Lorin Maazel
Lorin Varencove Maazel (Neuilly-sur-Seine, Francuska, 6. ožujka 1930. – Castleton, Virginia, 13. srpnja 2014.) bio je američki dirigent, violinist i skladatelj.
| Lorin Maazel | |
|---|---|
 Lorin Maazel | |
| Ime u rodnom listu | Lorin Varencove Maazel |
| Rođen/a | 6. ožujka 1930. Neuilly-sur-Seine, Francuska |
| Umro/umrla | 13. srpnja 2014. Castleton, Virginia, SAD |
| Žanr/ovi | ozbiljna glazba |
| Zanimanje | dirigent |
| Internetska stranica | www.maestromaazel.com |
Mladost uredi
Lorin Maazel rođen je u Neuilly-sur-Seine u širem području Pariza u Francuskoj od američkih roditelja, a odrastao je u Sjedinjenim Državama. Porijeklom iz glazbene obitelji (njegov djed Isaac bio je violinist u orkestru Metropolitan Opere), Maazel je bio čudo od djeteta. Već je dobi od sedam godina učio dirigiranje kod Vladimira Bakalejnikova, a s osam godina debitirao je kao dirigent. U svojoj jedanaestoj godini, gostovao je na radiju kao dirigent orkestra NBC-a, dok je kao dvanaestgodišnjak dirigirao važnijim orkestrima na turneji po Americi. S petnaest godina debitirao je kao violist. Poslije je studirao na Sveučilištu u Pittsburghu.
Karijera uredi
Godine 1960., bio je prvi Amerikanac koji je dirigrao u Bayreuthu. Bio je glavni dirigent u Deutsche Oper Berlin od 1965. do 1971., i Berlinskog radijskog simfonijskog orkestra od 1965. do 1975.
Godine 1972., naslijedivši Georgea Szella, postao je glazbeni direktor Clevelandskog orkestra. Maazelova emocionalna, raskošna interpretacija glazbe uvelike se razlikovala od Szellovoga karakterističnoga i jasnoga stila. Jedna od njegovih najznačajnijih snimki u to je doba bila prva cjelovita stereo snimka Gershwinove opere Porgy and Bess, s cjelokupnim afroameričkim ansamblom (osim zbora). Na tom je položaju bio do 1982. Od tada nije dirigirao u Clevelandu, jer se previđeni angažman 2006. nije ostvario zbog bolesti.[1]
Od 1982. do 1984. bio je u Bečkoj državnoj operi generalni menadžer i glavni dirigent. 1980. naslijedio je Willija Boskovskog kao dirigent Novogodišnjeg koncerta Bečkih filharmoničara do 1986., i kasnije 1994., 1996., 1999. i 2005. Osim novogodišnjih koncerata, Maazel je u Beču redovito nastupao s Bečkim filharmoničarima u njihovim koncertnim sezonama.
Od 1984. do 1988., bio je glazbeni savjetnik Pitsburškog simfonijskog orkestra, i glazbeni direktor od 1988. do 1996. Od 1993. do 2002., glavni je dirigent Bavarskog simfonijskog orkestra u Münchenu.
Godine 1989., kada je očekivano mjesto nasljednika Herberta von Karajana kao glavnog dirigenta Berlinske filharmonije umjesto Maazelu dodijeljeno Claudiu Abbadu, javno je i naglo prekinuo sve veze s tim orkestrom.[2]
Godine 2000., nakon dvadesetgodišnje odsutnosti, gostovao je u Njujorškoj filharmoniji,[3] što je naišlo na pozitivne reakcije orkestarskih glazbenika.[4] Taj angažman doveo je 2001. do njegovog imenovanja glazbenim direktorom orkestra kao nasljednikom Kurta Masura.[5][6] Maazel je 26. veljače 2008. Njujoršku filharmoniju vodio u istaknutom posjetu Pjongjangu, u Sjevernoj Koreji. Orkestar je tada izveo sjevernokorejsku i američku himnu, Dvořákovu Simfoniju br. 9, Gershwinovog Amerikanca u Parizu, i završno, tradicionalnu korejsku narodnu pjesmu "Arirang". Maazel je s položaja u Njujorškoj filharmoniji odstupio nakon sezone 2008./2009.
Godine 2004., postao je glazbeni direktor Filharmonije Arturo Toscanini. Od rujna 2006., bio je muzički direktor orkestra opere u Ciutat de les Arts i les Ciències u Valenciji. U ožujku 2010., imenovan je sljedećim glavnim dirigentom Münchenskog filharmonijskog orkestra, s početkom angažmana od sezone 2012. – 2013.[7] Iako orkestar nije službeno odredio duljinu početnog ugovora, jedan preliminarni izvještaj u veljači 2010., ukazao je na početni ugovor od tri godine.[8]
Maazel je dirigirao glazbu za tri operna filma - Don Giovanni (1979.), Carmen (1984.), i Otello (1986.). Njegove vlastite kompozicije uključuju operu 1984, temeljenu na istoimenom romanu Georgea Orwella. Austrijska poštanska marka s Maazelovim likom, koja ga prikazuje kao dirigenta Novogodišnjega koncerta Bečkih filharmoničara, izdana je 2005.[9] Maazel i njegova žena Dietlinde Turban vode ljetnji glazbeni festival nazvan Castleton Festival na svom imanju od 2,4 km² Castleton u Virginiji.[10]
Objavio više od 300 muzičkih izdanja, zajedno s kompletnim ciklusima Beethovena, Brahmsa, Mahlera, Sibeliusa, Rahmanjinova, i Čajkovskog. Osim engleskim savršeno je vladao francuskim, njemačkim i talijanskim jezikom.
Lorin Maazel preminuo je od posljedica upale pluća 13. srpnja 2014. u svom domu u Castletonu u američkoj saveznoj državi Virginia.[11][12]
Obitelj uredi
Maazel se ženio tri puta. Prva dva braka, za pijanstice Miriam Sandbank i Israelu Margalit, završili su razvodom. Njegova je treća žena njemačka glumica Dietlinde Turban. Imaju dva sina, Leslieja i Orsona, i kćer Taru.
Njegov otac, glumac Lincoln Maazel (1903. – 2009.), glumio je u horor filmu Georgea A. Romera Martin, dok je njegova majka, Marie Barnet Maazel, osnovala Pittsburgh Youth Symphony.[13]
Izvori uredi
- ↑ Donald Rosenberg, "Maazel cancels". Cleveland Plain Dealer, 8 May 2006.
- ↑ Kozinn, Allan. 30. siječnja 2001. From a Musical Prodigy to a Master Conductor. The New York Times
- ↑ Martin Kettle. 26. siječnja 2001. The show goes on. The Guardian. London. Pristupljeno 27. travnja 2007.
- ↑ Ralph Blumenthal and Doreen Carvajal. 5. veljače 2001. Musicians Sing Out and Philharmonic Listens. New York Times. Pristupljeno 29. travnja 2008.
- ↑ Ralph Blumenthal. 30. siječnja 2001. Maazel Is to Lead Philharmonic; Will Succeed Masur as Director. New York Times. Pristupljeno 29. travnja 2008.
- ↑ Norman Lebrecht. 31. svibnja 2001. At last, I've made my father happy. Telegraph. London. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. siječnja 2008. Pristupljeno 10. kolovoza 2021.
- ↑ Lorin Maazel wird Chefdirigent der Münchner Philharmoniker. Munich Philharmonic. 27. ožujka 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. svibnja 2010. Pristupljeno 27. prosinca 2010.
- ↑ Helmut Mauró. 23. veljače 2010. Maazel wird Chef der Philharmoniker. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. svibnja 2010. Pristupljeno 27. prosinca 2010.
- ↑ Austria: New Year's Concert 2005 - Lorin Maazel. International Stamp News.com. 1. siječnja 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. srpnja 2011. Pristupljeno 24. studenoga 2009.
- ↑ Daniel J. Wakin. 12. lipnja 2009. For Maestro Maazel, It's on to the Coda. New York Times. Pristupljeno 24. travnja 2010.
- ↑ The Guardian.com – Lorin Maazel, conductor and composer, dies aged 84, pristupljeno 14. srpnja 2014.
- ↑ HRT – Umro Lorin Maazel Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. srpnja 2014. (Wayback Machine), pristupljeno 14. srpnja 2014.
- ↑ Lynne Conner (13 January 2002). "The Double Life of Lincoln Maazel", Pittsburgh Post-Gazette.
Vanjske poveznice uredi
Sestrinski projekti uredi
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Lorin Maazel |