Otvori glavni izbornik

Ljudmila Pavličenko

sovjetski snajper, žena heroj SSSR

Ljudmila Mihajlovna Pavličenko[lower-alpha 1], rođena Belova (Bila Cerkva, 12. srpnja 1916.Moskva, 10. listopada 1974.), bila je pripadnica Crvene armije tijekom Drugog svjetskog rata i najuspješnija sovjetska snajperistica.[2][3]

Ljudmila Pavličenko
Ljudmila Pavličenko
Ljudmila Pavličenko
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 12. srpnja 1916.
Mjesto rođenja Flag of Ukraine.svg Bila Cerkva, Ukrajina
(tada Flag of Russian Empire (1914-1917).svg Rusko Carstvo)
Datum smrti 10. listopada 1974.
Mjesto smrti Zastava Ruske Federacije.svg Moskva, Rusija
(tada Flag of the Soviet Union.svg Sovjetski savez)
Državljanstvo Flag of the Soviet Union.svg SSSR
Puno ime Ljudmila Mihajlovna Pavličenko
Nadimak Lady Death[1]
Suprug Aleksej Pavličenko (1932. – ?)
Titule bojnica
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1941.1953.
Čin snajperistica
Ratovi Drugi svjetski rat
Važnije bitke Veliki domovinski rat
Vojska Red Army flag.svg Crvena armija
Odlikovanja Золотая Звезда Героя Советского Союза.svg 0Heroj SSSR
Order of Lenin Ribbon Bar.svg Orden Lenjina

Likvidirala je 309 neprijateljskih vojnika,[4] uglavnom koristeći poluautomatsku pušku SVT-40, i na taj način postala najuspješnija snajperistica svih vremena.[5][6][7][8][9] Prije toga, imala je poteškoća da bude primljena u Crvenu armiju, pa joj je u početku dozvoljeno da obavlja vrši samo partizanske zadatke. Tek kad je uočena njena streljačka vještina, primljena je u armiju sa činom višeg poručnika. Za svoje zasluge u borbi protiv njemačkog agresora odlikovana je Lenjinovim ordenom.[10] Prilikom njemačkog napada na SSSR, tijekom bitke za Odesu i Sevastopolj, našla se među braniocima.[11][12]

ŽivotopisUredi

MladostUredi

Ljudmila Pavličenko je rođena 12. srpnja 1916. godine, u Biloj Cerkvi u tadašnjem Ruskom Carstvu. Kao samouvjerena, samostalna i obdarena učenica, uspješno je završila deveti razred u svom rodnom mjestu, prije nego što se seli u Kijev. Nakon završetka srednje škole, zaposlila se u kijevskoj tvornici oružja u kojoj je radila kao brusač. Ubrzo po dolasku u Kijev, učlanila se u streljački klub društva "Osoaviakhim" u kojem je uspješno završila streljačku obuku.

Godine 1937., upisala je studiji povijesti na kijevskom sveučilištu.[12]

Drugi svjetski ratUredi

 
Ljudmila Pavličenko, 1942. godine

Rat je Ljudmilu zatekao kao dvadesetčetvorogodišnju studentkinju povijesti na kijevskom sveučilištu. Kao i mnogi omladinci, i ona je pohitala da se pridruži Crvenoj armiji u želji da brani domovinu od njemačkih snaga. U početku su je regrutni oficiri sumnjičavo gledali kada im je priopćila da ima iskustva u streljaštvu. Pošto u tom trenutku još nisu primane žene u Crvenu armiju, ponudili su joj da bude medicinska sestra, ali je ona to odlučno odbila. Dokazavši svoje umijeće u streljaštvu, primljena je u 25. streljačku diviziju „V. I. Čapajev“ kao snajper. Postala je jedna od 2,000 snajperista u sastavu Crvene armije, od kojih će samo oko njih 500 dočekati kraj rata. Vrlo brzo toga, našla se na bojištu kod Odese u kolovozu 1941. godine.[12]

Prilikom obrane jednog visa iznad sela Biljivke u Odeškoj oblasti, zabilježila je prva dva pogotka među rumunjskim vojnicima koristeći pritom pušku Mosin-Nagan s optičkim nišanom. Zbog učestalih borbi s invazivnim snagama, provešće dva i po mjeseca na ratištu s svojom divizijom u blizini Odese, gdje će s poluautomatskom puškom (Tokarev SVT-40) opremljenom optičkim nišanom izbaciti iz stroja 187 neprijateljskih vojnika.[12]

Nakon što su Nijemci stekli kontrolu nad Odesom, njena divizija je povučena na poluotok Krim. Tijekom borbi na poluotoku Krimu i tijekom bitke za Sevastopolj, Pavličenkova, koja je 8 mjeseci neprekidno bila na prvoj liniji fronta, ranjena je šrapnelom minobacačke granate u lipnju 1942. godine. Samo mjesec dana nakon što se oporavila od ranjavanja, naređeno joj je da se ukrca u podmornicu i napusti Sevastopolj. S obzirom na to da je Ljudmila postala jedan od simbola borbe protiv njemačkog agresora, njeni pretpostavljeni smatrali su da je njen život previše dragocjen i da bi njena smrt na bojištu znatno utjecala na moral Crvene armije i sovjetskog naroda. Također, zaključeno je da je njena streljačka vještina dragocjena i da bi ona mogla znatno više da doprinese pobjedi Crvene armije kao streljački instruktor. Do trenutka kada je povučena s bojišta, Pavličenko je izbacila iz stroja 309 neprijateljskih vojnika, od kojih je 36 snajperista.[12]

Poslana je u Kanadu i SAD, postavši prva sovjetska građanka koju je primio američki predsjednik, kolovoza 1942. godine.[12]

Stekavši čin majora, Pavličenko se više nikada nije vratila na ratište. Umjesto toga postala je instruktor. Obučavala je stotinu sovjetskih snajperista do kraja Drugog svjetskog rata. Godine 1943. odlikovana je Zlatnom zvijezdom i proglašena je za heroja Sovjetskog Saveza.[12]

Poslijeratno dobaUredi

Nakon rata vratila je se na kijevsko sveučilište. U razdoblju između 1945. i 1953. obavljala je dužnost pomoćnice šefa Glavnoga štaba sovjetske ratne mornarice. Sudjelovala je također i u mnogim konferencijama i kongresima. Bila je aktivna u Sovjetskom komitetu ratnih veterana. Preminula je 1974. u 59. godini života i sahranjena je na groblju Novodevičju u Moskvi.[12]

Vidi jošUredi

BilješkeUredi

  1. rus. Людми́ла Миха́йловна Павличе́нко, ukr. Людмила Михайлівна Павличенко

IzvoriUredi

  1. Lady Death: Lyudmila Pavlichenko, the Greatest Female Sniper of All Time, mentalfloss.com, pristupljeno 4. siječnja 2019.
  2. Najbolja snajperistica - bila je preciznija i od muškaraca, express.hr, pristupljeno 4. prosinca 2019.
  3. The 10 deadliest snipers of all time, Business Insider (8. rujna 2015.)
  4. Army & Navy. Lady Sniper TIME, New York 28. rujna 1942.
  5. Lady Sniper, TIME (28. rujna 1942.)
  6. Farey, Pat (5. svibnja 2009.). Sniping: An Illustrated History (engleski), str. 129, Voyageur Press ISBN 9780760337172
  7. Brayley & Bujeiro, str. 37
  8. Braithwaite
  9. Pegler 2006, str. 181.
  10. H. H. Windsor Jr., Russia's Messengers of Death, Popular Mechanics, no. 80, Chicago 1943., str. 35
  11. Sweeting 2004, str. 62.
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 12,5 12,6 12,7 Sakaida & Hook, str. 31-32

Vanjske povezniceUredi