Kraljevina Ugarska u dvojnoj monarhiji
Unatoč političkim problemima i nacionalnim trvenjima, ovo je bilo razdoblje intenzivnog gospodarskog rasta te je nekoć zaostala Kraljevina Ugarska početkom 20. stoljeća preraslo u modernu, industrijaliziranu zemlju. Premda je poljoprivreda ostala dominantna gospodarska grana. Velik broj današnjih mađarskih ustanova, kao i administrativni ustroj potječu iz ovog razdoblja.
 |
Predloženo je da se ovaj članak spoji s člankom Zemlje Krune sv. Stjepana. (Rasprava) |
Podrobniji članak o temi: Kraljevina Ugarska.svg)
Povijest uredi
Stvaranje Austro-Ugarske uredi
Zbog vanjskih i unutarnjih problema pred kojima se Franjo Josip našao, postalo je neizbježno preoblikovanje ustroja čitave Monarhije, kako bi se očuvalo njezino jedinstvo. Austrijsko-pruski rat s bitkama poput poput Viške bitke, i s konačnim porazom u Bitki kod Sadove iz srpnja 1866., prisilili su cara na reforme. Procijenjeno je da je najvažnije postići dogovor s Mađarima, te je postignut sporazum između bečkog dvora i Mađara koje je predvodio Franjo Dijak. Ovaj sporazum nazvan je Austro-ugarska nagodba. Tako je 1867. sklopljena Austro-ugarska nagodba kojom je stvorena dvojna monarhija, koja je međutim urodila nezadovoljstvom među ostalim narodima Monarhije, posebice Česima, koji su se pozivali na Češko državno pravo, ali i ostalim Slavenima. Ponovno je uspostavljeno ugarsko ustavno ustrojstvo, a Franjo Josip okrunjen je iste godine i za ugarskoga kralja krunom sv. Stjepana. Na toj krunidbi nije bilo izaslanika Hrvatskoga sabora, jer se Hrvati u tom trenutku nisu smatrali ugarskim podanicima (na krunidbi je bilo prisutno slavonsko izaslanstvo).
Car je od Mađara tražio da se sporazume s Hrvatima koji su se također pozivali na svoje Državno pravo, te je tako sljedeće godine, 1868., sklopljena i Hrvatsko-ugarska nagodba kojom Hrvati pristaju biti dijelom Zemalja krune sv. Stjepana, zadržavajući određenu autonomiju Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. S druge strane, Transilvanija je postala sastavnim dijelom Ugarske. Austro-Ugarska podijeljena je na taj način na dvije države kojima su zajedničke ostale osoba vladara, vanjski poslovi, vojska i gospodarska politika. U ugarskom dijelu monarhije svu je vlast imalo plemstvo, osobito magnati, o čemu svjedoči i činjenica da je 1880. samo 5,9% stanovništva imalo biračko pravo.
Mađarizacija uredi
Središnje vlasti u Budimpešti započeli su provoditi snažnu mađarizaciju (u školama, javnim ustanovama, državnim poduzećima) na područjima koje su nastanjivali nemađarski narodi. Zakon o nacionalnostima već 1868. definirao je Kraljevinu Ugarsku kao "jedinstvenu mađarsku naciju"[1] koja se sastoji od različitih etničkih zajednica s jednakim pravima, osim u jezičnim pitanjima. Iako su se drugi jezici osim mađarskog mogli koristiti u crkvama, školama i lokalnoj upravi, mađarski je postao isključivi jezik vlade, uprave i sveučilišta, a prava manjina na jezik su se sustavno kršila agresivnom mađarizacijom. Mnogi Mađari smatrali su manjinska prava prevelikodušnima. Prvi premijer Zemalja Krune sv. Stjepana bio je Gyula Andrássy. Utjecaj što su ga u Monarhiji sada dobili Mađari omogućio im je uspješno sprječavanje bilo kakvih promjena koje bi išle prema priznavanju težnji Čeha ili južnih Slavena za novim preuređivanjem zemlje u trijalističkom obliku (Nijemci - Mađari - Slaveni). Usto, snažna nastojanja oko mađarizacije u Ugarskoj, potakla su buđenje nacionalnoga otpora među Rumunjima, Srbima i Slovacima.
Prema popisu iz 1910. u Ugarskoj, 54% stanovništva govorilo je mađarskim jezikom, 16% rumunjskim jezikom, 11% slovačkim, 10% njemačkim. Antisemitizam se u Ugarskoj pojavio početkom 19. stoljeća kao rezultat straha od tržišne konkurencije. 1840. djelomična emancipaicja Židova omogućila im je život svugdje osim u pojedinim rudarskim gradovima pogođenima krizom. Zakon o emancipaciji Židova iz 1868. pružio je Židovima potpunu ravnopravnost pred zakonom te ukinuo prepreke njihovom sudjelovanju u ekonomiji. Unatoč tome, neformalna diskriminacija sprječavala je njihovo bavljenje politikom i javnim poslovima.
Era Liberalne stranke uredi
Car i kralj Franjo Josip imenovao je Gyulu Andrássyja, člana Déakove stranke, ugarskim premijerom 1867. Njegova vlada vodila je pronagodbenu politiku, a u gospodarskim pitanjima vodila se laissez-faire načelom. Cehovi su ukinuti, radnicima je dopušteno cjenkanje za plaće dok je vlada radila na poboljšanju obrazovnog sustava i gradnji cesta i željeznica. Između 1850. i 1875. poljoprivreda u Ugarskoj je napredovala: cijene žitarica su bile visoke te se izvoz utrostručio. Unatoč tome, akumulacija kapitala je tekla iznimno sporo te je vlada ovisila o stranim zajmovima. Usto, nacionalno i lokalno činovništvo počelo je bujati odmah nakon sklapanja Nagodbe. Ubrzo su izdaci za činovništvo počeli rasti brže od poreznih prihoda te se nacionalni dug nagomilao. Nakon ekonomske krize 1873., Deákova stranka bila je izložena optužbama za zloporabu i skandal. Kao rezultat gospodarskih teškoća, Kálmán Tisza i njegova Liberalna stranka, osnovana 1875., osvojili su vlast iste godine. Tisza je izgradio činovnički aparat koji je održavao kontrolu korupcijom i manipulacijom očajno nereprezentativnog izbornog sustava.
Prvi svjetski rat i kraj uredi
██ Rumunjska okupacija, travanj 1919.
██ Sovjetska Republika Mađarska (SRM)
██ Oslobođeno od strane SR Mađarske
██ Francuska i jugoslavenska kontrola
Baranjsko-Bajska Srpsko-Mađarska Republika (14. do 21. kolovoza 1921.)
Mađarska većina bila je osigurana represivnim izbornim zakonima, koji su pred I. svjetski rat (kada je većina europskih zemalja već imala ili se približavala općemu pravu glasa za muškarce), zahvaljujući visokomu izbornomu cenzusu, davali biračko pravo za samo 2 do 5% stanovništva. Nesposobnost da se promijeni nacionalna politika onemogućila je i posljednje pokušaje spašavanja Austro-Ugarske Monarhije njezinom federalizacijom potkraj I. svjetskog rata.[2]
S propašću Austro-Ugarske Monarhije 16. studenog 1918. bila je proglašena u studenome 1918. Demokratska Republika Mađarska na čelu s vladom Mihályja Károlyija. Nezadovoljstvo izazvano ratnim stradanjima i teškim mirovnim uvjetima omogućilo je, nakon ostavke Károlyijeve vlade 20. ožujka 1919., stvaranje kratkotrajne komunističke Sovjetske Republike Mađarske na čelu s Bélom Kunom (21. ožujka – 1. kolovoza 1918.). Nakon sloma Sovjetske Republike Mađarske, vlast je preuzeo admiral Miklós Horthy, koji je ponovno uspostavio monarhiju, sebe proglasio regentom Kraljevstva (1920. – 1944.) i uveo vladavinu »bijeloga« terora.[2]
Trianonskim mirom 4. lipnja 1920. službeno se raspalo višenacionalno Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo (1102. – 1918.) jer su Čehoslovačkoj, Rumunjskoj i Kraljevstvu SHS bili ustupljeni krajevi naseljeni Česima, Slovacima, Hrvatima i Srbima, pa je (Kraljevina) Mađarska postala nacionalnom državom mađarskoga naroda (gubitak približno 60% teritorija i približno 40% stanovništva prijeratne Ugarske). Pitanje austrijsko-mađarske granice bilo je riješeno plebiscitom 1921., po kojem je gotovo cijelo područje Burgenlanda (Gradišća) priključeno Austriji. Nezadovoljstvo takvim mirom obilježilo je madžarsku unutarnju i vanjsku politiku u međuratnom razdoblju.[2]