Laurencija Ćurić

Laurencija Ćurić (Konjic, 13. srpnja 1906.[1]Bijelo Polje (Mostar, BiH), 1983.), hrvatska časna sestra školskih sestara franjevki Krista Kralja, uznica jugokomunističkog režima[2]

ŽivotopisUredi

Rodila se u Mostaru u obitelji oca Ante.[1] Bila je u sestrinskoj pučkoj školi u Bijelom polju. Prve teške poratne godine u Hercegovini je preživjela. Provela je te godine dijelom u Bijelom Polju, pa jednu godinu u rodnom Mostaru i nakratko u Međugorju u sestrinskoj kući. Teškoće su bile pred očima. 1945., a osobito 1948., brojne su časne sestre jugokomunisti uhitili i osudili. To je zlo snašlo s. Laurenciju i još neke časne 1949. godine. Časne sestre su jugokomunisti te godine izbacili iz svih kuća časnih sestara osim one bjelopoljske.[2] Samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja Provincije sv. Obitelji bio je jedini koji je ostavljen sestrama nakon što su komunisti oduzeli sve druge kuće.[3]

Mostarska UDBA ju je uhitila 17. studenoga 1949. koja je provela istragu. S. Laurencija bila je drugooptužena, a suđeno joj je zajedno s prvooptuženom s. Benitom Prkačin, uhićenoj 13. rujna 1949. godine.[2] Optužena je za kazneno djelo po Čl. 3. t. 14 i čl. 9/I. Z.k.n.d. U pritvoru je bila od 17. do 24. studenoga 1949. i od 24. studenoga 1949. do 20. ožujka 1950. godine. Podnositelj optužnice bio je javni tužitelj.[1] S. Laurencija i s. Benita osuđene su u istom procesu za kazneno djelo "pomaganja odmetnika 1945. i 1946."[2]

  »neutvrđenog dana i mjeseca primile su u samostan časnih sestara u Bijelom Polju grupu odmetničke bande, sa kojom su prethodno uspostavile pismenu vezu i tom prilikom dale im večeru i potrebnu količinu dasaka pomoću kojih su se odmetnici prebacili preko rijeke Neretve.« Takvim su činom onemogućavale službe državne vlasti »u otkrivanju i hvatanju bande«

Opis kaznenog djela za koji je optužena bio je[1]

  »pomaganje odmetnicima. U zimu 1945-1946. neutvrđenog datuma u samostanu časnih sestara u Bijelom Polju u društvu sa prvooptuženom Prkačin Benita primila jednu grupu odmetnika, dala im večeru i nekoliko dasaka radi prebacivanja preko rijeke Neretve.«

Postupak kod suda trajao je dva tjedna.[1] Proglašena je krivom po presudi Okružnog suda u Mostaru od 11. ožujka 1950. godine. S. Benita osuđena je na tri godine strogog zatvora i prisilnim radom, a s. Laurencija na dvije godine strogog zatvora s prisilnim radom.[2] Presuda je bila pravosnažna 20. ožujka 1950. Žalbe na presudu nisu uvažene. Vrhovni sud NR BiH potvrdio je presudu Okružnog suda u Mostaru i s. Laurenciji i s. Beniti.[1] Ministarstvo unutarnjih poslova NR BiH 11. svibnja naložilo je slanje sestara na na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom za žene u Stocu. Kaznu su u cijelosti izdržale. Molbu za pomilovanje Predsjedništvo Prezidijuma Narodne skupštine NR BiH odbilo je bez obrazloženja riječima "Ne uvažava se.", a odbijenicu je potpisao Vlado Šegrt.[2]

IzvoriUredi

  1. a b c d e f Crkva na kamenu Učiteljica života. Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rata (Peti dio). Časne sestre 30. ožujka 2016. (pristup 2. ožujka 2019.)
  2. a b c d e f Komunistickizlocini.net Uredništvo/komunistickizlocini.net Benita Prkačin redovnica i pjesnikinja tri godine teške robije u Titovom režimu26. siječnja 2019. (pristup 2. ožujka 2019.)
  3. HRsvijet.net Marin Jurković/Stopama pobijenih: S. Natalija Palac: Komunisti ubijaju s. Reginu Milas, ostale sestre uhićuju, progone..., 24. siječnja 2015. (pristupljeno 3. prosinca 2018.)