Irving Langmuir

Irving Langmuir (31. siječnja 1881.16. kolovoza 1957.) je bio američki kemičar i fizičar. Njegovo najpoznatije djelo napisao je 1919. “Raspored elektrona u atomima i molekulama”.[1] Iako je kasnije imao puno rasprava o autorskim pravima, njegova vještina izlaganja tema i doprinos u omiljenosti znanosti, doprinijeli su njegovoj popularnosti. Poznat je i po tome što je električnu žarulju punio plinom radi veće trajnosti, uveo je zavarivanje u zaštitnom plinu vodika i dobio je Nobelovu nagradu za kemiju 1932. za rad iz područja površinske kemije.

Irving Langmuir

Rođenje 31. I. 1881.
Brooklyn, New York SAD
Smrt 16. VIII. 1957 (76 godina)
Woods Hole, Massachusetts, SAD
Narodnost Amerikanac
Polje fizika, elektrotehnika, matematika
Alma mater Sveučilište Columbia u New Yorku

Sveučilište Göttingen

Poznat po Izumitelj visokovakuumske cijevi, Langmuirova izoterma, Langmuirovi valovi
Istaknute nagrade Medalja Williama H. Nicholsa (1915., 1920.)

Hughesova medalja (1918.)
Perkinova medalja (1928.)
Nagrada Willard Gibbs (1930.)
Nobelova nagrada za kemiju (1932.)
Franklinova medalja (1934.)
Faradayeva lektorska nagrada (1939.)
Faradayeva medalja (1944.)
Nagrada John J. Carty (1950.)
ForMemRS

Portal o životopisima

Životopis

uredi

Mladost

uredi

Irving Langmuir se je rodio u Brooklynu, New York, 31. siječnja 1881. Bio je treće dijete, od četvero, a roditelji su mu bili Charles Langmuir i Sadie. Roditelji su podupirali da proučava prirodne pojave i da ih uredno bilježi. S 11 godina otkriveno je da ima velikih problema s vidom. Kasnije se uspio izliječiti i nakon toga se još više posvetio znanosti.

Najveći utjecaj na njega je imao njegov stariji brat Arthur, koji se bavio proučavanjem kemije i on je hrabrio Irvinga u njegovoj znatiželji. Pomogao mu je napraviti mali kemijski laboratorij u kutu svoje sobe i bio je strpljiv s Irvingom, kada bi postavljao mnoštvo pitanja. Irving je imao dosta hobija, kao planinarstvo, skijanje, pilotiranje i klasična glazba. Bio je uključen u rasprave s politikom vezanom s upotrebom atomske energije, kao i očuvanju okoliša.

 
Langmuirovo strujanje

Školovanje

uredi

Školovao se u Sjedinjenim Američkim Državama i Parizu (1892. – 1895.). Višu skolu je završio u Philadelphiji, a u New Yorku je dobio zvanje inženjera metalurgije. Kasnije je i dobio zvanje doktora znanosti s temom Nernstove žarulje (stari uređaj koji je davao stalno infracrveno svjetlo u spektroskopiji) i problema rekombinacije plinova nakon hlađenja. Naknadno je dobio i poslijediplomsko zvanje iz kemije.

Istraživanje

uredi

Prve doprinose znanosti je dao u studiranju električnih žarulja. Prvo je poboljšao rad difuzijske pumpe, koje je vodilo do otkrića elektronske cijevi. Nakon toga, otkrio je da volframova žarna nit u električnoj žarulji, puno duže traje ako se žarulja puni nekim plemenitim plinom, kao argonom. Otkrio je isto da spiralno uvijanje volframove žarne niti isto povećava njegov radni vijek. Proučavao je i površinsku kemiju, tako da je otkrio jednoatomski vodik, kojim je prevukao sloj na volframovoj žarnoj niti.[2]

 
TIG ili elektrolučno zavarivanje netaljivom elektrodom u zaštiti inertnog plinom (engl. GTAW)

1917. je objavio rad o uljnim filmovima, tvrdeći da uljni film na površini vode ima širinu molekule.[3] Nastavio je s proučavanjem žarnih niti u električnoj žarulji i termoelektronsku emisiju električnih nabijenih čestica s površine. Bio je jedan od prvih koji je proučavao plazmu, i naziv je on skovao, usporedujući je s ponašanjem krvne plazme. Otkrio je i valove ovisne o gustoći elektrona u plazmi, koji se danas nazivaju Langmuirovi valovi.

Uveo je i pojam temperature elektrona 1924., otkrivši način mjerenja temperature i gustoće elektrona u plazmi Langmuirovom sondom. Otkrio je i atomski vodik, započevši metodom zavarivanje u zaštitnom plinu vodika, koja je bila jedna od prvih metoda zavarivanja plazmom. Danas se ta metoda razvila u elektrolučno zavarivanje netaljivom elektrodom u zaštiti inertnog plina ili TIG postupak zavarivanja.

Kasniji radovi

uredi

Nakon prvog svjetskog rata doprinio je atomskoj teoriji, uvodeći ideju elektronske ljuske i iona. Uveo je i pojam jednomolekularnog sloja u studiji površinske kemije (ona proučava fizičke i kemijske pojave, koje se javljaju između dva stanja, kao između krutog i tekućeg stanja, ili krutog i plinovitog stanja itd.). od 1938. je proučavao atmosferu i meteorologiju. Otkrio je i pojavu Langmuirovog strujanja, strujanje koje se javlja u oceanima, kada puše snažan vjetar, pa se pojavljuju spiralna strujanja u moru, usporedno sa strujanjem vjetra.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, poboljšao je rad sonara za podmornice i postupak odleđivanja krila aviona. Istraživao je pojavu suhog leda i počeo ga primjenjivati da izazove kišu iz oblaka, koje se i danas koristi u svijetu, ali je korist upitna.

Osobni zivot

uredi

Oženio se 1912. s Marion Mersereau, s kojom je posvojio dvoje djece: Kenneth i Barbaru. Umro je 1957. od srčanog udara.[4]

Izvori

uredi
  1. Langmuir, I. (1919). "The Arrangement of Electrons in Atoms and MoleculesArhivirana inačica izvorne stranice od 10. prosinca 2008. (Wayback Machine)", Journal of the American Chemical Society. Vol. 41, No. 6, 868.
  2. Coffey, Cathedrals of Science: 64-70
  3. Irving Langmuir, "The Constitution and Fundamental Properties of Solids and Liquids. II," Journal of the American Chemical Society 39 (1917): 1848-1906.
  4. Dr. Irving Langmuir Dies at 76; Winner of Nobel Chemistry Prize The New York Times 17. kolovoza 1957.