Kira Georgievna Muratova, rođena Korotkova (na ukrajinskom: Кіра Георгіївна Муратова, Soroca, 5. studenog 1934.Odesa, 6. lipnja 2018.) - bila je sovjetska i ukrajinska filmska redateljica, scenaristica i glumica poznata po svojem neubičajenom redateljskom stilu.

Kira Muratova
Kira Muratova
Rodno ime Kira Georgievna Muratova
Rođenje 5. studenog 1934., Soroca, Moldavija
Smrt 6. lipnja 2018.
Zanimanje filmska redateljica
scenaristica
glumica
Godine rada 1961.2018.
Suprug Aleksandr Muratov, Evgenij Golubenko
Važnije uloge {{{važnije uloge}}}
Važniji filmovi „Dugi oproštaji”, „Kratki susreti”, „Asteničeskij sindrom”
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti

Rodila se u moldavskom gradu Soroca, koji je tada bio dio Rumunjske, od oca Rusa i majke Rumunjke. Otac joj je strijeljan u Drugom svjetskom ratu. S majkom, koja je bila ginekolog preselila se u Bukurešt. 1954. godine upisala se na VGIK, sovjetski institut za kinematografiju, gdje je studirala režiju kod Sergeja Gerasimova. Diplomirala je 1959., a 1962. udala se za ukrajinskog redatelja Aleksandra Muratova i nastanila se u Odesi u Ukrajini. Prvi dugometražni film „Naš iskreni kruh”, režirala je 1964. godine sa suprugom. Imala je s njime kćer, a poslije se razvela od njega i udala za slikara Evgenija Golubenka, ali je zadržala prezime prvoga supruga. Bila je u Odesi do 1978., kada je zbog sukoba otišla u Lenjingrad, odakle se ponovno vratila u Odesu.

Imala je ozbiljnih problema s cenzurom. Povučeno je nekoliko njenih filmova, jer se nisu uklapali u norme socrealizma i više puta zabranjen joj je rad na više godina. Filmski stručnjak Isa Willinger rekao je da su njena filmska djela pripadala ruskoj avangardi. Problemi su prestali prvo s početkom perestrojke, a kasnije i s krajem Sovjetskog Saveza.

Devedesetih je za Kiru Muratovu započelo izuzetno produktivno razdoblje tijekom kojeg je svake dvije ili tri godine snimala igrani film, često radeći s istim glumcima i ekipom. Dvije glumice koje je Kira Muratova više puta birala su: Renata Litvinova i Natalija Buzko. Njeni filmovi obično su bili produkcije Ukrajine ili koprodukcije između Ukrajine i Rusije, uvijek na ruskom jeziku, iako je Muratova mogla govoriti ukrajinski i nije se protivila ukrajinizaciji ukrajinske kinematografije.[1] Muratova je podržala prosvjednike Euromajdana i ukrajinsku revoluciju 2014.[1]

Filmovi Kire Muratove premijerno su prikazani na međunarodnim filmskim festivalima u: Berlinu, Cannesu, Moskvi, Rimu, Veneciji i drugima. Uz Aleksandra Sokurova, smatrali su je najosebujnijom suvremenom filmskom redateljicom na ruskom jeziku. Njezini radovi mogu se vidjeti kao postmoderna, koji koriste eklekticizam, parodiju, diskontinuirano uređivanje, isprekidano pripovijedanje i intenzivne vizualne i zvučne podražaje. Njegujući potpunu nezavisnost kao umjetnica, Muratova stvara svoje ideje (i ideale) savršenstva i nesavršenstva, podsvjesnog i dekadencije, te istovremeno preispituje zamagljene granice među njima. Njena paradoksalna vizija kombinira istančan humor i duboku tugu, te se igra s razlikama i sličnostima između poezije i okrutnosti, nježnosti i grubosti.[2]

Godine 1990. bila je član žirija na Venecijanskom filmskom festivalu. Vjerojatno najoriginalniji pristup Kire Muratove je tendencija da dvije ili nekoliko priča stopi u jednu. „Asteničeskij sindrom” počinje s 40-minutnim uvodom srednjovječne doktorice pobješnjele zbog smrti svog muža (koji podsjeća na Josifa Staljina).[3] Taj film dobio je grand prix žirija na Berlinskom filmskom festivalu.

Izvori uredi