Kajkavsko narječje
Kajkavsko narječje (kajkavština, kajkavica) jedno je od triju narječja hrvatskoga jezika uz čakavsko i štokavsko.
Ovaj je članak dio niza o kajkavskom narječju hrvatskoga jezika |
---|
Osobine |
Dijalekti[1] |
Književnost |
Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice kaj, jednake etimologije kao u slovenskom jeziku, srodne poljskim zamjenicima ka, kaj i češkoj kaj. Podrijetlom iz praindoeuropskog *ku̯ah2, naknadno praslavenske zamjenice *ka̋ i osobne zamjenice *jь, u konačnici *ka̋jь. Srodne su etimologije latinski quā i litavski kur.[2]
Rasprostranjenost Uredi
Kajkavskim narječjem govori se u sjeverozapadnom dijelu hrvatskoga jezičnog prostora i Gorskom kotaru.[3]
- Na sjeveru kajkavsko narječje graniči s mađarskim jezikom te prleškim i prekomurskim dijalektima slovenskog jezika.[3]
- Granica na zapadu ide državnom granicom sa Slovenijom od Sv. Martina na Muri, prema Humu na Sutli i Samoboru, do Ozlja, ali ne uključuje zapadno zaleđe Samobora i Ozlja, odnosno Žumberačku oazu štokavskih govora.[3]
- Južna granica kajkavskog narječa nastavlja se od Ozlja, južno od toka Kupe, prema Karlovcu i Petrinji, uz južnu kajkavsku oazu Hrvatsko Selo, dalje južno od toka Save, nakon utoka Lonje u Savu, ali prije Jasenovca.[3]
- Istočna granica ide od Kutine prema Trnovitici i Čazmi, oko štokavske oaze okolice Čazme, prema Vrbovcu, Cirkveni i Cigleni, oko štokavskih govora okolice Bjelovara, prema Pitomači i Špišić Bukovici, istočno od granice s Mađarskom, do Gole i istočno od granice s Mađarskom u zaleđu Kotoribe i Goričana u Pomurju.[3]
- Goranski kajkavski govori prostiru se u Gorskom kotaru od Čabra do Fužina, prema Lokvama, Delnicama, Ravnoj Gori, Brod Moravicama, Lukovdolu i Ogulinu. Granice goranskih govora nisu čvrste jer je riječ o području intenzivnog kontakta kajkavskog, čakavaskog i štokavskog narječja.[3][1]
U dijaspori se kajkavskim narječjem služe Hrvati u Keči i Rekašu u Rumunjskoj[4], Hrvatskom Grobu u Slovačkoj[4], u Hedešinu i Homoku u Mađarskoj[4][5], u SAD-u u saveznoj državi Missouri, u zajednici Strawberry Hill u Kansas Cityju (potomci naseljenika iz Gorskoga kotara, točnije iz Lukovdola, Ribnika i Čabra).[6]
Povijesna rasprostranjenost Uredi
O kajkavštini kao formiranoj jezičnoj jedinici možemo govoriti tek od 10. st. [8], tako da se povijesne granice kajkavskog narječja u pravilu definiraju tek nakon tog razdoblja. Pretpostavljaju se jezične veze govornika praslavenskog jezika u razdoblju doseljavanja Slavena od 6. do 9. st., odnosno govornika (pra)kajkavskog i (pra)slovačkog jezika.[8] Prekid tih jezičnih veza i povijesna sjeverna granica kajkavskog narječja uspostavlja se naseljavanjem govornika mađarskog jezika.[8]
U 11. st. pretpostavlja se istočna granica kajkavskog narječja na jugu Slavonije, u Posavini i središnjoj Slavoniji do Požeškog gorja.[8] U slavonskoj Podravini kajkavština je istočno sezala do Podravske Slatine. Riječ je o prostoru za kojeg sa sigurnošću možemo reći kako je bio kajkavski. Pretpostavljeni prijelazni kajkavsko-zapadnoštokavski govori istočnije od ovih područja mogli su sezati najdalje do Donjeg Miholjca.[8][3][1] Ove povijesne granice su izmjenjene iseljavanjem starosjedilačkog stanovništva za turskog prodiranja polovicom 16. st. i doseljavanjem stanovništva s istoka Bosne, što uključuje govornike ijekavsko-šćakavskih govora i ikavsko-ijekavskih govora kod Virovitice; i iz istočne Hercegovine što uključuje govornike većine novoštokavskih govora.[8]
Povijesna južna granica kajkavskih i čakavskih govora protezala se od prostora današnjih goranskih govora, odnosno od Vrbovskog prema Generalskom Stolu, Petrovoj gori, Zrinskoj gori, južno od Kupe do Une kod Kostajnice.[8]
Razvoj Uredi
Rano razdoblje do 11. st. Uredi
U doba doseljenja Slavena na područje današnje Hrvatske i Bosne (6-7. st.), ondje se govorio još razmjerno jedinstven praslavenski jezik.[9][8]
Pretpostavlja se kako su se protojedinice budućih narječja već u razdoblju 7. i 8. st. razlikovala po razvoju praslavenskih jotiranih dentala, *t' i *d' i po razvoju suglasničkih skupina *št' i *žd'.[1]
praslavenski | čakavska prajedinica | kajkavska prajedinica | zapadnoštokavska prajedinica | istočnoštokavska prajedinica |
---|---|---|---|---|
*t' | t' (not', pet') | č (noč, peč) | ć (noć, peć) | ć (noć, peć) |
*d' | / | j (meja, tuji), dž, đ | đ (međa, tuđi), j | đ (međa, tuđi) |
*št' | št' (ognjišt'e, išt'ete), ś | šč (ognjišče, iščete) | šć (ognjišće, išćete) | št (ognjište, ištete) |
*žd' | / | žj (dežja), ždž, žj, ź | žđ (možđani) | žd (moždani) |
Govori južnih Slavena idućih se stoljeća razvijaju u zapadnojužnoslavenske (pretci slovenskog, hrvatskog, srpskog, bošnjačkog i crgonorskog jezika) i istočnojužnoslavenske govore (pretci bugarskog i makedonskog jezika).[3] Pretpostavlja se kako je slovenski jezik razvio jezične inovacije u 9.st. i 10.st[3]. kojima se odvojio od ostalih zapadnojužnoslavenskih govora, nakon čega je slijedilo raslojavanje ostalih govora u kajkavsko narječje, čakavsko narječje, zapadnoštokavsko narječje i istočnoštokavsko narječje.[3][9]
Jezična inovacija kojom se kajkavsko narječje izdvojilo od ostalih zapadnojužnoslavenskih govora jesu kajkavske metatonije[1], odnosno osnovna kajkavska akcentuacija koju je opisao Stjepan Ivšić 1936. godine.[11][9] Definira se kao polazišno tronaglasni sustav (ȁ, â, ã)[12], odnosno kratki naglasak, neocirkumfleks i neoakut. Većina kajkavskih govora i danas ima takav tronaglasni sustav.[12][3]
Srednje i novo razdoblje od 12. st. Uredi
U razdoblju do 15. st. kajkavsko narječje razvija većinu dijalektata koji postoje i danas.[3] Grananje na dijalekte događa se kroz jezične inovacije i kroz čuvanje arhaičnih jezičnih osobina.
Dvije inovacije specifične za kajkavsko narječje nazivamo kajkavskim jednadžbama i njihovi rezultati se koriste kao jedan od kriterija grananja kajkavskog narječja na dijelakte.[13]
Naziv | Opis | Rezultati |
---|---|---|
Prva kajkavska jednadžba | Jednačenje zatvorenog e (ẹ) i poluglasa šva (ə) | e: mleko, denes; ẹ: mlẹko, dẹnẹs; ẹ/a (prigorski): mlẹko, danas |
Druga kajkavska jednadžba | Jednačenje slogotvornog l (ḷ) i nazalnog o (ǫ) | o: pot, vok; ou̯: pou̯t, vou̯ok; u: put, vuk, ọ: pọt, vọk, |
Dijalekti Uredi
Aleksandar Belić (1927.)[14] | Stjepan Ivšić (1936.)[15] | Dalibor Brozović (1988.)[13] | Mijo Lončarić (1996.)[16] | Iva Lukežić (2012.)[17] |
---|---|---|---|---|
Kriterij podjele:
Napomena: Zastarjela |
Kriterij podjele:
Napomena: Stjepan Ivšić nije istražio |
Kriteriji podjele: |
Kriteriji podjele:
|
Kriteriji podjele:
Napomena: Zapadnoslavonski dijalekt |
Povijesni pregled Uredi
Dijalektološka proučavanja kajkavštine započela su potkraj 19. stoljeća. Ukrajinski jezikoslovac A. M. Lukjanenko napisao je prvu monografiju o kajkavskom narječju, Kajkavskoe narječie, Kijev, 1905., na ruskom jeziku.
Aleksandar Belić predstavio je prvu podjelu kajkavskoga narječja na dijalekte 1927. godine u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, po kriteriju refleksa praslavenskih glasova *t' i *d'. Ova podjela se smatra zastarjelom jer nema uporište u terenskim podatcima.[3]
Stjepan Ivšić je u svojoj raspravi Jezik Hrvata kajkavaca (1936.) kajkavske govore podijelio po naglasnim značajkama u četiri skupine. Ivšić u svoju raspravu nije uključio goranske govore.
Dalibor Brozović je kajkavsko narječje (1965. – 1988.) podijelio u šest dijalekata na osnovu podjela Belića, Ivšića i Hraste, odnosno naglasnih sustava i konsonantizma.
Mijo Lončarić je u monografiji Kajkavsko narječje (Zagreb, 1996.) podijelio kajkavsko narječje na petnaest dijalekata po kriterijima naglasnih sustava i vokalizma.
Osobine Uredi
Glasovi Uredi
Naglasni sustav Uredi
Osnovna kajkavska akcentuacija koju je opisao Stjepan Ivšić 1936.g.[11][9] definira se kao polazišno tronaglasni sustav (ȁ, â, ã)[12], odnosno kratki naglasak, neocirkumfleks i neoakut. Većina kajkavskih govora i danas ima takav tronaglasni sustav.[12][3] Dosad je za kajkavsko narječje definirano 22 različitih tipova naglasnih sustava od kojih 16 ima tri naglaska, 4 dva naglaska i 2 jedan naglasak.[3]
Samoglasnici Uredi
Osnovni kajkavski
samoglasnički trokut[13] | ||||
---|---|---|---|---|
i | u | |||
ẹ | ọ | |||
e | o | |||
a |
Osnovni kajkavski samoglasnički trokut sastoji se od 7 samoglasnika.[13] Među pojedinim dijalektima došlo je do naknadnoga razvoja samoglasnika usporedno s razvojem naglasnog sustava tako da možemo pronaći kajkavske govore s 10 (Međimurje) do 12 samoglasnika (Plemenšćina).[3]
Suglasnici Uredi
Zajednički ishodišni sustav suglasnika u svim kajkavskim govora je:[3]
Pretpostavlja se kako je ovaj sustav u prošlosti (između 6. i 9. st.) sadržavao glasove t', d' i w.[3]
Morfologija Uredi
Kajkavska morfologija pojednostavljuje stanje naslijeđeno iz praslavenskog jezika.[3] Pojednostavljenja u glavnini kajkavskih govora su gubitak dvojine, smanjenje broja tipova deklinacija, gubitak vokativa, gubitak imperfekta i aorista, jedno glagolsko vrijeme za izražavanje budućnosti.[3]
Gubitak dvojine je jedna od bitnih osobina kojom se kajkavsko narječje razlikuje od slovenskog jezika.[3] U najvećem dijelu govora izgubljen je svaki trag dvojine, odnosno množinski oblici se koriste za sve brojeve veće od 1, dok se u nekima razvija posebna konstrukcija za nominativ i akuzativ za brojeve 2,3,4. [3] Prava dvojina za broj 2 može se pronaći u nekim goranskim govorima isključivo u nominativu i akuzativu.[3] Dvojinu možemo pronaći u Zagorju, u rijetkim govorima uz slovensku granicu. [3]
Imenice Uredi
Rezultati druge palatalizacije su izgubljeni u lokativu jednine, nominativu, lokativu i instrumentalu množine.[3]
- Primjeri: vrag, vragi; noga, nogi
U genitivu množine muškog roda razvijen je nastavak -ov/-ev, odnosno -of/-ef. U genitivu množine srednjeg roda i imenicama e-deklinacije koristi se tzv. nulti nastavak -Ø.[3]
Nominativ jednine | Genitiv množine | |
---|---|---|
muški rod | dečko | dečkof |
srednji rod | selo | sel |
e-deklinacija
ženskog i muškog roda |
krava | krav |
Sinkretizmi Uredi
Sinkretizam je stapanje različitih gramatičkih funkcija u jedan izraz, odnosno u kontekstu morfologije imenica, izjednačavanje više padeža u jednom obliku.
Sinkretizam vokativa i nominativa Uredi
Vokativ je nestao kao samostalan padež u većini kajkavskih govora i funkcionalno ga zamjenjuje nominativ.[3] Ostatci vokativa mogu se pronaći u izrazima poput: Bože, Isuse.[3]
DLI sinkretizam Uredi
Sinkretizam dativa, lokativa i instrumentala možemo pronaći u jednom dijelu kajkavskih govora. On je djelomičan u nekim međimurskim govorima i potpun u nekim bilogorskim govorima.[3]
Slavonizam Uredi
Slavonizam je naziv za sinkretizam akuzativa i genitiva jednina u imenicama muškog roda, koje završavaju na suglasnik i koje označavaju nešto neživo i nešto živo.[3] Ovaj sinkretizam ne zahvaća sve kajkavske govore, a zajednički je i dijelu starih štokavskih govora u sjevernoj Slavoniji zbog čega nosi naziv slavonizam.[3] Nisu pronađeni govori u kojima je ovaj sinkretizam potpun.[3]
- Primjeri: Daj mi stolca. Sẹdni si na stolca.
Pridjevi Uredi
Za tvorbu komparativa koristi se nastavak -ẹš-, ponekad -ẹjš- ili -ej- u najvećem broju govora.[3]
- Primjer: star, starẹši
Glagoli Uredi
Kajkavsko narječje je jedno od rijetkih slavenskih idioma koji čuvaju supin, uz slovenski i lužičkosrpski jezik.[3] Koristi se kao dopuna glagolima kretanja.[3]
- Primjer: Idem spat.
Glagolski pridjev radni Uredi
Glagolski pridjev radni koristi sufiks -l.[3] U većini govora on je nepromijenjen, dok u ponekim sjeverozapadnim govorima prelazi u -ṷ, -w, -v ili -f.[3]
Prezent Uredi
Lice | jednina | množina | Primjer jednine | Primjer množine |
---|---|---|---|---|
1. | -m, -n | -mo, -mu, -me | gledim | gledimo |
2. | -š | -te, -šte | glediš | gledite |
3. | -Ø | -u/-o, -e, -ju/jo, -du/-do | gledi | glediju |
Perfekt Uredi
U svim govorima perfekt se tvori of nesvršenog prezenta glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.[3]
- Primjer: Vidẹl sẹm.
Pluskvamperfekt Uredi
U nekim govorima postoji pluskvamperfekt koji se tvori od perfekta glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.[3]
- Primjer: Bil sẹm vidẹl.
Imperfekt i aorist Uredi
Imperfekt i aorist su se izgubili u kajkavskom narječju.[3] Pretpostavlja se kako je aorist još bio prisutan u kajkavskom narječju u 16. st., a imperfekt samo kao dio kajkavskog književnog jezika.[3]
Futur Uredi
Futur se tvori od svršenog prezenta glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.[3]
- Primjer: Vidẹl bum.
Pisani oblici Uredi
Od polovice 16. stoljeća do preporoda razvija se i koristi kajkavski književni jezik. Ovaj pojam odnosi se na standardizirani oblik jezika koji se razlikuje od dijalektalne književnosti na individualnim dijalektima.
Klimpuški rukopis iz 1564. godine smatra se najstarijim kajkavskim zapisom (opisan kao čakavsko-kajkavski).[21] Riječ je o rukopisnom zapisu molitve Oče naš i uskrsne pjesme Kristuš je gori ustal.[21]
Kajkavskim književnim jezikom pisan je širok raspon djela:
- pravna (Ivanuš Pergošić: Decretum, Nedelišće, 1574.)
- kroničarska (Antun Vramec)
- vjerska (Nikola Krajačević, Juraj Ratkaj Velikotaborski, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec, Juraj Mulih)
- pjesnička (Ana Katarina Frankopan-Zrinska)
- dramska (Tituš Brezovački).
Primjeri Uredi
» | « | |
» | V suncu je celo dvorišće, |
« |
U novim medijima Uredi
Najranija upotreba kajkavskog narječja u filmu bila je u filmu Ciguli miguli iz 1952. godine.[23]
Kronološki popis filmova i serija u kojima se koristi kajkavsko narječje:
- Ciguli miguli, 1952.
- Koncert, 1954.
- Svoga tela gospodar, 1957.
- Breza, 1967.
- Tko pjeva zlo ne misli, 1970.
- Mejaši (serija), 1970.
- Razmeđa, 1973.
- Gruntovčani (serija), 1975.
- Blagajnica hoće ići na more, 2000.
- Metastaze, 2009.
Povezani članci Uredi
Izvori Uredi
- ↑ a b c d e f Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
- ↑ Marko Snoj: Slovenski etimološki slovar, Slovenski etimološki slovar, natuknica kaj, pristupljeno 19. listopada 2022.
- ↑ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac ad ae af ag ah ai aj ak al am an ao ap Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
- ↑ a b c Mijo Lončarić, Martina Kuzmić: Glavnina kajkavskih govora u dijalektološkim radovima u Kaju, Kaj, XLII, Zagreb, 3, 2009., str. 45.-60.
- ↑ Peter Houtzagers: O razvitku govora Hedešina i Homoka, Kajkavci Vedešina i Umoka, Zbornik radova regionalne konferencije "Kajkavci med gradiščanskimi hrvati", 15-36, Budapest, 2004.
- ↑ Hrvatski jezik u dijaspori, Jezik.hr, pristupljeno 25. listopada 2022.
- ↑ Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 1 - Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga, 2003.
- ↑ a b c d e f g h Mijo Lončarić: Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005.
- ↑ a b c d Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika, Matica hrvatska, 2008.
- ↑ a b c d Đuro Blažeka: Međimurski dijalekt, u: Hrvatski dijalektološki zbornik, 14, 2008., str. 261.-292.
- ↑ a b Stjepan Ivšić: Jezik Hrvata kajkavaca, Ljetopis JAZU 48, Zagreb, 1936.
- ↑ a b c d Mate Kapović, Povijest hrvatske akcentuacije: Fonetika, Matica hrvatska, Zagreb, 2015.
- ↑ a b c d e Dalibor Brozović, Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1988.
- ↑ Aleksandar Belić: Kajkavsko narječje, u: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Zagreb, knjiga 2, 1927.
- ↑ Stjepan Ivšić: Jezik Hrvata kajkavaca, Ljetopis JAZU 48, Zagreb, 1936.
- ↑ Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
- ↑ Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
- ↑ Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
- ↑ Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
- ↑ Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
- ↑ a b Alojz Jembrih: : Hrvatski zapis (1564.) Jurja Vukovića iz Jastrebarskoga u latinskom misalu župe Klimpuh, Kroatologija 2, 2011.: 44–67.
- ↑ Lápos Haller Jenő: Gyakorlati muraközi nyelvtan, Muraközi Katolikus Könyvnyomda, Csáktornya 1942.
- ↑ Jelena Vlašić Duić, U Abesiniju za fonetičara: Govor u hrvatskome filmu, FF Press, Hrvatski filmski savez, 2013.
Iz Wikizvora Uredi
- Aleksandar Belić: Kajkavski dijalekt Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Zagreb, [1926]-1929.
Literatura Uredi
- Aleksandar Belić: Kajkavsko narječje, u: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Zagreb, knjiga 2, 1927.
- Stjepan Ivšić: Jezik Hrvata kajkavaca, Ljetopis JAZU 48, Zagreb, 1936.
- Antun Šojat: Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti). Kaj 1969: 3-4, 5, 7-8, 10, 12; Kaj 1970: 2, 3-4, 10; Kaj 1971: 10, 11. Kajkavsko spravišče, Zagreb 1969-1971.
- JAZU / HAZU; IHJJ: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – seļanec), I – XIV. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1984-2017.
- Dalibor Brozović, Pavle Ivić: Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1988.
- Mijo Lončarić: Kaj jučer i danas : ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini (s kartom narječja i bibliografijom). Čakovec : Zrinski 1990.
- Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
- Mijo Lončarić: Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005.
- Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika, Matica hrvatska, 2008.
- Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
Vanjske poveznice Uredi
Wječnik ima rječničku natuknicu Kategorija:Kajkavština |