Ivan Bojničić

Dr. Ivan pl. Bojničić Kninski (Valpovo, 24. prosinca 1858.Zagreb, 11. lipnja 1925.), hrvatski povjesničar i arhivist. Ravnatelj Zemaljskog arhiva u Zagrebu (danas Hrvatski državni arhiv) u razdoblju od 1892. do 1925. godine.

Ivan Bojničić Kninski

Pučku školu i niže razrede gimnazije pohađao je u Osijeku, dok je više razrede gimnazije završio 1876. u Budimpešti, gdje iste godine upisuje studij prava i filozofije, posvetivši se osobito historijskoj struci. Godine 1879. imenuje ga ban Ivan Mažuranić pristavom arheološkog muzeja u Zagrebu, a 1880. postaje doktor filozofije na osnovi disertacije na madžarskom jeziku Krivotvorenje isprava u srednjem vijeku, koja je izašla iste godine u Zagrebu. Godine 1882. postaje lektor mađarskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zaogrebu, a od 1887. do 1889. bio je narodni zastupnik u Hrvatskom saboru kao član Narodne stranke, koja je podupirala Khuena. Arhivarom i ravnateljem zemaljskog arhiva u Zagrebu imenovan je 28. ožujka 1892., tj. ravnateljem Kraljevskoga zemaljskog arhiva i tu je dužnost obnašao sve do smrti. Došavši na čelo Arhiva počeo je s njegovim planskim uređivanjem. Bojničićevim zauzimanjem Arhiv je 1912. preseljen u istočno krilo novosagrađene Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu (danas zgrada Hrvatskoga državnog arhiva). Na njegov je poticaj 1899. pokrenut Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva (kasnije: Vjesnik Kraljevskog državnog arkiva u Zagrebu). Godine 1910. dobiva naslov izvanrednog profesora.

Znanstveni i stručni interes dr. Bojničića bio je širok i kretao se između najraznovrsnijih kulturnohistorijskih područja: politička povijest, historijski folklor, progoni vještica, nakit, moda, život dama u prošlosti, heraldika, sfragistika, diplomatika, genealogija, numizmatika, arheologija, povijest plemstva itd.

Za svoj rad Bojničić je dobio nekoliko visokih domaćih i stranih priznanja. Veliki vojvoda hesenski Ernst Ljudevit podijelio mu je Red Filipa Velikodušnoga (1896.), a srbijanski kralj Aleksandar Obrenović Red sv. Save III. stupnja (1901.). Kao suradnik monumentalnog djela Österreich-Ungarn in Wort und Bild, koje je pokrenuo prijestolonasljednik Rudolf, Bojničić je za svoj doprinos dobio 1902. posebno priznanje od Franje Josipa I.

Djela uredi

Neka važnija Bojničićeva djela:

  • Denkmäler des Mithras-Cultus in Kroatien und Slavonien (Zagreb, 1887.);
  • Popis plemića proglašenih na saboru kraljevina Hrvatske Slavonije i Dalmacije g. 1557-1848 (Zagreb, 1896.);
  • Pravo nasljedstva kuće habsburške na hrvatsko priestolje i izbor Ferdinanda I. (Zagreb, 1897.);
  • Der Adel von Kroatien und Slavonien (Nürnberg, 1905.);
  • Der Adel von Galizien, Lodomerien und der Bukovina (Nürnberg, 1905.);
  • Darovnica kralja Ferdinanda I. za Hrvatsku (Zagreb,1906.);
  • Zakoni o Ugarsko-hrvatskoj nagodbi (Zagreb, 1907., 1911.);
  • Mala povijest Hrvata (Zagreb, 1908.);
  • O plemstvu. S osobitim obzirom na hrvatsko plemstvo (Zagreb,1908.);
  • Die Freimaurerloge »Ljubavi bližnjega« in Zagreb (Zagreb, 1917.);
  • Vladarski poseti u Zagrebu od XI. veka do danas (Zagreb, 1919.);
  • Rogaška Slatina (Zagreb, 1923.) i dr.

Bojničićevo najvažnije i najpoznatije znanstveno djelo svakako je Der Adel von Kroatien und Slavonien, kapitalno djelo hrvatske plemićke povijesti objavljeno u 10 svezaka na 250 stranica. Istaknuo se i kao prevoditelj znanstvene literature - Klaićevih djela Geschichte Bosniens (Leipzig, 1885.) i Slavonien im XIIXIII Jahrhundert (Zagreb, 1887.) te Tomašićevo djelo Fundamentes des Staatsrechtes des Königreiches Kroatien (Zagreb, 1918.). Kao vrstan poznavatelj mađarskoga jezika napisao je Slovnicu (gramatiku) mađarskog jezika.

Literatura uredi

 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Ivan Bojničić
 
Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: de:Ivan Bojničić