Iransko-irački rat

(Preusmjereno s Iračko-iranski rat)

Iransko-irački rat je rat koji se vodio između Iraka i Irana tijekom većeg dijela osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, od 1980. do 1988. godine. Nakon osam godina borbi, rat je ekonomski iscrpio obje države i uzrokovao gubitak više od milijuna ljudskih života.[1]

Iransko-irački rat
Iran-Iraq War Montage.png
Od gore, u smjeru kazaljke na satu: iranski vojnik s plinskom maskom, iranski vojnici nakon oslobođenja Horamšahera, Donald Rumsfeld i Saddam Hussein se sastaju u Bagdadu kako bi raspravljali o američkoj vojnoj pomoći, iranska nafta platforma nakon napada američke mornarice.
Nadnevak 1980. - 1988.
Lokacija Iransko-iračka granica, Perzijski zaljev
Ishod Status quo ante bellum, sporna područja pod nadzorom UNIIMOG-a
Casus belli Irački napad na iransku provinciju Huzestan
Sukobljeni
Flag of Iran.svg Iran Flag of Iraq.svg Irak
Vođe
Flag of Iran.svg Imam Homeini Flag of Iraq.svg Saddam Hussein
Posljedice
1 milijun poginulih[1] 250 000-500 000 poginulih[1]

UvodUredi

Odnos snagaUredi

Zahvaljujući šahu Mohammedu Reza Pahlaviju, Iran je tijekom 1970-ih postao superioran Iraku u gotovo svim granama oružanih snaga.[2]:str. 17 Osim što je raspolagalo s većim brojem letjelica, iransko je ratno zrakoplovstvo zahvaljujući šahovim dobrim odnosima s SAD-om nabavilo tada najmodernije američke lovce/presretače F-14 Tomcat.

Najveća razlika bila je u mornarici gdje Irak s obalom od svega 58 kilometara (naspram Iranske od 2400 km) nije mogao ustrojiti ozbiljniju pomorsku silu. Tako se Iračka mornarica sastojala od 12 brzih napadnih brodova kojima su bili suprostavljeni iranski razarači, fregate, korvete, raketne topovnjače itd.[2]:str. 17

Odnos kopnenih snaga bio je nešto izjednačeniji. Iako je Iran brojčano bio jači (280.000 prema 190.000), broj vojnih formacija bio je podjednak. Broj tenkova bio je gotovo isti (1800 prema 1750), s naglskom da je Irak bio stručan u gotovo svim oblicima oklopne borbe.[2]:str. 18

Ovakve odnose snaga poljuljala je Iranska revolucija koja se dogodila 1979. godine. Nakon preuzimanja vlasti, nova islamistička vlast u Iranu započela je sustavne čistke iranskih oružanih snaga smatrajući ih najvjerojatnijim izvorom potencijalne protu-revolucije i neistomišljenika.[2]:str. 19 Na posebnom udaru nove politike našli su se djelatnici zrakoplovstva zbog čega su mnogi piloti i tehničari završili u zatvorima.[3]

Alžirski dogovor iz 1975.Uredi

Irak i Iran imali su teritorijalni spor na rijeci Šat al-Arab, koji je 1975. godine prividno bio riješen Alžirskim dogovorom. Do dogovora je došlo nakon što je tadašnji šahov režim potpomagao kurdsku pobunu u Iraku, pa je Saddam Hussein u zamjenu za prestanak šahove potpore Kurdima, pristao na koncesije u iransku korist. Iako se tada činilo da je dogovor postignut, irački lideri tim dogovorom zapravo su bili uvrijeđeni, pa su s padom šahova režima i zapadanja Irana u revolucionarni kaos ponovo počeli isticati stare pretenzije na ovo područje a Saddam je dogovor jednostrano proglasio ništavnim.[4]

Početak rataUredi

U rujnu 1980. godine Irak započinje invaziju na naftom bogatu iransku pokrajinu Huzestan, koja se nalazila s iranske strane rijeke, kako bi povećavajući rezerve nafte svoju državu prometnuo u regionalnu velesilu. U Huzestanu se također nalazio i značajan postotak arapskog stanovništva, pa se Saddam pred njima htio prikazati kao osloboditelj.[5] U rujnu 1980. godine Saddam je pokrenuo kopneni napad na ovu iransku provinciju zamišljen u stilu blitzkriega. U prvoj fazi napada iračko zrakoplovstvo napalo je iranske zračne baze želeći uništiti iransko zrakoplovstvo na zemlji, no učinci njihovog djelovanja su bili minimalni.[6] Zatim je krenuo napad iračkih tenkovskih divizija u dubinu iranskog teritorija prema Huzestanu, koje je usporio žilav otpor Iranaca oko grada Horamšara. Iako su nakon dva mjeseca teških uličnih borbi za Horamšar Iračani uspjeli okupirati grad, njihova ofenziva nepovratno je izgubila je na zamahu i elementu iznenađenja, pa su se Iranci uspjeli konsolidirati a rat je postao statičan.[7]

 
Dva iranska vojnika u jeku uličnih borbi za Horamšar.
 
Slike uništenja nakon rata
 
Spomen ploča poginulima tijekom rata
 
Ptičja perspektiva američkog napada na Iranski brod 18. travnja 1988.

Izraelski zračni napadUredi

Glavni članak:Operacija Opera

Usprkos anticionizmu Imama Homeinija , Izrael je surađivao s Iranom. Tijekom 1970-ih Irak je pokušao nagovoriti Francusku da mu proda nuklearni reaktor sličan onima koji su korišteni u francuskom programu za razvoj oružja. Francuska je to odbila, ali je pristala prodati dijelove i pomoći u izgradnji eksperimentalnog reaktora Osirak u nuklearnom centru Tuwaitha nedaleko Bagdada.

Izrael je ustvrdio da Irak razvija nuklearno oružje. Strahujući da bi Irak mogao u budućnosti napasti Izrael, premijer Menachem Begin je poslao nekoliko ratnih zrakoplova tipa F16 koji su u samo nekoliko sekundi reaktor pretvorili u ruševine. Izraelska vojska je tada priopćila da je napadom "nuklearni duh Bagdada vraćen nazad u bocu". Izraelski napad je dočekan s osudom, čak i od Sjedinjenih Država, tradicionalnog izraelskog saveznika.

Kemijsko oružjeUredi

Zna se da je Irak od 1983. koristio bojni otrov iperit, a od 1985. i nervni bojni otrov tabun protiv iranskog pješaštva i slabo obučenih dobrovoljaca. Tabun ih je ubijao u vrlo kratkom vremenu.

Godine 1988. Irak je kemijsko oružje upotrijebio protiv Kurda na sjeveru zemlje. Neke kurdske gerilske jedinice pridružile su se iranskoj ofenzivi. Dana 16. ožujka 1988. Irak je na kurdski grad Halabju bacio bombe punjene bojnim otrovima iperit, sarin i tabun. Procjenuje je se da je poginulo od 3 200 do 5 000 civila, dok su mnogi preživjeli bili suočeni s dugotrajnim zdravstvenim problemima. Kemijsko oružje je korišteno i tijekom iračke ofenzive pod nazivom Anfal, sedmomjesečne kampanje u kojoj je korištena taktika spaljene zemlje i u kojoj je ubijeno ili nestalo između 50 000 i 100 000 Kurda. Tada je uništeno i stotine sela.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je rezoluciju kojom je osuđena upotreba kemijskog oružja. No, Sjedinjene Države i druge vlade zapadnog svijeta počele su u završnim fazama rata pružati vojnu i političku podršku Bagdadu.

Podrška ZapadaUredi

Zapad je pod izlikom sprječavanja širenja iranskog utjecaja u regiji otvoreno stao na iračku stranu. Godine 1982. Sjedinjene Države su uklonile Irak s popisa država koje podržavaju terorizam. Dvije godine nakon toga uspostavljeni su diplomatski odnosi, koji su bili prekinuti još od arapsko-izraelskog rata 1967. Glavni irački dostavljač oružja bio je njegov dugogodišnji saveznik - SSSR.

No, nekoliko zapadnih država, uključujući Britaniju, Francusku i Sjedinjene Države, potajno je prodavalo oružje i vojnu opremu Iraku, a Amerikanci su sa Sadamovim režimom surađivali i na obavještajnom planu. Skandal «Irangate», kojim je otkriveno da su Sjedinjene Države potajno prodavale oružje Iranu pokušavajući isposlovati oslobađanje američkih talaca iz zatočeništva u Libanonu, izazvao je nesuglasice između Washingtona i Bagdada.

U završnim fazama rata Iran i Irak su svoje vojne snage usmjerili na napade na naftne tankere u Perzijskom zaljevu pokušavajući tako onemogućiti jedan drugog da ostvare prihod od izvoza nafte. Američki, britanski i francuski ratni brodovi bili su upućeni u Zaljev, gdje je nekoliko kuvajtskih tankera plovilo pod američkom zastavom i vojnom pratnjom kako bi se spriječilo Iran da ih napadne.

Još 1982. godine američki predsjednik Ronald Reagan je izjavio da će SAD napraviti što god je potrebno da Irak ne bi izgubio rat.[8] Tijekom "tankerskog rata" američki ratni brodovi su 1988. godine uništili više iranskih naftnih platformi i greškom, kako su tvrdile vlasti u Washingtonu, oborili iranski putnički zrakoplov sa 290 civila.

Mir i dugUredi

Prekid vatre stupio je na snagu mjesec dana kasnije, 20. kolovoza, a u to su područje upućene mirovne snage Ujedinjenih naroda. Rat nije bitnije promijenio granicu između dvije države, no cijena osmogodišnjeg ratovanja u ljudskim žrtvama i posljedicama po gospodarstvo je bila ogromna i za Irak i za Iran. Procjenjuje se da je poginulo 400 tisuća ljudi, a da ih je ranjeno čak 750 tisuća. Tijela poginulih su otkrivana sve do nedavno, neka su pronađena prošle godine. Ekonomska cijena rata je, prema nekima, za svaku zemlju iznosila više od 400 milijardi dolara. U taj iznos su uključeni troškovi razaranja te procjena o izgubljenom prihodu zbog otežane proizvodnje i izvoza nafte.

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Black, Ian. "Iran i Irak prisjećaju se rata čija je cijena bila više od milijun ljudskih života", The Guardian pristupljeno 25. studenog 2019. (engleski)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Karsh (2002)
  3. Armed Forces - Historical Background (engleski). parstimes.com pristupljeno 26. 12. 2019.
  4. Daniel Pipes (1983.). Uzroci iransko-iračkog rata (engleski) pristupljeno 26. 12. 2019.
  5. Patrick Brogan. World Conflicts: A Comprehensive Guide to World Strife Since 1945., London: Bloomsbur
  6. Wagner, A., Cordesman A. H.. Lekcije modernog ratovanja (engleski), str. 102, Westview Press ISBN 978-0-8133-0955-2
  7. 22. rujna 1980. - Početak iransko-iračkog rata (francuski). Iran-resist pristupljeno 26. 12. 2019.
  8. Iraqgate: Confession and Cover-Up

LiteraturaUredi

  • Efraim Karsh - "The Iran-Iraq War 1980 - 1988.", Osprey Publishing, 2002, ISBN 1-84176-371-3
  • Stephen C. Pelletiere - "The Iran - Iraq war: Chaos in a vacuum", Praeger, 1992, ISBN 0-275-93843-3

Vanjske povezniceUredi

Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Iransko-irački rat