Jezični purizam

Jezični purizam (lat. pūrus "čist") ili jezično čistunstvo je oblik jezičnog preskriptivizma prema kojem pojedini jezik umjesto elemenata zaprimljenih iz stranih jezika (uglavnom riječi – tuđica i posuđenica) treba upotrebljavati elemente iz domaćeg jezičnog repertoara. Protiv stranih elemenata može se boriti poticanjem alternativnih oblika koje se smatraju jezično čišćima, kao što su već postojeće riječi ili novotvorenice. Primjerice, u hrvatskom umjesto anglizma kompjùter (izvorno computer) puristički je poželjnija riječ račùnalo[1] (izvedeno iz hrvatskog račùnati, ràčūn, iz latinskog ratiō).[2]

Jezični purizam je predmet sporenja u lingvistici: dio lingvista smatra ga bitnim elementom jezične kulture,[3] ali je također kritiziran i opisivan kao neznanstven i subjektivan,[4][5] a pretjerano osuđivanje stranih riječi uspoređivano je sa rasizmom.[5]

Jezični purizam u europskoj povijesti

uredi

Prvi se put pojavio u klasično antičko doba kod govornika Cicerona ili Seneke. U literaturi se purističke sklonosti javljaju još u doba baroka, kada je purizam bio simbol domoljublja (npr. Jan Václav Rosa). U Njemačkoj su ti napori nastali u 17. stoljeću kao reakcija na prodor francuskog jezika koji je tada bio u modi. U Španjolskoj purizam je bio istaknut u 18. stoljeću, kada su lokalni jezikoslovci pokušali spriječiti široko prihvaćanje francuskih književnih oblika i okusa (tzv. afrancesamiento).

Jezični purizam u hrvatskome jeziku

uredi

Dok je Hrvatska bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije i potom SFRJ zatiranje slobode govora odrazilo se i u zatiranju uporabe hrvatskog književnog jezika u javnim glasilima. Jezični model srpskohrvatskog jezika u jugoslavenskoj višenacionalnoj jezičnoj zajednici trebalo je ostvariti kao državni jezik nasilnim združivanjem hrvatskoga, srpskoga i slovenskoga jezika".[6]

Zahvaljujući jezičnom purizmu, hrvatski se jezik leksički obogatio. Posuđenice je prilagodio fonološki. U prvi plan dolaze pozitivne strane purizma.[7]

Izvori

uredi
  1. Hudeček, Lana; Matković, Maja; Ćutuk, Igor. 2012. Jezični priručnik Coca-Cole HBC Hrvatska (PDF). 2. izdanje. Coca-Cola HBC Hrvatska d.o.o.. Zagreb. str. 52
  2. Matasović, Ranko; Ivšić Majić, Dubravka; Pronk, Tijmen. 2021. Matasović, Ranko (ur.). Etimološki rječnik hrvatskoga jezika. 2. svezak: O – Ž. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb. str. 261
  3. Katičić, Radoslav. 1973. O purizmu. Jezik. Hrvatsko filološko društvo. Zagreb. 21 (3–4): 84
  4. Скворцов, Лев Иванович. 1997. Пури́зм языковой. Караулов, Юрий Николаевич (ur.). Русский язык. Энцилопелия. 2. izdanje. Большая российская энцилопедия / Дрофа. Москва. str. 402
  5. a b Starčević, Anđel; Kapović, Mate; Sarić, Daliborka. 2019. Jeziku je svejedno (PDF). Sandorf. Zagreb. str. 322–323
  6. Ljudevit Jonke "Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, Vol.54 No.4 Listopad 2007."
  7. "Suvremena lingvistika, Svezak 34, Br. 65 (2008)". Inačica izvorne stranice arhivirana 8. listopada 2008. Pristupljeno 8. rujna 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
Nedovršeni članak Jezični purizam koji govori o jeziku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.