Khatt Atui
Khatt Atui je vadi u sjevernoj Africi. Ovo suho korito rijeke počinje u blizini Aousserda u spornom području Zapadne Sahare i teče jugozapadno kroz regije Dakhlet Nouadhibou i Inchiri u Mauritaniji, te se ulijeva u zaljev Baie d'Aouati na obali Atlantika istočno od Iouika, Mauritanija u Naconalnom parku Banc d'Arguin.
Khatt Atui | |
|---|---|
| rijeka • vadi | |
| Položaj | |
| Države | |
| Fizikalne osobine | |
| Površina porječja | 83295 km2 |
| Tok rijeke | |
| Izvor | SI od Aousserda |
| • Koord. | 22°47′N 14°07′W / 22.783°N 14.117°W |
| Ušće | Baie d'Aouati |
| • Koord. | 19°53′N 16°15′W / 19.883°N 16.250°W |
| Ulijeva se u | Atlantski ocean |
  izvor  ušće Khatt Atui na zemljovidu Mauritanije  | |
Bazen Atui definiran Programom procjene prekograničnih voda Globalnog fonda za okoliš obuhvaća 83,295 km2 i u njemu živi oko 99 599 ljudi.[1] Mauritanska naselja Chami (na autocesti između Nouakchotta i Nouadhiboua), Imkebden i N'Talfa nalaze se duž vadija, kao i rudnik zlata Tasiast.[2]
Khatt Atui je predložen kao lokacija donjeg toka velike drevne rijeke, nazvane paleorijeka Tamanrasett, koja je tekla kroz Saharu do zaljeva Arguin tijekom vlažnih epizoda u kasnom kvartaru.[3] Arheološka nalazišta iz ranog neolitika pronađena su duž mauritanskog dijela vadija.[4]
Izvori
uredi- ↑ Atui Basin. Transboundary Waters Assessment Programme. 2016. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. ožujka 2019. Pristupljeno 4. veljače 2018.
- ↑ Addendum to the Phase 2 Environmental Impact Assessment for the Expansion Project at the Tasiast Mine in Mauritania (PDF). SRK Consulting. Siječanj 2016. str. 4. Pristupljeno 4. veljače 2018.
- ↑ Skonieczny, C; Paillou, P; Bory, A; Bayon, G; Biscara, L; Crosta, X; Eynaud, F; Malaizé, B; Revel, M; Aleman, N; Barusseau, JP. 2015. African humid periods triggered the reactivation of a large river system in Western Sahara. Nature Communications. 6: 8751. doi:10.1038/ncomms9751. PMC 4659928. PMID 26556052
- ↑ Tasiast Gold Mine Expansion Project: Phase 1b Environmental Impact Assessment (PDF). URS Scott Wilson. 31. srpnja 2011. str. 122. Pristupljeno 4. veljače 2018.