Liturgijska latinizacija

Liturgijska latinizacija je proces usvajanja rimokatoličkih (latinskih) liturgijskih praksi drugih (istočnih) obreda Katoličke Crkve. Latinizacije su do Drugog vatikanskog sabora bile pogotovo izražene u Grkokatoličkoj Crkvi.[1] Jedan od primjera latinizacije, zabrana oženjenog klera u nekim američkim biskupijama ranog 20. stoljeća, na kraju je izazvala stvaranje pravoslavne Crkve u Americi.[2]

Koptski kler, biskupi iako su istočnog obreda, koriste mitre i biskupske štapove latinskog (rimokatoličkog) stila.

Latinizacije u Grkokatoličkoj Crkvi

uredi

Poslije Brestske unije i stvaranja Rusinske unijatske Crkve, javila se težnja za standardizacijom liturgijskih obreda u grkokatoličkim župama. 1644. godine pravoslavni metropolit Petar Mogila navodi sljedeće liturgijske inovacije u grkokatoličkoj liturgiji: slavljenje više od jedne liturgije u istom danu, slavljenje tihe (čitane) liturgije, skraćeno jutrenje i večernje bogoslužje. Ipak, te liturgije inovacije nisu svugdje imale uspjeha u uporabi.

 
Latinizirana unutarnjost crkve sv. Onufrija, Lavovska oblast, Ukrajina.

Postupno su u liturgijsku glazbu uvedena glazbala, a ikonostasi su uklonjeni iz većine crkava. 1747. godine svim grkokatoličkim svećenicima naređeno je brijanje brade i šišanje kose prema latinskom običaju.[3]

Izvori

uredi
  1. Did You Know? What 'Latinization' of the East Is (& Why It's Never a Good Thing). uCatholic (engleski). 27. travnja 2020. Pristupljeno 24. srpnja 2024.
  2. Clark, Anthony. Fr. Alexis Toth, Bishop John Ireland, and the Grace of Reconciliation. www.catholicworldreport.com (engleski). Pristupljeno 19. kolovoza 2024.
  3. Kiprianovič, Grigorij. 2006. Исторический очерк православия, католичества и унии в Белоруссии и Литве (ruski)
Nedovršeni članak Liturgijska latinizacija koji govori o kršćanstvu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.