Ivana Sajko


Ivana Sajko (Zagreb, 8. prosinca 1975.), hrvatska književnica, dramaturginja i redateljica, etablirana i u kazalištima njemačkog govornog područja.[1] Drame joj se izvode u kazalištu i na radiju, te su objavljene na desetak jezika.

Ivana Sajko
Puno ime Ivana Sajko
Rođenje 8. prosinca 1975., Zagreb
Zanimanje književnica, dramaturginja
Književne vrste drama, roman
Književni period 21. stoljeće
Portal o životopisima

ŽivotopisUredi

Diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti 2000., i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivala je i vodila V-efekt, televizijsku emisiju o kazalištu, te bila kazališna kritičarka na Radiju 101. Surađivala je s Trećim programom Hrvatskoga radija. Članica je uredništva Frakcije, časopisa za izvedbene umjetnosti. Suosnovala je kazališnu skupinu "BAD co." gdje je do 2005. djelovala kao dramaturginja i redateljica. Kasnije nastavlja režirati i izvoditi vlastite drame u hibridnim izvedbenim formama, eksperimentirajući s problemima odnosa dramskoga teksta i scenske izvedbe.

Drame joj se izvode u kazalištu i na radiju, te su objavljene na desetak jezika. Često su politički angažirane, s egzistencijalističkim motivima i tematikom.[2] Od 2008. njena djela stječu popularnost na kazališnoj sceni njemačkog govornog područja, gdje se često i praizvode. Drama Rose is a rose is a rose is a rose je praizvedena na festivalu Steirischer Herbst u Grazu (2008.), a Prizori s jabukom u Stadttheater Bern (2009.)

Hrvatska praizvedba drame Rose is a rose is a rose is a rose postavljena je u Zagrebačkom kazalištu mladih u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem. Hrvatska praizvedba drame Prizori s jabukom postavljena je na 62. Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji i izvedbi autorice. Kritika je tim povodom ustvrdila kako predstava označava pomak u koncepciji Dubrovačkih ljetnih igara prema postdramskom izrazu teatra, a zbog toga ju je i kazališni kritičar Igor Ružić uvrstio u godišnju listu najboljih dramskih predstava 2011. godine, te je tom prilikom zapisao:"Možda i najbolji tekst Ivane Sajko, koji njezinim uobičajenim bolnim i angažiranim temama pomoću biblijskog okvira daje i sasvim konkretna geopolitička sidrišta, a ne samo aluziju na domaće prilike. Što su sve Igre ovom predstavom dobile, tek će postati jasno zadrže li ovaj smjer i politiku koja se sjetila da je manje ponekad više."[3]

Godine 2012. sudjeluje u međunarodnom projektu Zagrebačkog kazališta mladih i Kazališta iz Braunschweiga gdje postavljaju njezin tekst Krajolik s padom. Iste godine kao autorica sudjeluje u kazališnom triptihu Jalova koji se bavio spornim zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji, a koji je ostvaren u sklopu projekta Maribor - Europska prijestolnica kulture. Iste godine premijerno je izvedena njezina drama To nismo mi, to je samo staklo u konceptu i režiji Bojana Đorđeva i Siniše Ilića i produkciji Balcan Can Contemporary projekta, a u prostorima trgovačkog centra Beograđanka u Beogradu. Godine 2016. piše zapaženu adaptaciju romana Gustavea Flauberta Gospođa Bovary za GDK Gavella u režiji Saše Božića sa Jelenom Miholjević u naslovnoj ulozi.

Od 2016. godine živi u Berlinu gdje nastavlja vrlo uspješnu spisateljsku karijeru. Sudjeluje na raznim forumima, piše kolumne za dnevnu novinu Die Zeit, te kao dramatičarka i redateljica radi u brojnim kazališnim kućama. Veliki uspjeh postiže 2018. godine kada zajedno sa prevoditeljicom Alidom Bremer osvaja prestižnu nagradu Internationaler Literaturpreis koju dodjeljuje Das Haus Kulturen der Welt, kulturni centar u Berlinu u suradnji sa zakladom Stiftung Elementarteilchen. Nagrada se dodjeljuje za stranu književnost prvi put prevedenu na njemački jezik.

Do sada je objavila zbirku drama Smaknuta lica (Meandar 2001), dramsku trilogiju Žena – bomba (Meandar 2004), te zbirku drama Trilogija o neposluhu (2011), romane Rio bar (Meandar 2006) nagrađen priznanjem Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo, Povijest moje obitelji (2009.), i Ljubavni roman (2015.), te teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje (Disput 2006).

DjelaUredi

DrameUredi

  • 23 macak, 1995.
  • Naranča u oblacima, 1997.
  • Rekonstrukcije - komičan sprovod prve rečenice, 1997.
  • 4 suha stopala, 1999.
  • Arhetip: Medeja - monolog za ženu koja ponekad govori, 2000.
  • Rebro kao zeleni zidovi, 2000.
  • Ulicari - city tour Orfeja i Euridike, 2001.
  • Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu, 2002.
  • Žena-bomba, 2003. [4]
  • Europa - monolog za majku Courage i njezinu djecu, 2004.
  • Rose is a rose is a rose is a rose, 2008.
  • Prizori s jabukom, 2009.
  • To nismo mi, to je samo staklo, 2011.
  • Krajolik s padom, 2011.

RomaniUredi

  • Rio bar, 2006. [5]
  • Povijest moje obitelji, 2009.
  • Ljubavni roman, 2015. [6]

Teorijske knjigeUredi

  • Prema ludilu (i revoluciji) : čitanje, 2006. [7]

NagradeUredi

IzvoriUredi

  1. LZMK, Hrvatska enciklopedija, Sajko, Ivana (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
  2. LZMK, Hrvatska enciklopedija, Sajko, Ivana (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
  3. - Kritika "Igora Ružića na T-portalu". http://www.tportal.hr/fotoprica?GalleryId=12674 - Kritika Pristupljeno 2. siječnja 2012 
  4. Barbara Gregov, Ivana Sajko – Žena-bomba hrvatske drame, voxfeminae.net, 8. prosinca 2015. (IA), pristupljeno 22. svibnja 2021.
  5. Božidar Alajbegović, KRITIKA : Ivana Sajko - 'Rio bar' (Meandar, 2006.), Bibliovizor, Treći program Hrvatskoga radija, svibanj 2006. (HAW)
  6. Ivana Sajko : Prostor teksta je mjesto gdje se zbilja mogu odviti neka lijepa čuda (intervju), mvinfo.hr, 24. kolovoza 2015. (IA), pristupljeno 22. svibnja 2021.
  7. Stephanie Jug, Sonja Novak, Antipoetika Ivane Sajko: Što ludilo, revolucija i pisanje imaju zajedničko?, sic 1/2014. (CROSBI)

Vanjske povezniceUredi

Mrežna mjesta