Otvori glavni izbornik

Ljubica Benita Prkačin (Mostar, 21.[1] ili 25. svibnja 1903.Bijelo Polje (Mostar, BiH), 12. svibnja 1981.), hrvatska časna sestra školskih sestara franjevki Krista Kralja i hrvatska pjesnikinja iz Bosne i Hercegovine, visoka redovnička dužnosnica, uznica jugokomunističkog režima[2]

ŽivotopisUredi

Rodila se u Mostaru u obitelji Nikole i Ive, rođ. Škegrić. Kao 20-godišnjakinja došla je u samostan, iste godine kada je u Mostaru ustanovljen novicijat za Hercegovinu. Dvije godine potom s. Benita stupila je u novicijat. Dala je prve zavjete. Učiteljsku školu započela je u Mostaru i dovršila školovanje u Sarajevu. Prvi dio života poslije školovanja obilježio je obrazovni i odgojni rad. U Bijelom Polju je od 1928. do 1945. bila je učiteljica i upraviteljica sestrinske pučke škole. Dok je to radila, usporedno je od 1932. do 1943. obnašala je i službu provincijalne tajnice. Zbog te dužnosti često je putovala u provincijalnu kuću u Mostar, često pješice. Prve teške poratne godine u Hercegovini je preživjela. Provela je te godine dijelom u Bijelom Polju, pa jednu godinu u rodnom Mostaru i nakratko u Međugorju u sestrinskoj kući. Teškoće su bile pred očima. 1945., a osobito 1948., brojne su časne sestre jugokomunisti uhitili i osudili. To je zlo snašlo s. Benitu i još neke časne 1949. godine. Časne sestre su jugokomunisti te godine izbacili iz svih kuća časnih sestara osim one bjelopoljske. [2] Samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja Provincije sv. Obitelji bio je jedini koji je jedini bio ostavljen sestrama nakon što su komunisti uzeli sve druge kuće.[3]

U prosincu 1948. je pretrpjela premetačinu, dok je bila u Međugorju u sestrinskoj kući. UDBA joj je uzela mnoge osobne stvari, pisaći stroj, osobni duhovni dnevnik, koje UDBA nikad poslije nije vratila. Mostarska UDBA ju je uhitila mostarska UDBA 13. rujna 1949. koja je provela istragu. S. Benita bila je prvooptužena, a suđeno joj je zajedno sa sestrom Laurencijom Ćurić (Konjic, 1906. – Bijelo polje, 1983.), uhićenoj 17. studenoga 1949. godine.[2] Optužena je za kazneno djelo po Čl. 3. t. 14 i čl. 9/I. Z.k.n.d. U pritvoru je bila od 13. do 22. rujna 1949. i od 22. rujna 1949. do 11. travnja 1950. godine. Podnositelj optužnice bio je javni tužitelj.[1] S. Benita bila je utamničena u Ćelovini, gdje je nekoliko mjeseci s njom zajedno tamnovala s. Tihomira Božić. Istražitelj je okarakterizirao s. Benitu kao "tvrd orah". Optužbe protiv s. Benite tužitelj je zasnovao na na nekim razgovorima koje je s. Benita vodila sa sestrama u samostanu, koje su i same uhićene te su sasvim izvjesno svjedočile o tome pod strahom, pritiscima i torturama. Osuđene su u istom procesu za kazneno djelo "pomaganja odmetnika 1945. i 1946."[2]

  „neutvrđenog dana i mjeseca primile su u samostan časnih sestara u Bijelom Polju grupu odmetničke bande, sa kojom su prethodno uspostavile pismenu vezu i tom prilikom dale im večeru i potrebnu količinu dasaka pomoću kojih su se odmetnici prebacili preko rijeke Neretve.« Takvim su činom onemogućavale službe državne vlasti »u otkrivanju i hvatanju bande”

Optužena je i za širenje neprijateljske promidžbe[2]

  „"da nova vlast nepravilno hapsi i ubija katoličke svećenike, navodeći slučaj u Širokom Brijegu govoreći – na Širokom Brijegu nalaze se puni bunkeri starih izginulih svećenika na pravdi"”

Opis kaznenog djela za koji je optužena bio je da je u društvu s Laurentinom Ćurić napravila [1]

  „pomaganje odmetnika i širenja neprijateljske propagande. U zimu 1945-46. neutvrđenog datuma primila u samostanu časnih sestara u Bijelom Polju jednu grupu odmetnika dala im večeru i nekoliko dasaka radi prebacivanja preko Neretve. Te u više navrata pred drugim osobama vršila neprijateljsku propagandu protiv današnje vlasti.”

Postupak kod suda trajao je dva tjedna.[1] Proglašena je krivom po presudi Okružnog suda u Mostaru, K: 33/50 od 11. ožujka 1950. godine. S. Benita osuđena je na tri godine strogog zatvora i prisilnim radom, a s. Laurencija na dvije godine strogog zatvora s prisilnim radom. [2] Presuda je bila pravosnažna 20. ožujka 1950. Žalbe na presudu nisu uvažene. Vrhovni sud NR BiH potvrdio je presudu Okružnog suda u Mostaru i s. Laurenciji i s. Beniti. [1] Ministarstvo unutarnjih poslova NR BiH 11. svibnja naložilo je slanje sestara na na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom za žene u Stocu. Kaznu su u cijelosti izdržale. Molbu za pomilovanje Predsjedništvo Prezidijuma Narodne skupštine NR BiH odbilo je bez obrazloženja riječima "Ne uvažava se.", a odbijenicu je potpisao Vlado Šegrt.[2]

Iz tamnice je izašla 13. rujna 1952. godine. Na oporavak je otišla k sestri u Vinkovce, pa se vratila u Bijelo polje. s. Benita je otišla k svojoj sestri u Vinkovce na nekoliko mjeseci oporavka. Potom se vratila u Bijelo polje. Uspon na redovničkoj hijerarhiji bio je 1953. kad je imenovana provincijalnom predstojnicom. Dužnost je obnašala do 1960. Zatim je do 1962. bila učiteljica novakinjama, pa sedam godina vrhovna savjetnica u Rimu. 1969. se vratila iz Rima i u domovini do smrti svibnja 1981. obnašala dužnost provincijalne ekonome. [2]

Povremeno je zapisivala duhovne odbljeske i doživljaje, koje je objavila u dvjema zbirkama poezije: Pokloni duše (1969.) i U dane prolaza (1977.). Objavila je knjižicu Krunica umom i srcem koja je doživjela dva izdanja, 1971. i 2003. godine. [2]

CitatUredi

"Izaberi!. Izaberi što ćeš biti: Kao sjena ili kao sjajan sunčev trak i obasjat svakog prije neg nastane tamni mrak Kao sjena past u tvrdu zemlju, ili kao sjajni sunčev trak i nestati tu zauvijek, ali ostaviti svijetao trag."[2]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Crkva na kamenu Učiteljica života. Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rata (Peti dio). Časne sestre 30. ožujka 2016. (pristup 2. ožujka 2019.)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 2,9 Komunistickizlocini.net Uredništvo/komunistickizlocini.net Benita Prkačin redovnica i pjesnikinja tri godine teške robije u Titovom režimu26. siječnja 2019. (pristup 2. ožujka 2019.)
  3. HRsvijet.net Marin Jurković/Stopama pobijenih: S. Natalija Palac: Komunisti ubijaju s. Reginu Milas, ostale sestre uhićuju, progone..., 24. siječnja 2015. (pristupljeno 3. prosinca 2018.)