Otvori glavni izbornik

ŽivotopisUredi

Ivan Raos, sin mlinara Petra i Mare rođ. Cvitković, kao prvo od sedmero njihove djece, rodio se 1. siječnja 1921. godine u Medovu Docu (Imotski). U prošlosti su za siromahe, osim motike, postojala samo dva puta: crveno ili crno: vojnik ili svećenik[1], stoga i Raos nakon pet razreda pučke škole koju je pohađao u preko šest kilometara udaljenu Grabovcu, odabire crnu mantiju i 1932. upisuje Biskupsku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Splitu, odakle ga izbacuju nakon šestog razreda (1938.) zato što je gledao Optužujem (J'accuse), film o aferi Dreyfuss. Siromašni otac više ga nije mogao školovati, jer je uzdržavao veliku obitelj i otplaćivao dugove sjemeništu, te se Raos uzdržava sâm, završivši posljednja dva razreda i veliku maturu na splitskoj klasičnoj gimnaziji 1940. godine. Te godine objavljuje i svoj prvi književni tekst, kratku priču Đeneral u splitskom srednjoškolskom časopisu "Pregnuća".

Spavao sam besplatno s poslugom u rodičinu stjeničavu hotelčiću, Crveni križ mi davao bonove za ručak u pučkoj kuhinji, večeru zarađivao poučavajući razmaženu gospodarsku deriščad i obavljajući niz različitih fizičkih poslova - kazuje pisac u kratkoj autobiografiji[2], a tu pikaresku djetinjstva, dječaštva i mladenaštva ispričao je na stranicama trilogije Vječno žalosni smijeh, autobiografske romansirane kronike odrastanja u kojoj su orisani stvarni i događaji i ljudi, ljudi koji su ušli u kronike čak pod svojim pravim imenima.

U razgovoru s V. Pavletićem, Raos kaže: Za moj književni put prijelomno je to što su me poslali u škole. Da sam ostao uz motiku vjerojatno bih tu svoju prirođenu nadarenost iživio u deseteračkim pjesmama ili u kovanje dvostiha gange.[3] Nakon mature započinje Raosov književni rad i svladavanje egzistencijalnih nevolja. Kako bi izbjegao vojsku, 1940. godine upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, ali nikada ne studira; neko vrijeme radi u hotelskom baru u Splitu, zatim postaje honorarnim učiteljem u Grabovcu, u srpnju 1941. postaje novinar dnevnika "Hrvatski narod", gdje objavljuje niz različitih članaka, prikaza knjiga i izložbi, reportaža i osvrta, ali i pjesama, humoreski i novela, a povremenio piše i za druge novine i časopise ("Spremnost", "Nova Hrvatska", "Preporod", "Hrvatska revija"). Sljedeće godine dobiva otkaz u "Hrvatskom narodu", a te iste godine pod naslovom Utjeha noći, zajedno s Petrom Meštrovićem, objavljuje zbirku pjesama, i otada pa do kraja života Raos piše i objavljuje gotovo neprekidno. Početkom ljeta 1943., kako bi izbjegao mobilizaciju, odlazi u "Merkurov sanatorij" na operaciju krajnika, gdje - naklonošću liječnika - ostaje tri mjeseca; potom je poslan u Stockerau[4], ali ga Nijemci poslije mjesec dana vraćaju natrag u Zagreb. Sve do potkraj 1944. bio je u Prosvjetničkoj bojni, pa ga opet dodjeljuju redakciji "Hrvatskoga naroda". Spomenute godine oženio se Markom Jakovljević, s kojom ima sinove blizance Predraga i Nenada [5]

Nakon završetka rata Raos ostaje bez posla, pa je kratko vrijeme i "sitni krijumčar". Upisuje i Filozofski fakultet, opet samo kako bi izbjegao vojsku (odslušao je šest semestara). Od 1948. počinje raditi kao akviziter Nakladnog zavoda Matice hrvatske, zatim kao honorarni činovnik u Zavodu za statistiku i evidenciju, nakon otkaza se zapošljava kao akviziter u časopisu "Arhitektura", pa postaje lektor, korektor, ekspediter i naposljetku tehnički urednik, sve do 1962. kad opet dobiva otkaz. Istodobno, tih godina bio je tehnički urednik i lektor časopisa "Čovjek i prostor" kojemu je i jedan od pokretača, a jezično i tehnički uređivao je još "Teatar", "Kulturni radnik", reviju "Kerempuh", kao i niz posebnih arhitektonskih, urbanističkih i turističkih izdanja. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1956., a član Matice hrvatske 1963. godine. Kao slobodni književnik djeluje od 1961. do 1967., kad preuzima komercijalni odjel Nakladnog zavoda Matice hrvatske, u kojemu radi iduće tri godine. Godine 1967. dobitnik je nagrade Matice hrvatske za roman Vječno žalosni smijeh i to je njegova jedina književna nagrada. Od godine 1971. član je uredništva časopisa "Republike". Godine 1969. oženio se Ivankom Mlinac. Prvi put na scenu zagrebačkoga HNK dolazi s dramom Autodafe moga oca 1970. godine.

Izbaciše me iz sjemeništa, izbacili bi me i iz gimnazije da ne bi profesora Lopičića, izbaciše me iz nekog izdavačkog poduzeća kao trgovačkog putnika zato što sam zarađivao direktorovu trostruku plaću, izbaciše me iz Statističkog ureda, kao prekobrojna, izbaciše me iz Arhitekture da bi nekom momku poboljšali mirovinu... Iz Nakladnog zavoda Matice hrvatske, kako ti je poznato, izbacih se sâm, jer sam stao u obranu nekog koga su izbacivali...[6] - tako Raos sažima svoja radna iskustva, da bi se zatim od 1971., pa sve do iznenadne smrti u splitskoj bolnici 8. srpnja 1987. - od posljedica moždanog udara koji ga je nekoliko dana prije zadesio upravo u njegovu Medovu Docu, gdje je i pokopan - definitivno vratio nesigurnom životu slobodnog književnika.

Od srpnja 1994. na dan Raosove smrti, u Medovu Docu održavaju se "Raosovi dani", trodnevni skup posvećen uspomeni na pisca, čije djelo - i ne samo za njegov uži zavičaj - ima trajnu književnu vrijednost.

Pjesnik Šime Vučetić ga je opisao kao suvremenog hrvatskog Kačića; na to je Jozo Laušić Raosa u In memoriamu u Obnovljenom životu okarakterizirao ovako: "ako je književno djelo Ivana Raosa najsukladnije Kačićevu, onda nije, mislim, ni preuzetno ustvrditi da je Raos, nakon Šenoe, najklasičniji hrvatski pripovjedač".[7]

Popis djelaUredi

DrameUredi

  • Dvije kristalne čaše (drama, Zagreb, vlastita naklada, 1953.)
  • Banalna tema ili Kada se o životu radi, nitko nikome ne ustupa stolicu: drama u tri čina (drama, vlastita naklada, drama, 1954.)
  • Bango-bango: lakrdija u tri čina (četiri slike) (lakrdija, Zagreb, vlastita naklada, 1954.)
  • I plovi bijeli oblak: drama u tri čina (drama, Zagreb, vlastita naklada, 1954.)
  • Tri ratne priče: drame u jednom činu ("Treba sačuvati zelene krijesnice", "Kolica ne mogu hramati", "Bol bi se dala podnijeti", Zagreb, Lykos, 1955.)
  • Tri egzotične priče: drame u jednom činu ("Uznemire se mornari", "Tojo - ljubičasti obruč", "Dvije tisuće prvi", vlastita naklada, 1956.)
  • Tri ljubavi: drame u jednom činu ("Ruže hodaju", "Dolje nema zvijezda", "M. At. Regul", vlastita naklada, 1956.)
  • Kako je New York dočekao Krista: žalosna igra u tri čina (žalosna igra, Zagreb, vlastita naklada, 1956.)
  • Knjiga o Taquartima: pjesni o trojici razapetih (tri pjesme u prozi, Zagreb, Lykos, 1956.)
  • Žene i muževi: monolozi u jednom činu (10 scenskih monologa, Subotica, Rukovet, 1958.)
  • Autodafe moga oca: herojska tragedija u tri dijela (drama, Zagreb, vlastita naklada, 1957.; prerađeno izdanje Biblioteka HNK, Zagreb, 1967.)
  • Vjetar je zastao: drama u dva dijela (drama, Zagreb, vlastita naklada, 1957.)
  • Tri groteske: groteske u jednom činu ("Pod guillotinom", "Pua-Pua", "Ima i većih hulja, g. Fares", Zagreb, vlastita naklada, 1959.)
  • Pod slijepom pjegom: drama u tri čina (drama, Zagreb, Kulturni radnik, 1959.)
  • Bijeli brijeg: prikazanje u četiri čina (drama, Zagreb, Dramska biblioteka Scena, 1965.)
  • Nemojte nam kosti pretresati: izabrane drame (Zagreb, Matica hrvatska, 1970.)

Poezija i prozaUredi

  • Utjeha noći (pjesme s Petrom Meštrovićem, Zagreb, Gradjanska tiskara, 1942.)
  • Grold Taquart (knjiga pjesničke proze, Zagreb, vlastita naklada, 1943.)
  • Pjesan Nikodemova (knjiga pjesničke proze, vlastita naklada, 1943.)
  • Volio sam kiše i konjanike (dvije pripovijesti, Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, 1956.)
  • Gaudamada i druge neobične priče (pripovijesti, Zagreb, IBI: Poduzeće za izdavanje, prodaju i distribuciju knjiga, 1956.)
  • Vječno nasmijano nebo: kronika moga djetinjstva (roman, Zagreb, Zora, 1957.)
  • Žalosni Gospin vrt: kronika moga dječaštva (roman, Zagreb, Zora, 1962.)
  • Izabrat ćeš gore (pripovijesti, Zagreb, Naprijed, 1964.)
  • Partija preferansa i druge neobične priče' (pripovijesti, Zagreb, Matica hrvatska, 1965.)
  • Vječno žalosni smijeh: trilogija ("Vječno nasmijano nebo", "Žalosni Gospin vrt", "Smijeh izgubljenih djevojaka", Zagreb, Matica hrvatska, 1965.)
  • Na početku kraj (tri mala romana: "Korak u stranu", "Volio sam kiše i konjanike", "Tamo negdje neke oči", Zagreb, Znanje, 1969.)
  • Prosjaci & sinovi (roman, Zagreb, Matica hrvatska, 1971.)(ekraniziran na televiziji, serija Prosjaci i sinovi)
  • Župnik na kamenu (roman, Zagreb, Glas Koncila, 1975.)
  • Kraljičin vitez: roman iz doba kraljice Jelene (roman, Zagreb, Nadbiskupski duhovni stol, 1976.)
  • Gastarbajteri (pripovijesti, Zagreb, Globus, 1982.)
  • Zloduh vlasti: potajni ljetopis dvorskog ljetopisca, potom cesara Derisora Smijača (roman, Zagreb, Matica hrvatska, 1997.)

IzvoriUredi

  1. V.Pavletić: Razgovor s Ivanom Raosom - Pisanjem se ne popravlja svijet, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1995., str. 223
  2. Iz Kratke autobiografije objavljene u kazališnoj programskoj knjižici u povodu premijere Dvije kristalne čaše (1984.) u zagrebačkom HNK
  3. Isto, str. 223.
  4. Stockerau
  5. Nenada (rođ. 23. lipnja 1951.).
  6. Isto, str. 185.
  7. Jozo Laušić: In memoriam: Ivan Raos, Obnovljeni život, sv.43. br.3.-4. kolovoz 1988.

LiteraturaUredi

Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Ivan Raos

Lederer, Ana: Ivan Raos (Zagreb, Meandar, 1998.)