Jonsko narječje
Jonsko grčko narječje jest skupina dijalekata starogrčkoga jezika kojima se govorilo od 11. do 4. stoljeća pr. Kr. u Eubeji, Joniji, većini egejskih otoka, te u grčkim kolonijama oko sjevernoga Egejskoga mora, obalama Crnoga mora i zapadnom Sredozemlju. Steklo je prestiž jer čini osnovu jezika epskih pjesnika Homera i Hezioda, te zbog srodnosti atičkome narječju Atene. Koriste ga klasični pisci Arhiloh, Anakreont, Teognis, Herodot i Hipokrat, te u rimskome razdoblju Aretej, Arijan i Lucijan.[2][3]
_hr.svg)
| Zapadna grupa: ██ dorsko ██ ahejsko dorsko | Središnja grupa: ██ eolsko | Istočna grupa: ██ atičko ██ jonsko |
Jonski alfabet grada Mileta, usvojen u Ateni 403. pr. Kr., čini osnovu današnjega grčkoga pisma.[3]
Povijest uredi
Pretpostavlja se da se jonsko narječje proširilo s grčkog kopna na Malu Aziju u doba dorske seobe u 11. st. pr. Kr. Pred kraj grčkog mračnog doba govorilo se na istočnoj egejskoj obali i otocima Samosu i Hiosu, te se odatle širilo kolonizacijom.
Homerski odnosno epski grčki, kojim su spjevani homerski epovi Ilijada i Odiseja te ostala djela pripisana Homeru i Heziodu, sastoji se od staroga oblika jonskoga narječja s primjesama eolskoga. Prvi predsokratski filozofi Tales, Anaksimandar, Anaksimen i Heraklit, pjesnik Anakreont, te logografi Hekatej i Helanik, djeluju u Joniji te pišu tamošnjim narječjem. U klasično doba, novim jonskim narječjem pišu prvi povjesničar Herodot, te autori djela pripisanih Hipokratu koja čine osnove znanstvene medicine.[3]
Nakon osvajanja Aleksandra Velikoga, mnoge jonske riječi uklopljene su u grčku koine koja postaje opći jezik istočnoga Sredozemlja.[2]
Izvori uredi
- ↑ Roger D. Woodard (2008), "Greek dialects", in: The Ancient Languages of Europe, ed. R. D. Woodard, Cambridge: Cambridge University Press, p. 51.
- ↑ a b Smyth, Herbert Weir. 1920. A Greek Grammar for Colleges. American Book Company. New York.
- ↑ a b c Grci | Hrvatska enciklopedija
