Wikipedija

Ivor Martinić

hrvatski dramaturg

Ivor Martinić (Split, 7. lipnja 1984.), hrvatski dramatičar.

Životopis

uredi

Diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 2006. profesionalno radi kao dramaturg na produkcijama u ZKM-u, HNK-u Zagreb, HNK-u Split, Teatru &TD, na Eurokazu i na Riječkim ljetnim noćima. Između ostalih, potpisuje adaptacije ili dramaturgije predstava Sramota (J.M Coetzee, režija: Saša Božić, ZKM/Eurokaz/k.o), Rock'n'roll za dva miša (po Ezopu, režija: Ivica Šimić, Mala scena), Ružno pače (po H.Ch. Andersenu, režija: Robert Waltl, ZKM), Baba Jaga je snijela jaje (Dubravka Ugrešić, režija: Ivica Buljan, Riječke ljetne noći), Alisa u zemlji čudesa (Lewis Carroll, režija: Renata Carola Gatica, ZKM), Ciganin, ali najljepši (Kristian Novak, režija: Ivica Buljan, HNK Zagreb), Crvena voda (Jurica Pavičić, režija: Ivica Buljan, HNK Split) i mnoge druge...

Kao dramatičar debitira 2009. godine dramom Ovdje piše naslov drame o Anti u režiji Ivice Šimića i izvedbi Gradskog kazališta mladih, Split. Ista drama postavljena je u Engleskoj, Argentini, Srbiji i Belgiji. Belgijska produkcija drame u režiji Jerôme Nayera igrala je u Off programu prestižnog avignonskog festivala 2013. godine.

Drama o Mirjani i ovima oko nje njegova je najpoznatija drama praizvedena 2010. u Jugoslavenskom dramskom kazalištu u režiji Ive Milošević. Naslovnu ulogu odigrala je legendarna srpska glumica Mirjana Karanović. Predstava je doživjela veliki broj izvedbi, brojna gostovanja te je osvojila desetak festivalskih nagrada. U Hrvatskoj je drama premijerno izvedena u listopadu 2010. kao prva dramska premijera kojom je otvorena jubilarna 150. sezona Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Drama je postavljena i u Sloveniji (režija: Dušan Jovanović, Mestno gledališče ljubljansko), Argentini (režija: Guillermo Cacace, Teatro Picadero),[1] Urugvaju (režija: Diego Arbelo, Comedia Nacional) te u mnogim drugim zemljama. Godine 2021. snimljena je filmska adaptacija drame pod nazivom Plavi cvijet, u režiji Zrinka Ogreste.

Godine 2011. praizvedena je njegova drama Moj sin samo malo sporije hoda u režiji Janusza Kice i produkciji Zagrebačkog kazališta mladih. Predstava je postigla veliki uspjeh, osvojila više od dvadeset kazališnih nagrada, te tako postala jedna od najnagrađivanijih kazališnih predstava u povijesti hrvatskog kazališta. Sam autor se svojim trećim dramskim tekstom potvrdio kao jedan od najboljih suvremenih hrvatskih dramatičara pa je tako kritičarka Helena Braut u Vjesniku zaključila: «Imamo modernoga, hrabroga i iznimno nadarenog autora, s osobitim osjećajem za ženske likove, autora koji donosi čehovljansku atmosferu u naše doba, nevjerojatno zreloga, sposobnog uočiti neuralgične trenutke doba u kojem živimo i vrlo originalnim jezikom prenijeti ih na scenu.",[2] a kritičarka Nataša Govedić u Novom listu je zapisala: "Tekst Ivora Martinića jedan je od najboljih, najslojevitijih dramskih komada recentne domaće autorske ponude""[3] Premijerom drame u sklopu Međunarodnog festivala dramatike Europa + Amerika u Buenos Airesu započinje njegov proboj na španjolsko govorno područje. Predstava u režiji Guillerma Cacace postigla je veliki uspjeh; odigrana je više od 500 puta kroz deset godina, te je prozvana „fenomenom nezavisnog kazališta“. Predstava je nagrađena brojnim nagradama uključujući prestižnu ACE nagradu društva kazališnih kritičara Argentine za najbolju predstavu nezavisnog kazališta.[4] Drama je postavljena i u Boliviji, Čileu, Meksiku, Paragvaju, Peruu, Urugvaju, Venezueli, Brazilu, Kostarici, te u nekoliko različitih produkcija u Španjolskoj. Također je postavljena u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Poljskoj i Francuskoj.

Preseljenjem u Barcelonu 2016. godine započinje novu fazu svog stvaralaštva, koja se može opisati kroz tri aspekta: pisanje dramskih tekstova, režiranje vlastitih djela te djelovanje kao totalni autor, gdje u pojedinim inscenacijama preuzima i ulogu izvođača.

Kao autor, redatelj i izvođač pojavljuje se u hrvatskoj i španjolskoj inscenaciji drame Bilo bi šteta da biljke krepaju, zatim u dokumentarnom projektu Sretna drama mladića iz najopasnije zemlje svijeta, kao i u hrvatskoj produkciji vlastite drame Drama o Mirjani i ovima oko nje.

Kao redatelj najčešće djeluje na nezavisnoj sceni, u produkciji vlastite umjetničke organizacije T25, u suradnji s KunstTeatrom. Isključivo režira vlastite tekstove, među kojima su Jackpot i Bilo bi šteta to ne obaviti danas.[5]

U trećem aspektu – pisanju dramskih tekstova – ističe se drama Dobro je dok umiremo po redu (ZKM, režija: Aleksandar Švabić). Predstava je ostvarila veliki uspjeh i dobila izvrsne kritike. Kritičarka Nataša Govedić zapisala je u Novom listu: "Tekst Ivora Martinića pogađa najbolniji problem suvremene hrvatske svakodnevice: emigraciju kao oblik života."[6] Nastavlja suradnju s Aleksandrom Švabićem i ZKM-om na sljedećem projektu, Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute, koji je također dobio pozitivne kritike. Kritičari su posebno istaknuli sjajan ansambl predstave – Doris Šarić-Kukuljicu, Sretena Mokrovića, Luku Kneza i Petru Svrtan.[7]

Njegove drame prevedene su na više od dvadeset jezika, a neki od prijevoda su i objavljeni.

Često surađuje s Hrvatskim radijem u čijem su dramskom programu izvedene gotovo sve njegove drame.

Jedan je od osnivača web portala hrvatske drame Drame.hr.

Kazalište

uredi

Praizvedbe kazališnih drama

uredi

Nagrade

uredi

Broj kazališnih produkcija u razdoblju od 2009. do 2025. godine

uredi

Drame Ivora Martinića igrane su i u inozemstvu. Moj sin samo malo sporije hoda njegova je najizvođenija drama.

Zemlja Broj produkcija
Argentina 15
Hrvatska 12
Španjolska 6
Srbija 5
Slovenija 5
Urugvaj 4
Bosna i Hercegovina 2
Peru 2
Venezuela 2
Belgija 1
Engleska 1
Francuska 1
Kosovo 1
Sjeverna Irska 1
Nizozemska 1
Njemačka 1
Poljska 1
Bolivija 1
Čile 1
Kostarika 1
Meksiko 1
Paragvaj 1
Brazil 1
UKUPAN BROJ PRODUKCIJA 67

Filmografija

uredi

Scenarij za dugometražne filmove

uredi

Izvori

uredi
  1. ↑ Culturenet.hr vijest. Pristupljeno 22. rujna 2017.
  2. ↑ Kritika Helene Braut. Pristupljeno 28. prosinca 2011. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  3. ↑ Kritika Nataše Govedić. Pristupljeno 28. prosinca 2011.
  4. ↑ Članak. Pristupljeno 20. kolovoza 2015.
  5. ↑ Popis produkcija T25. Pristupljeno 1. ožujka 2025.
  6. ↑ Kritika Nataše Govedić. Pristupljeno 1. listopada 2019.
  7. ↑ Kritika Bojane Radović. Pristupljeno 1. ožujka 2025.
   
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Ministarstva kulture Republike Hrvatske (https://www.culturenet.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2021043010005276.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivor_Martinić&oldid=7143775"