što je učinio za islamski ummet, nastani u Džennetu-Firdevsu sa poslanicima, šehidima, učenjacima i drugim Allahovim čestitim robovima.

izvor: hanefijskimezheb.wixsite.com