Krešimir Baranović
Krešimir Baranović (Šibenik, 25. lipnja 1894. – Beograd, 17. studenoga 1975.), bio je hrvatski skladatelj i dirigent. Školovao se u Zagrebu, Beču i Berlinu.[1] Baletima Licitarsko srce i Imbrek z nosom utemeljio je moderni hrvatski balet.[2]
Krešimir Baranović | |
---|---|
Krešimir Baranović | |
Životopisni podatci
| |
Rodno ime | Krešimir Baranović |
Rođenje | 25. lipnja 1894. |
Smrt | 17. studenoga 1975. |
Djelo
| |
Poznatija djela | Z mojih bregov, Moj grad, Goran, Licitarsko srce, Imbrek z nosom, Kineska priča |
Nagrade
| |
Nagrade | Oktobarska nagrada grada Beograda, za kantatu Goran, 1960.; Sedmojulska nagrada, za životno djelo, 1962. |
Portal o glazbi | |
Portal o životopisima |
Životopis
urediKrešimir Baranović rodio se je u Šibeniku 1894. godine. U Zagrebu se školovao od 1908. do 1912. godine, privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod Frana Lhotke).[3] Učio je teoretske predmete, klavir i rog. Nakon mature, upisao je kompoziciju na Glazbenoj akademiji u Beču (1912. – 1914.).[3] 1915. godine postao je dirigentom u Zagrebačkoj operi, gdje je ostao sve do 1927. godine, kada je prešao na istu dužnost u Beograd. Tijekom 1927. i 1928. godine gostovao je s baletskom trupom Ane Pavlove u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. U Zagreb se vratio 1928. godine na staro mjesto, gdje je ostao sve do 1943. godine, kada je preuzeo vođenje Radio-orkestra u Bratislavi (Slovačka), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945. – 1946.). Nakon toga je od 1946. do 1964. godine bio profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu i ujedno direktor Beogradske filharmonije (1951. – 1961.).[4][1] Od 1954. godine bio je redovitim članom JAZU u Zagrebu,[3] te od 7. ožujka 1968. godine dopisnim članom SANU za Odjel likovne i glazbene umjetnosti.[5]
Umro je u Beogradu 17. studenoga 1975. godine i pokopan je na beogradskome Groblju zaslužnih građana.[6]
Djelo
urediKao stvaratelj, Baranović je jedna od najmarkantnijih osobnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema ruskoj glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj djelatnosti, on se nadovezuje na ranog Stravinskog (Petruška), ali oslanjajući se i na narodni melos, stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.
Kao prvenstveno operni dirigent, on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom Licitarsko srce otpočinje novu epohu u razvoju suvremenog baleta u Hrvatskoj.
Skladbe
urediVokalne skladbe
uredi- Z mojih bregov (Fran Galović) za bariton i orkestar (1927.)
- Moj grad (Vinko Nikolić) za glas i orkestar (1943.)
- Iz osame (Krešimir Baranović) za glas i orkestar (1944.)
- Pan (Miroslav Krleža), simfonijska pjesma za recitatora, soliste, mješoviti zbor i orkestar (1957.)
- Goran (Ivan Goran Kovačić), kantata za recitatora, soliste i orkestar (1960.)
- Oblaci (Dobrica Cesarić) za mezosopran i orkestar (1963.)
- Šume, šume (više hrvatskih pjesnika), kantata za mješoviti zbor i orkestar (1967.)
- Na moru (Gustav Krklec) za bariton i orkestar (1973.)
Scenske skladbe
uredi- Licitarsko srce (Krešimir Baranović), balet (1924., Zagreb)
- Cvijeće male Ide (Margareta Froman, prema Hansu Christianu Andersenu), balet (1925., Zagreb)
- Striženo-košeno (Gustav Krklec), komična opera (1932., Zagreb)
- Imbrek z nosom (Krešimir Baranović), balet (1935., Zagreb)
- Nevjesta od Cetinjgrada (Marko Fotez, prema Turci idu Augusta Šenoe), komična opera (1942.; 1951., Beograd)
- Kineska priča (Dimitrije Parlić, prema Der Kreidekreis Klabunda), balet (1955., Beograd)
- scenske glazbe za Tirena (Marin Držić), Dundo Maroje (Marin Držić), Antigona (Sophokles) i Henri IV. (Shakespeare)
Instrumentalne skladbe
uredi- koncertna uvertira (1916.)
- simfonijski scherzo (1921.)
- Svatovac za orkestar (1922.)
- gudački kvartet (1924.)
- Poème balkanique za orkestar (1926.)
- suita iz baleta Licitarsko srce za orkestar (1927.)
- sinfonietta u Es Duru (1939.)
- Pjesma guslara, rapsodija za orkestar (1945.)
- sinfonieta za gudački orkestar (1952.), obrađena za gudački kvartet 1924.
- koncert za rog i orkestar (1973.)
Nagrade
urediIzvori
uredi- ↑ a b enciklopedija.hr / Baranović, Krešimir, pristupljeno 18. srpnja 2016.
- ↑ Hrvatski obiteljski leksikon: Baranović, Krešimir Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. studenoga 2015. (Wayback Machine), pristupljeno 22. kolovoza 2015.
- ↑ a b c Hrvatska enciklopedija: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
- ↑ a b c Hrvatski biografski leksikon: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
- ↑ a b (srp.) SANU: Krešimir Baranović Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. rujna 2015. (Wayback Machine), pristupljeno 22. kolovoza 2015.
- ↑ (srp.) Zora Latinović, Večne žizni dveri, NIN, 23. ožujka 2006., str. 39., pristupljeno 22. kolovoza 2015.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.