Wikipedija

Ivan Granđa

Ivan Granđa (Šašinovec, 25. ožujka 1879. – Zagreb, 31. ožujka 1953.),[1] bio je hrvatski političar, zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS, a nakon Drugoga svjetskoga rata narodni zastupnik Ustavotvorne i Savezne Narodne skupštine, te je 1946. i 1950. godine biran u Sabor NR Hrvatske.

Ivan Granđa
Ivan Granđa

Ivan Granđa, 1928. godine.

član predsjedništva HSS-a
trajanje službe
? – ?
zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS
trajanje službe
1925. – ?
zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS
trajanje službe
11. rujna 1927. – ?
Rođenje 25. ožujka 1879., Šašinovec, Hrvatska.
Smrt 31. ožujka 1953., Zagreb, Hrvatska.
Politička stranka HSS, HRSS

Životopis uredi

Ivan Granđa, rođen je u Šašinovcu, u nekadašnjem kotaru Sveti Ivan Zelina, nedaleko Zagreba, 1879. godine. Pučku školu polazio je u Cerju od 1886. do 1890. godine. Bio je članom predsjedništva HSS-a i jedan od prvih i najvjernijih suradnika vođe HSS-a Stjepana Radića. Povremeno se javljao političkim člancima u Domu, te je surađivao u Seljačkom svijetu. Godine 1906. bio je jednim od osnivača seljačke zadruge u Cerju, te njezin potpredsjednik a od 1908. godine tajnik.[1] Bio je u upravnom je odboru Kulturno-prosvjetnoga društva "Seljačka sloga" (1925. – 1929.) i nakon njezine obnove (1935.), a njezin blagajnik (1935. – 1937.), te predsjednik mljekarske zadruge u Šašinovcu. Za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS izabran je na izborima 1925. godine i na izborima od 11. rujna 1927. godine.

Ranjen je u lijevu ruku 20. lipnja 1928. godine kada je svojim tijelom zaštitio Stjepana Radića u momentu atentata u Narodnoj skupštini u Beogradu. Tada je na njega i zastupnike HSS-a Ivana Pernara, Đuru Basaričeka, Stjepana Radića i Pavla Radića pucao karađorđevićevski dvorski agent i zastupnik srpske Radikalne stranke Puniša Račić.[2] Puniša Račić sa zastupničke govornice pucnjima iz revolvera na zastupnike HSS-a ranjava Ivana Pernara i Ivana Granđu, smrtno ranjava Stjepana Radića, te usmrćuje Đuru Basarička i Pavla Radića.

»Strahovito krvoproliće u Narodnoj skupštini« — naslov je posebnog izdanja zagrebačkih »Novosti« 20. lipnja 1928. »Danas prije podne došlo je do gužve u skupštini« — piše u tekstu. »Puniša Račić stao je na desnu govornicu uzbuđen, izvadio je revolver i počeo pucati. Ispalio je pet hitaca u pravcu Radićevaca. Pavle Radić je jednim hicem pogodjen u lijevu stranu kraj srca. Ovoga časa umire. Basariček, koji je stajao pred stenografskim stolom, u momentu kad je htio da spriječi Račića da puca, pogodjen je sa dva hica, jednim u ledja, jednim u vrat. Teško je ranjen. Stjepan Radić jednim revolverskim metkom pogodjen je u trbuh. Uspio je da izadje na hodnik i tu je pao. Prenesen je u seljački klub. Dr. Pernar je teško ranjen u lijevu stranu prsiju. Ivan Grandža u lijevu ruku. Prebijena mu je kost. Ogromno uzbuđenje i panika u dvorani« — pisale su zagrebačke »Novosti« o događaju koji je izazvao prosvjede u Zagrebu. Policija ubija petoro ljudi, 50–oro ranjava.

– Iz novina o atentatu na narodne zastupnike Hrvatske seljačke stranke.[2]

Potkraj 1930-ih godina nije odobravao u potpunosti politiku predsjednika HSS-a Vladka Mačka i sa skupinom oporbeno raspoloženih "radićevaca" došao je u sukob s pripadnicima Hrvatske seljačke zaštite.[1]

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio je simpatizerom partizana, koji su se u svojim akcijama služili njegovom kućom, no nije im se formalno pridružio.[1] Potkraj Drugoga svjetskoga rata izabran je za predsjednika Okružnog odbora JNOF Zagreb, a nakon rata bio je izabran u Ustavotvornu i Narodnu skupštinu te 1946. i 1950. godine u Sabor NR Hrvatske.[1] Bio je i članom Prezidijuma NR Hrvatske a na prvom zadružnom kongresu 1946. godine izabran je za predsjednika Glavnoga zadružnog saveza NR Hrvatske.[1] Bio je i u odboru Narodne fronte, te potpredsjednikom IO HRSS, a do pred smrt predsjednikom Seljačke sloge.[1]

Umro je u Zagrebu 31. ožujka 1953. godine. Pokopan je u arkadama na groblju Mirogoju,[3] u Zagrebu, u zajedničkoj grobnici uz Stjepana i Pavla Radića, Đuru Basarička i Josipa Predavca.

Priznanja i spomen uredi

  • 1928. godine proglašen je počasnim građaninom Križevaca.[4]
  • Osnovna škola u Sesvetama zove se po njemu, OŠ Ivana Granđe.[5]

Literatura uredi

Izvori uredi

  1. ↑ a b c d e f g Granđa, Ivan, Suzana Leček (2002.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 12. kolovoza 2020.
  2. ↑ a b Vedran Benić. Veliko malo stoljeće. O dvadesetom je riječ. Kolo 4, 2005. Pristupljeno 4. rujna 2010.
  3. ↑ Polić, Maja. Panteon hrvatske povijesti, Zagreb, 2010., // Rijeka, sv. 16, br. 1, (2011.), str. 89.-90. (Hrčak)
  4. ↑ Petrić, Hrvoje. Prilozi za biografiju Ivana Pernara (1889.-1967.), // Zbornik Janković, sv. II, br. 2. Kolovoz 2017., str. 167.-206. (Hrčak), str. 180., pristupljeno 9. listopada 2018.
  5. ↑ O školi, os-igrandje-soblinec.skole.hr, pristupljeno 12. kolovoza 2020.

Vanjske poveznice uredi

  • Ivan Granđa (1879 – 1953) na sesvete.hr, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 5. siječnja 2010.)
  • Begonja, Zlatko, Ivan Pernar o hrvatsko-srpskim odnosima nakon atentata u Beogradu 1928. godine, // Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 51. (2009.), str. 203. – 218. (Hrčak)
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivan_Granđa&oldid=6883329"