Wikipedija

Kajkavsko narječje

jedno od triju narječja hrvatskoga jezika
(Preusmjereno s Kajkavski)

Kajkavsko narječje (kajkavština, kajkavica) jedno je od triju narječja hrvatskoga jezika uz čakavsko i štokavsko.

Ovaj je članak dio niza o
kajkavskom narječju hrvatskoga jezika

Osobine

Dijalekti[1]

Književnost

Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice kaj, jednake etimologije kao u slovenskom jeziku, srodne poljskim zamjenicima ka, kaj i češkoj kaj. Podrijetlom iz praindoeuropskog *ku̯ah2, naknadno praslavenske zamjenice *ka̋ i osobne zamjenice *jь, u konačnici *ka̋jь. Srodne su etimologije latinski quā i litavski kur.[2]

Rasprostranjenost Uredi

Kajkavskim narječjem govori se u sjeverozapadnom dijelu hrvatskoga jezičnog prostora i Gorskom kotaru.[3]

 
Prostiranje modernog kajkavskog narječja.

U dijaspori se kajkavskim narječjem služe Hrvati u Keči i Rekašu u Rumunjskoj[4], Hrvatskom Grobu u Slovačkoj[4], u Hedešinu i Homoku u Mađarskoj[4][5], u SAD-u u saveznoj državi Missouri, u zajednici Strawberry Hill u Kansas Cityju (potomci naseljenika iz Gorskoga kotara, točnije iz Lukovdola, Ribnika i Čabra).[6]

Povijesna rasprostranjenost Uredi

 
Predmigracijska raspostranjenost čakavskog, štokavskog i kajkavskog narječja (do 16.st.).[7] Prostor kajkavskog narječja obojan je žutom bojom.

O kajkavštini kao formiranoj jezičnoj jedinici možemo govoriti tek od 10. st. [8], tako da se povijesne granice kajkavskog narječja u pravilu definiraju tek nakon tog razdoblja. Pretpostavljaju se jezične veze govornika praslavenskog jezika u razdoblju doseljavanja Slavena od 6. do 9. st., odnosno govornika (pra)kajkavskog i (pra)slovačkog jezika.[8] Prekid tih jezičnih veza i povijesna sjeverna granica kajkavskog narječja uspostavlja se naseljavanjem govornika mađarskog jezika.[8]

U 11. st. pretpostavlja se istočna granica kajkavskog narječja na jugu Slavonije, u Posavini i središnjoj Slavoniji do Požeškog gorja.[8] U slavonskoj Podravini kajkavština je istočno sezala do Podravske Slatine. Riječ je o prostoru za kojeg sa sigurnošću možemo reći kako je bio kajkavski. Pretpostavljeni prijelazni kajkavsko-zapadnoštokavski govori istočnije od ovih područja mogli su sezati najdalje do Donjeg Miholjca.[8][3][1] Ove povijesne granice su izmjenjene iseljavanjem starosjedilačkog stanovništva za turskog prodiranja polovicom 16. st. i doseljavanjem stanovništva s istoka Bosne, što uključuje govornike ijekavsko-šćakavskih govora i ikavsko-ijekavskih govora kod Virovitice; i iz istočne Hercegovine što uključuje govornike većine novoštokavskih govora.[8]

Povijesna južna granica kajkavskih i čakavskih govora protezala se od prostora današnjih goranskih govora, odnosno od Vrbovskog prema Generalskom Stolu, Petrovoj gori, Zrinskoj gori, južno od Kupe do Une kod Kostajnice.[8]

Razvoj Uredi

Rano razdoblje do 11. st. Uredi

  Ovaj popis nije potpun. Možete pomoći proširujući ga.

U doba doseljenja Slavena na područje današnje Hrvatske i Bosne (6-7. st.), ondje se govorio još razmjerno jedinstven praslavenski jezik.[9][8]

 
Razvoj praslavenskog *d' u međimurskim govorima.[10]

Pretpostavlja se kako su se protojedinice budućih narječja već u razdoblju 7. i 8. st. razlikovala po razvoju praslavenskih jotiranih dentala, *t' i *d' i po razvoju suglasničkih skupina *št' i *žd'.[1]

Razvoj praslavenskih jotiranih dentala *t' i *d' i suglasničkih skupina *št' i *žd'[1]
praslavenski čakavska prajedinica kajkavska prajedinica zapadnoštokavska prajedinica istočnoštokavska prajedinica
*t' t' (not', pet') č (noč, peč) ć (noć, peć) ć (noć, peć)
*d' / j (meja, tuji), dž, đ đ (međa, tuđi), j đ (međa, tuđi)
*št' št' (ognjišt'e, išt'ete), ś šč (ognjišče, iščete) šć (ognjišće, išćete) št (ognjište, ištete)
*žd' / žj (dežja), ždž, žj, ź žđ (možđani) žd (moždani)

Govori južnih Slavena idućih se stoljeća razvijaju u zapadnojužnoslavenske (pretci slovenskog, hrvatskog, srpskog, bošnjačkog i crgonorskog jezika) i istočnojužnoslavenske govore (pretci bugarskog i makedonskog jezika).[3] Pretpostavlja se kako je slovenski jezik razvio jezične inovacije u 9.st. i 10.st[3]. kojima se odvojio od ostalih zapadnojužnoslavenskih govora, nakon čega je slijedilo raslojavanje ostalih govora u kajkavsko narječje, čakavsko narječje, zapadnoštokavsko narječje i istočnoštokavsko narječje.[3][9]

Jezična inovacija kojom se kajkavsko narječje izdvojilo od ostalih zapadnojužnoslavenskih govora jesu kajkavske metatonije[1], odnosno osnovna kajkavska akcentuacija koju je opisao Stjepan Ivšić 1936. godine.[11][9] Definira se kao polazišno tronaglasni sustav (ȁ, â, ã)[12], odnosno kratki naglasak, neocirkumfleks i neoakut. Većina kajkavskih govora i danas ima takav tronaglasni sustav.[12][3]

Srednje i novo razdoblje od 12. st. Uredi

  Ovaj popis nije potpun. Možete pomoći proširujući ga.

U razdoblju do 15. st. kajkavsko narječje razvija većinu dijalektata koji postoje i danas.[3] Grananje na dijalekte događa se kroz jezične inovacije i kroz čuvanje arhaičnih jezičnih osobina.

 
Različiti ostvaraji kajkavskih jednadžbi u međimurskim govorima.[10]

Dvije inovacije specifične za kajkavsko narječje nazivamo kajkavskim jednadžbama i njihovi rezultati se koriste kao jedan od kriterija grananja kajkavskog narječja na dijelakte.[13]

Kajkavske jednadžbe[13]
Naziv Opis Rezultati
Prva kajkavska jednadžba Jednačenje zatvorenog e (ẹ) i poluglasa šva (ə) e: mleko, denes; ẹ: mlẹko, dẹnẹs; ẹ/a (prigorski): mlẹko, danas
Druga kajkavska jednadžba Jednačenje slogotvornog l (ḷ) i nazalnog o (ǫ) o: pot, vok; ou̯: pou̯t, vou̯ok; u: put, vuk, ọ: pọt, vọk,

Dijalekti Uredi

Podjele kajkavskog narječja na dijalekte
Aleksandar Belić (1927.)[14] Stjepan Ivšić (1936.)[15] Dalibor Brozović (1988.)[13] Mijo Lončarić (1996.)[16] Iva Lukežić (2012.)[17]

Kriterij podjele:
konsonantizam

  • istočni
  • sjeverozapadni
  • jugozapadni

Napomena: Zastarjela
teoretska podjela.[18]

Kriterij podjele:
akcentuacija

  • Konzervativni govori
    • zagorsko-međimurski
    • donjosutlansko-žumberački
  • Revolucionarni govori
    • križevačko-podravski
    • turopoljsko-posavski

Napomena: Stjepan Ivšić nije istražio
kajkavske govore Gorskog kotara[19]
i ne uključuje ih u svoju podjelu.

Kriteriji podjele:
akcentuacija i konsonantizam

Kriteriji podjele:
akcentuacija i vokalizam

  • plješivičkoprigorski
  • samoborski
  • gornjosutlanski
  • bednjansko-zagorski
  • varaždinsko-ludbreški
  • međimurski
  • podravski
  • sjevernomoslavački
  • glogovničko-bilogorski
  • gornjolonjski
  • donjolonjski
  • turopoljski
  • vukomeričko-pokupski
  • donjosutlanski
  • goranski

Kriteriji podjele:
akcentuacija i vokalizam

  • Središnji dijalekti
    • zagorsko-međimurski
    • križevačko-podravski
    • turopoljsko-posavski
  • Rubni dijalekti
    • sutlanski
    • prigorski
    • gorskokotarski
    • zapadnoslavonski†

Napomena: Zapadnoslavonski dijalekt
nestao u migracijama nakon 15.st.[20]

Povijesni pregled Uredi

Dijalektološka proučavanja kajkavštine započela su potkraj 19. stoljeća. Ukrajinski jezikoslovac A. M. Lukjanenko napisao je prvu monografiju o kajkavskom narječju, Kajkavskoe narječie, Kijev, 1905., na ruskom jeziku.

Aleksandar Belić predstavio je prvu podjelu kajkavskoga narječja na dijalekte 1927. godine u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, po kriteriju refleksa praslavenskih glasova *t' i *d'. Ova podjela se smatra zastarjelom jer nema uporište u terenskim podatcima.[3]

Stjepan Ivšić je u svojoj raspravi Jezik Hrvata kajkavaca (1936.) kajkavske govore podijelio po naglasnim značajkama u četiri skupine. Ivšić u svoju raspravu nije uključio goranske govore.

Dalibor Brozović je kajkavsko narječje (1965. – 1988.) podijelio u šest dijalekata na osnovu podjela Belića, Ivšića i Hraste, odnosno naglasnih sustava i konsonantizma.

 
Kajkavska molitva iz 1651. godine u knjizi Szveti evangeliomi. Autor je Nikola Krajačević.

Mijo Lončarić je u monografiji Kajkavsko narječje (Zagreb, 1996.) podijelio kajkavsko narječje na petnaest dijalekata po kriterijima naglasnih sustava i vokalizma.

Osobine Uredi

 
Kajkavski natpis na grobu Štefana Kralla u Svetom Martinu na Muri (Međimurje).

Glasovi Uredi

Naglasni sustav Uredi

Osnovna kajkavska akcentuacija koju je opisao Stjepan Ivšić 1936.g.[11][9] definira se kao polazišno tronaglasni sustav (ȁ, â, ã)[12], odnosno kratki naglasak, neocirkumfleks i neoakut. Većina kajkavskih govora i danas ima takav tronaglasni sustav.[12][3] Dosad je za kajkavsko narječje definirano 22 različitih tipova naglasnih sustava od kojih 16 ima tri naglaska, 4 dva naglaska i 2 jedan naglasak.[3]

Samoglasnici Uredi

Osnovni kajkavski

samoglasnički trokut[13]

i u
ẹ ọ
e o
a

Osnovni kajkavski samoglasnički trokut sastoji se od 7 samoglasnika.[13] Među pojedinim dijalektima došlo je do naknadnoga razvoja samoglasnika usporedno s razvojem naglasnog sustava tako da možemo pronaći kajkavske govore s 10 (Međimurje) do 12 samoglasnika (Plemenšćina).[3]

Suglasnici Uredi

Zajednički ishodišni sustav suglasnika u svim kajkavskim govora je:[3]

Mjesto tvorbe ► labijalni koronalni dorsalni
▼ Način tvorbe bilabijalni labiodentalni alveolarni postalveolarni palatalni velarni
nazali m n ń
plozivi p b t d k g
frikativi f v s z š ž x
afrikate c č
aproksimanti j
vibranti r
lateralni aproksimant l ļ

Pretpostavlja se kako je ovaj sustav u prošlosti (između 6. i 9. st.) sadržavao glasove t', d' i w.[3]

Morfologija Uredi

  Ovaj popis nije potpun. Možete pomoći proširujući ga.

Kajkavska morfologija pojednostavljuje stanje naslijeđeno iz praslavenskog jezika.[3] Pojednostavljenja u glavnini kajkavskih govora su gubitak dvojine, smanjenje broja tipova deklinacija, gubitak vokativa, gubitak imperfekta i aorista, jedno glagolsko vrijeme za izražavanje budućnosti.[3]

Gubitak dvojine je jedna od bitnih osobina kojom se kajkavsko narječje razlikuje od slovenskog jezika.[3] U najvećem dijelu govora izgubljen je svaki trag dvojine, odnosno množinski oblici se koriste za sve brojeve veće od 1, dok se u nekima razvija posebna konstrukcija za nominativ i akuzativ za brojeve 2,3,4. [3] Prava dvojina za broj 2 može se pronaći u nekim goranskim govorima isključivo u nominativu i akuzativu.[3] Dvojinu možemo pronaći u Zagorju, u rijetkim govorima uz slovensku granicu. [3]

  Podrobniji članak o temi: Staroslavenska morfologija

Imenice Uredi

Rezultati druge palatalizacije su izgubljeni u lokativu jednine, nominativu, lokativu i instrumentalu množine.[3]

  • Primjeri: vrag, vragi; noga, nogi

U genitivu množine muškog roda razvijen je nastavak -ov/-ev, odnosno -of/-ef. U genitivu množine srednjeg roda i imenicama e-deklinacije koristi se tzv. nulti nastavak -Ø.[3]

Primjeri
Nominativ jednine Genitiv množine
muški rod dečko dečkof
srednji rod selo sel
e-deklinacija

ženskog i muškog roda

krava krav
Sinkretizmi  Uredi

Sinkretizam je stapanje različitih gramatičkih funkcija u jedan izraz, odnosno u kontekstu morfologije imenica, izjednačavanje više padeža u jednom obliku.

Sinkretizam vokativa i nominativa Uredi

Vokativ je nestao kao samostalan padež u većini kajkavskih govora i funkcionalno ga zamjenjuje nominativ.[3] Ostatci vokativa mogu se pronaći u izrazima poput: Bože, Isuse.[3]

DLI sinkretizam Uredi

Sinkretizam dativa, lokativa i instrumentala možemo pronaći u jednom dijelu kajkavskih govora. On je djelomičan u nekim međimurskim govorima i potpun u nekim bilogorskim govorima.[3]

Slavonizam Uredi

Slavonizam je naziv za sinkretizam akuzativa i genitiva jednina u imenicama muškog roda, koje završavaju na suglasnik i koje označavaju nešto neživo i nešto živo.[3] Ovaj sinkretizam ne zahvaća sve kajkavske govore, a zajednički je i dijelu starih štokavskih govora u sjevernoj Slavoniji zbog čega nosi naziv slavonizam.[3] Nisu pronađeni govori u kojima je ovaj sinkretizam potpun.[3]

  • Primjeri: Daj mi stolca. Sẹdni si na stolca.

Pridjevi Uredi

Za tvorbu komparativa koristi se nastavak -ẹš-, ponekad -ẹjš- ili -ej- u najvećem broju govora.[3]

  • Primjer: star, starẹši

Glagoli Uredi

 
Koji glas poprima -l na kraju glagola muškog roda u međimurskom dijalektu.[10]
 
Gramatički nastavci 2. i 3. lica množine prezenta u međimurskom dijalektu.[10]

Kajkavsko narječje je jedno od rijetkih slavenskih idioma koji čuvaju supin, uz slovenski i lužičkosrpski jezik.[3] Koristi se kao dopuna glagolima kretanja.[3]

  • Primjer: Idem spat.
Glagolski pridjev radni Uredi

Glagolski pridjev radni koristi sufiks -l.[3] U većini govora on je nepromijenjen, dok u ponekim sjeverozapadnim govorima prelazi u -ṷ, -w, -v ili -f.[3]

Prezent Uredi
Mofermi za tvorbu prezenta u kajkavskom narječju s primjerima
Lice jednina množina Primjer jednine Primjer množine
1. -m, -n -mo, -mu, -me gledim gledimo
2. -š -te, -šte glediš gledite
3. -Ø -u/-o, -e, -ju/jo, -du/-do gledi glediju
Perfekt Uredi

U svim govorima perfekt se tvori of nesvršenog prezenta glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.[3]

  • Primjer: Vidẹl sẹm.
Pluskvamperfekt Uredi

U nekim govorima postoji pluskvamperfekt koji se tvori od perfekta glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.[3]

  • Primjer: Bil sẹm vidẹl.
Imperfekt i aorist Uredi

Imperfekt i aorist su se izgubili u kajkavskom narječju.[3] Pretpostavlja se kako je aorist još bio prisutan u kajkavskom narječju u 16. st., a imperfekt samo kao dio kajkavskog književnog jezika.[3]

Futur Uredi

Futur se tvori od svršenog prezenta glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.[3]

  • Primjer: Vidẹl bum.

Pisani oblici Uredi

 
Danicza zagrebechka 1848. godine, kajkavski kalendar.
  Podrobniji članak o temi: Kajkavski književni jezik

Od polovice 16. stoljeća do preporoda razvija se i koristi kajkavski književni jezik. Ovaj pojam odnosi se na standardizirani oblik jezika koji se razlikuje od dijalektalne književnosti na individualnim dijalektima.

Klimpuški rukopis iz 1564. godine smatra se najstarijim kajkavskim zapisom (opisan kao čakavsko-kajkavski).[21] Riječ je o rukopisnom zapisu molitve Oče naš i uskrsne pjesme Kristuš je gori ustal.[21]

Kajkavskim književnim jezikom pisan je širok raspon djela:

 
Prostiranje kajkavskog narječja u Republici Hrvatskoj

Primjeri Uredi

»

Došlo na me pismo,
Vu gizdavi Prelog,
Preločkomu sodcu,
Kaj moram iti, Junake loviti,
V Čakovec dognati.
(Međimurska narodna pjesma, 18. st.[22])

«
»

V suncu je celo dvorišće,
v senci šuma spi.
Koga moje srce išće,
toga jošće ni.
Ne bojiš se ti kmice,
znaš sim pute vse.
Skoro buš mi dragal lice,
mam buš tu, kaj ne?
Težko bu ti, znam oditi,
pak bu taki dan.
- Zakaj mora pri nas ziti
sunce tak zaran?!
(Dragutin Domjanić)

«

U novim medijima Uredi

 
Plakat filma Ciguli miguli (1952.g.)

Najranija upotreba kajkavskog narječja u filmu bila je u filmu Ciguli miguli iz 1952. godine.[23]

Kronološki popis filmova i serija u kojima se koristi kajkavsko narječje:

  Ovaj popis nije potpun. Možete pomoći proširujući ga.

Povezani članci Uredi

Izvori Uredi

  1. ↑ a b c d e f Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
  2. ↑ Marko Snoj: Slovenski etimološki slovar, Slovenski etimološki slovar, natuknica kaj, pristupljeno 19. listopada 2022.
  3. ↑ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac ad ae af ag ah ai aj ak al am an ao ap Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
  4. ↑ a b c Mijo Lončarić, Martina Kuzmić: Glavnina kajkavskih govora u dijalektološkim radovima u Kaju, Kaj, XLII, Zagreb, 3, 2009., str. 45.-60.
  5. ↑ Peter Houtzagers: O razvitku govora Hedešina i Homoka, Kajkavci Vedešina i Umoka, Zbornik radova regionalne konferencije "Kajkavci med gradiščanskimi hrvati", 15-36, Budapest, 2004.
  6. ↑ Hrvatski jezik u dijaspori, Jezik.hr, pristupljeno 25. listopada 2022.
  7. ↑ Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 1 - Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga, 2003.
  8. ↑ a b c d e f g h Mijo Lončarić: Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005.
  9. ↑ a b c d Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika, Matica hrvatska, 2008.
  10. ↑ a b c d Đuro Blažeka: Međimurski dijalekt, u: Hrvatski dijalektološki zbornik, 14, 2008., str. 261.-292.
  11. ↑ a b Stjepan Ivšić: Jezik Hrvata kajkavaca, Ljetopis JAZU 48, Zagreb, 1936.
  12. ↑ a b c d Mate Kapović, Povijest hrvatske akcentuacije: Fonetika, Matica hrvatska, Zagreb, 2015.
  13. ↑ a b c d e Dalibor Brozović, Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1988.
  14. ↑ Aleksandar Belić: Kajkavsko narječje, u: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Zagreb, knjiga 2, 1927.
  15. ↑ Stjepan Ivšić: Jezik Hrvata kajkavaca, Ljetopis JAZU 48, Zagreb, 1936.
  16. ↑ Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
  17. ↑ Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
  18. ↑ Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
  19. ↑ Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
  20. ↑ Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
  21. ↑ a b Alojz Jembrih: : Hrvatski zapis (1564.) Jurja Vukovića iz Jastrebarskoga u latinskom misalu župe Klimpuh, Kroatologija 2, 2011.: 44–67.
  22. ↑ Lápos Haller Jenő: Gyakorlati muraközi nyelvtan, Muraközi Katolikus Könyvnyomda, Csáktornya 1942.
  23. ↑ Jelena Vlašić Duić, U Abesiniju za fonetičara: Govor u hrvatskome filmu, FF Press, Hrvatski filmski savez, 2013.

Iz Wikizvora Uredi

Literatura Uredi

  • Aleksandar Belić: Kajkavsko narječje, u: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Zagreb, knjiga 2, 1927.
  • Stjepan Ivšić: Jezik Hrvata kajkavaca, Ljetopis JAZU 48, Zagreb, 1936.
  • Antun Šojat: Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti). Kaj 1969: 3-4, 5, 7-8, 10, 12; Kaj 1970: 2, 3-4, 10; Kaj 1971: 10, 11. Kajkavsko spravišče, Zagreb 1969-1971.
  • JAZU / HAZU; IHJJ: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – seļanec), I – XIV. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1984-2017.
  • Dalibor Brozović, Pavle Ivić: Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1988.
  • Mijo Lončarić: Kaj jučer i danas : ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini (s kartom narječja i bibliografijom). Čakovec : Zrinski 1990.
  • Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
  • Mijo Lončarić: Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005.
  • Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika, Matica hrvatska, 2008.
  • Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.

Vanjske poveznice Uredi

 Wječnik ima rječničku natuknicu Kategorija:Kajkavština
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Kajkavsko_narječje&oldid=6734023"