Luj XIV., kralj Francuske
Luj XIV., nazivan i Luj Bogomdani (Louis-Dieudonné), Luj Veliki (Louis le Grand) i Kralj Sunce (le Roi Soleil), bio je 64. kralj Francuske, 44. kralj Navarre, 22. su-princ Andorre, 14. kralj imena "Luj" i treći monarh francuske dinstije Bourbon, punog (krsnog) imena Louis-Dieudonné de Bourbon.
Rođen je u dvorcu Neuf (danas ne postoji), u Saint-Germaine-en-Layeu, nedaleko od Pariza, 5. rujna 1638. kao sin Luja XIII. i Ane Austrijske., a preminuo je u palači Versailles, 1. rujna 1715. Krunu i prijestolje Francuske i Navarre naslijedio je kao dječak, u dobi od nepunih 5 godina (4 godine i 8 mjeseci), čime postaje jedan od najmlađih kraljeva u povijesti Francuske. Stvarnu vlast preuzeo je tek nakon smrti svog glavnog ministra, kardinala Mazarina 1661. godine.[1] Njegova vladavina trajala je pune 72 godine, od 14. svibnja 1643. do njegove smrti 1. rujna 1715. godine, što ga čini najdugovječnijim vladarem suverene države u europskoj povijesti, a samim time i povijesti Francuske.[2]
U načelu, vladavinu Luja XIV. možemo podijeliti na tri dijela: (1) razdoblje njegovog djetinstva i maloljetnosti, obilježeno građanskim ratovima i pobunama Fronde, u trajanju od 1643. do 1661., tijekom kojeg vladaju njegova majka, u ulozi regenta, i kardinal Mazarin, u ulozi glavnog ministra (premijera); (2) razdoblje nakon Mazarinove smrti, u trajanju od 1661. do početka 1680-ih, tijekom kojeg Luj vlada arbitrirajući između velikih ministara; (3) razdoblje od početka 1680-ih do njegove smrti 1715., tijekom kojeg Luj XIV. vlada sve više apsolutistički, posebno nakon smrti ministra financija Colberta, 1683., a kasnije i državnog tajnika i ministra obrane Louvoisa, 1691. Potonje je razdoblje obilježeno i povratkom interesa kralja prema religiji, posebno pod utjecajem njegove druge supruge, Madame de Maintenon.
Vladavinu Luja XIV. obiležile su velike plemićke, parlamentarne, protestantske i seljačke bune. S druge strane, Luj XIV. odlučno nameće poslušnost svim redovima staleža i kontrolira različite struje mišljenja (uključujući književne i religiozne). Širenjem administracije i vojske, borbom protiv aristokratske oporbe (Fronde) i promicanjem merkantilističkog gospodarskog sustava, Luj je osigurao apsolutnu moć francuskog kraljevstva.
Ključnu ulogu u centralilzaciji moći i uspostavljanju apsolutizma imala je palača Versailles. U razdoblju od 1661. do 1682., kraljeva glavna rezidencija bio je dvorac Vieux (dosl. stari dvorac), u Saint-Germain-en-Layeu. Godine 1666., početkom svoje punoljetnosti, Luj XIV. ondje uspostavlja (okuplja) svoj dvor. Susjedni dvorac Neuf (dosl. novi dvorac), u kojem je Luj XIV. rođen, tijekom 1660-ih biva postupno napušten, s obzirom na to da je mladi Luj preferiao odsjedati u dvorcu Vieux. Godine 1682. Luj XIV. proglašava Versailles svojom glavnom rezidencijom i sjedištem vlade te francuski dvor napušta dvorac u Saint-Germain-en-Layeu. Gotovo svim francuskim dvorjanima je bio omogućen smještaj i korištenje soba unutar tada nove palače.[3] Versailles ubrzo postaje sjedište Lujeve moći i prijestolnica kulturnog prestiža. Izgradnju prostrane palače Luj je nadzirao osobno, a njezin arhitektonski stil nadahnuo je izgradnju mnogih europskih dvoraca. Preseljenjem dvora u Versailles, Luj XIV. podvrgava plemstvo svojem pomnom promatranju i detaljno razrađenom bontonu. Prisiljavajući mnoge pripadnike plemstva da nasele njegovu raskošnu palaču, Luj uspijeva obuzdati buntovnu aristokraciju, većina čijih je članova sudjelovala u pobunama Fronde tijekom njegovog djetinstva. [4] Zastupajući ideju o "božanskom pravu" kraljeva, Luj XIV. svoju vladavinu podvrgava stvaranju apsolutne monarhije i centralizirane državne vlasti, koju će provoditi iz Versaillesa. Francuska Luja XIV. postaje simbol apsolutizma u Europi. Luj XIV. je radikalnim reformama, poput centralizacije moći monarhije i proglašenja apsolutizma, utemeljio vladavinu monarha lišenu ograničenja predstavničkih institucija te postao jedan od najmoćnijih francuskih monarha i učvrstio sustav apsolutne monarhije u Francuskoj koji će trajati sve do Francuske revolucije. Svojom je vladavinom ujedno nastojao eliminirati ostatke feudalizma, koji su još uvijek postojali u dijelovima Francuske.
S vjerskog aspekta, sedamnaesto stoljeće nije ograničeno samo na opoziciju između katolika i protestanata, već uključuje i snažno protivljenje između jezuita i jansenista. Spomenuti vjerski sukobi naročito dolaze do izražaja tijekom vladavine Luja XIV. Svojim odlukama, morao je balansirati između različitih struja religiozne misli, uzimajući u obzir ne samo vlastita uvjerenja, već i politička pitanja. Osudu nad Jansenistima Luj provodi prvesntveno radi njihovog anti-apsolutističkog stava. S druge strane, budući da se ideja o vjerskoj slobodi nije uklapala u Lujevu viziju o apsolutnoj vlasti, aktivno je provodio i jednoobraznost vjere pod uctjecajem Galičke katoličke crkve, koja je privrženost apsolutnoj monarhiji stavljala ispred privrženosti papi. Opozivom Nanteskog edikta 1685. i represijom protiv protestantizma Luj XIV. obnavlja katoličko vjersko jedinstvo u Francuskoj, a ujedno izaziva mnoge kontroverze. Ediktom iz Fontainebleaua su ukinuta prava protestantske manjine hugenota, čime su podvrgnuti valovima progona, i efektivno prisiljeni na emigraciju ili preobraćenje, gotovo uništavajući francusku protestantsku zajednicu. U zemlji je katoličku vjeru vratio u fokus (la France toute catholique) i ukinuo vjerska i građanska prava hugenota u Fontainebleauovim ediktom (18. listopada 1685.). Iako je opoziv u Francuskoj općenito dobro prihvaćen od strane radikalnih katolika, isti rezultira vrlo nepovoljnim reakcijama među plemstvom širom Europe i neočekivano mlakom reakcijom papinskog Rima. Odnosi između Luja XIV. i rimskih papa uglavnom su bili loši, posebice odnos s Inocentom XI. Istodobno je Ludwig pokušao povući Katoličku crkvu u Francuskoj iz svjetovnog utjecaja papinstva (galikanizam). Doista, kralj je namjeravao sačuvati svoju neovisnost i onu svog svećenstva prema Rimu, što ga, istovremeno, nije sprječilo da bude oprezan u svom ophođenju s Galikanima, često "impregniranima" jansenizmom. Pred kraj Lujeve vladavine, svađa oko kvijetizma ponovo je dovela je do napetosti s Rimom.
Francuska je tijekom vladavine Luja XIV. bila najmnogoljudnija zemlja u Europi, što joj je davalo određenu moć, tim više što je francuska ekonomija do 1670-ih već dosegla svoj vrhunac, a prvenstveno zahvaljujući ekonomskoj dinamičnosti zemlje i urednim javnim financijama. Diplomacijom i ratom, Luj XIV. utvrđuje svoju moć, posebno protiv Habsburške dinastije, čiji posjedi okružuju Francusku. Kroz ekspanzivnu vanjsku politiku i nekoliko ratova (nizozemski rat, rat za nasljedstvo Pfalza, rat za španjolsko nasljedstvo), Ludwig je oslobodio svoju zemlju iz habsburških kandži i učvrstio položaj Francuske kao dominantne velike sile u Europi. Njegova "Pré carré" politika (tzv. "politika kvadratne livade" ili "politika dvorišta") nastoji proširiti i racionalizirati granice zemlje, zaštićene Vaubanovim "željeznim pojasom", dvostrukom linijom utvrđenih gradova koji su štitili nove granice Kraljevine Francuske od napada Španjolske Nizozemske (Flandrije). Vaubanje dizajnirao i projektirao obrambenu livadu u drugoj polovici 17. stoljeća te utvrdio osvojene gradove na sjeveru današnje Francuske. Ova akcija Luju omogućuje dodijeljivanje granica Francuskoj slične onima današnje Francuske, i to aneksijom Roussillona, Franche-Comtéa, Lillea, Alzasa i Strasbourga. Međutim, ratovi su pretežno ovisili o javnim financijama i Luj XIV privukao je reakciju drugih europskih zemalja, koje su se, na kraju njegove vladavine, često udruživale kako bi se suprotstavile njegovoj moći. Tu dolazi do izažaja trenutak nakon Sjajne revolucije, kad Engleska počinje potvrđivati svoju moć, posebno pomorsku i ekonomsku, pod vladavinom odlučnog protivnika Luja XIV., Williama od Orangea.
Francuska pod vladavinom Luja XIV. postaje vodeća europska sila, koja je redovito potvrđivala svoju vojnu snagu. Sukob sa Španjolskom obilježio je cijelo Lujevo djetinjstvo, a tijekom njegove vladavine francusko je kraljevstvo sudjelovalo u tri velika kontinentalna sukoba, svaki protiv moćnih stranih saveza: Francusko-nizozemski rat, Rat Augsburške lige i Rat za španjolsko nasljeđe. Francuska je također sudjelovala u kraćim ratovima, poput Rata za devoluciju i Rata za ponovno ujedinjenje. Ratni sukobi definirali su Lujevu vanjsku politiku, a njegova osobnost oblikovala je njegov pristup ratu. Potaknut "mješavinom trgovine, osvete i osobne iritacije", osjetio je da je rat idealan način povećanja svoje slave. U vrijeme mira, Luj se koncentrirao na pripremu za sljedeći rat. Učinio je poslom svojih diplomata stvaranje taktičke i strateške prednosti za francusku vojsku.[4] U svijetu koji teritorij, moć i bogatstvo smatra najvažnijima, Luj XIV. je prepoznat kao veliki kralj. Pretvorio je Francusku u dominantnu europsku naciju, proširio njezine granice i ostavio svoje nasljednike sigurnima u svom posjedu. Vrhunac svoje moći Luj je dosegao 1670-ih godina, a sljedeća četiri desetljeća uspješno je zaštitio ono što je postigao i to pred licem cijele Europe ujedinjene protiv njega. Štoviše, na kraju je ostvario i svoj san da će na španjolskom prijestolju vidjeti potomka Bourbonske dinastije. Tijekom vladavine Luja XIV., Francuska je, također, konsolidirala i upravu svojih kolonijalnih posjeda i trgovine, postavši tako svjetska sila.
Iako je naslijedio politički nestabilno i vojno iscrpljeno kraljevstvo na rubu bankrota, Luj XIV. svojem je nasljedniku ostavio tada najveću državnu silu zapadnog svijeta. Njegova glavna postignuća uključuju širenje učinkovitosti centralizirane vlasti, povećanje granica francuskog kraljevstva prema sjeveru i istoku i postavljanje jednog od svojih unuka, Filipa V., na španjolsko prijestolje. Unutarnjom politikom, Luj je ojačao kontrolu središnje vlade nad različitim regijama Francuske, ugrađujući svoje teritorijalne dobitke u ujedinjenu državu. Iako se radi o nizu uspjeha, oni su skupo koštali francusku naciju. Gospodarstvo je trpjelo tijekom dugih godina rata, porezi su često povećavani, a ruralna su područja postala ranjiva zbog nemilosrdnih razdoblja gladi. Nažalost, mnoge su Lujeve politike, kako unutarnje, tako i vanjske, uzrokovale velike poteškoće običnim ljudima, od kojih su mnogi trpjeli glad, pobjegli iz domovine ili živjeli u teroru progona.[5] Kraj njegove vladavine obilježili su vojni porazi, progon protestanata, glad 1693. i ona 1709. godine, koja je ostavila gotovo dva milijuna mrtvih, zatim pobuna Kamisarda (francuskih protestanata iz regije južne Francuske, hugenota) i brojne smrti gotovo svih kraljevskih nasljednika. Gotovo svi njegovi nasljednici, djeca i unuci su umrli prije njega, a njegov nasljednik i praunuk, Luj XV., Imao je samo 5 godina u trenutku njegove smrti. Međutim, čak i nakon prilično liberalnog vladanja Filipa II., vojvode Orléansa, nećaka Luja XIV., u ulozi regenta maloljetnom Luju XV., apsolutizam je opstao, potvrđujući čvrstoću izgrađenog režima. Luj XIV. želio je donijeti slavu Francuskoj i svojoj dinastiji, a umro je vjerujući da jest.
Luja XIV. smatra se najvažnijim predstavnikom dvorskog apsolutizma i božanskog prava kraljeva. Dvorska kultura koju je uspostavio postala je uzor dvorovima širom Europe. Njezin je središnji simbol bio izvanredan položaj i veličanstveni izgled kralja. Njegovu vladavinu obilježio je procvat francuske umjetnosti, posebno književnosti, arhitekture i glazbe, zbog čega se 17. stoljeće često opisuje kao Veliko stoljeće (Grand Siècle). Njegov doprinos je ključan u stvaranju umjetničke i arhitektonsko-povijesne epohe klasicističkog baroka. Najbolji primjer toga je Versajska palača koju se smatra vrhuncem europske arhitekture palača. Kralj Sunce bio je okružen različitim utjecajnim političkim, vojnim i kultorolškim figurama kao što su Mazarin, Colbert, Louvois, Grand Condé, Turenne, Vauban, Boulle, Molière, Racine, Boileau, La Fontaine, Lully, Charpentier, Marais, Le Brun, Rigaud, Bossuet, Le Vau, Mansart, Charles Perrault, Claude Perrault, i Le Nôtre. Luj je promovirao umjetnost i znanost, što je rezultiralo procvatom francuske kulture, ovjekovječene u stilu Luj XIV. Zahvaljujući njegovom sponzorstvu i pokroviteljstvu u korist mnogih već spomenutih umjetnika, francuski klasicizam dostiže svoj vrhunac još za njegova života, a njegova značajna postignuća vladavine Luja XIV. imat će širok utjecaj koji seže od ranog modernog doba, industrijske revolucije i sve do danas. Između mnogih, neka od njih uključuju izgradnju kanala Midi, stvaranje palače Versailles i njenih veličanstvenih vrtova, kao i osnivanje Francuske akademije znanosti.
DjetinjstvoUredi
U vrijeme stupanja na prijestolje zbog malog broja godina postojala je veoma velika opasnost da će mladi kralj postati razmaženi vladar tipa Henrika VI. kralja Engleske, ali sudbina je iznenada odlučila drukčije. Pobuna plemića udruženih s Parizom i nekoliko drugih gradova 1648. godine rezultira čak i zarobljavanjem mladog kralja koji sljedećih nekoliko godina tijekom građasnkog rata upoznaje glad i bijedu iz prve ruke. Niti konačna pobjeda ostvarena od Mazarina pet godina kasnije nije postigla smirujući učinak na mladog kralja. Luj XIV. tu pobunu i bijedu koja uslijeđuje nikada nije zaboravio. Ona je bila jedan od razloga zbog kojih je dao sagraditi palaču Versailles u kojoj se stalno nastanio i time svoju prijestolnicu preselio iz Pariza.
Kretanje k vrhuncu moćiUredi
Godine 1660. to jest godinu dana prije smrti Mazarina Luj XIV. donosi emotivno tešku odluku da oženi kćer španjolskog kralja kako bi se napokon završio rat protiv ove države koji traje još od 1635. godine. Ovaj kralj preuzima vlast u svoje ruke tek u svojoj 23. godini nakon smrti svog vjernog Mazarina. Očekivanja od toga do tada povučenog kralja nisu bila velika, ali za svih iznenađujuće promjene nastupaju odmah. Prva stvarno nezavisna odluka Luja XIV. postaje da će on direktno upravljati državom, a ne kao njegov otac koji je tu vlast prepustio premijeru. Sljedećih pet godina u Francuskoj prolaze da bi kralj učvrstio svoju vlast prije ispunjavanja svojih ambicija jer još prije formalnog preuzimanja vlasti on u svom dnevniku piše "Želim slavu prije svega, prije i samog života". Te ambicije se uskoro ispunjavaju u njegovim ratovima. U prvom od njih koji traje samo između 1667. – 1668. Francuska ponižava Španjolsku što izaziva priličnu zabrinutost u Europi. Rat koji sada nastupa je onaj protiv Nizozemske. Proći će cijelih šest godina prije nego što 1678. Nizozemska prizna svoj poraz.
Godine 1671. bio je jedini europski vladar koji se nije pobunio protiv smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana i koji ih je zavarao svojom dvoličnom politikom.
Kralj SunceUredi
Ovu drugu pobjedu cijela Francuska dočekuje s oduševljenjem. Grad Pariz daruje Luju nadimak Veliki. Razlog za to oduševljenje se nalazi u stjecanju statusa najveće europske velesile, pošto niti ulazak u rat Svetog Rimskog Carstva i Španjolske tijekom ovog drugog rata nije spasio Nizozemce od poraza. Tijekom svog tog narodnog oduševljenja koje traje prilično dugo 1682. godine kralj premješta svoje sjedište iz Pariza u Versailles. Osamdesete godine sedamnaestog stoljeća je vrijeme kada svi žele biti viđeni s kraljem. Francuski plemići toga doba bore se za čast da nose svijeću pred Lujem kada on odlazi na noćni počinak. Zajedno s mržnjom prema Parizu koji ga je bio zarobio, ovo prisustvo plemića u skupom sjaju Versaillesa postaje osnovni razlog za njegovu gradnju. Svi prisutni tamo troše enormne svote novca na razne luksuzne stvari kako bi mogli što bolje izgledati na dvoru. Tim potezom oni su ostajali bez potrebnih prihoda za organiziranje protudržavnih buna i zavjera. U tom razdoblju vrhunca svoje moći Luj XIV. ukida prava hugenota i počinje ih nemilosrdno proganjati. Iako taj potez ima očite nehumane posljedice on ima i jednu dobru u tome što su tražeći svoj vjerski mir mnogi od njih izabrali naseljavanje dotada praznih francuskih kolonija.
PropadanjeUredi
Početak kraja razdoblja omiljenosti i snage, dolazi potpunom nepažnjom kralja koji prestaje pratiti događaje u Europi. Na nizozemsku invaziju Engleske 1688. godine Francuska odgovara objavom novog rata. Dokaz te ludosti je protivnička koalicija u kojoj se nalaze Nizozemska, Engleska, Sveto Rimsko Carstvo, Španjolska i Švedska. Rezultat je mogao biti samo poraz, koji se potvrđuje mirovnim sporazumom iz 1697. godine. Realni rezultat toga mira je bio ništavan pošto su svi njegovi potpisnici znali za nove napetosti koje će izbiti u trenutku smrti španjolskog kralja bez djece. U trenutku dok je taj kralj umirao sklapa se dogovor o nasljeđivanju Španjolske kojim bi francuski prijestolonasljednik dobio Italiju, a austrijski Španjolsku. Na vijest o smrti španjolskog kralja 1. studenog 1700. Luj XIV. odbacuje taj plan pozivajući se na samrtnu želju kralja koji sve svoje posjede prepušta unuku Kralja sunca pod uvjetom da ne dođe do unije s Francuskom. Rat za španjolsko nasljeđe trajat će više od deset godina. Mirovni sporazum kojim završava ovaj rat 1714. godine označava poraz Francuske pošto se s njim potvrđuje stanje iz sporazuma o nasljeđivanju iz 1700. godine koje je tada Luj XIV. odbio.
KrajUredi
Za samog Luja XIV. bi bilo mnogo bolje da je umro pet godina ranije nego što se to u stvarnosti dogodilo. Tijekom tih posljednjih godina života umire mu jedini sin, dva od tri unuka i 2 od 3 praunuka. To razdoblje mu je bilo samo hod iz jedne u drugu noćnu moru. Jedini živi unuk iz prvog braka mu je onaj koji ga po mirovnom sporazumu ne smije naslijediti. U svom testamentu on proglašava svog preživjelog praunuka preboležljivim i nesposobnim za vladanje. Kako bi osigurao vlast u Francuskoj svojim potomcima, a ne onima svojega brata on oduzima buduće regenstvo dinastiji Orleans i postavlja na tu poziciju svoga sina iz drugog "tajnog" braka, to jest Luja Augusta vojvodu od Maina. Kako bi ta dinastijska promjena postala svima očita tjedan dana prije smrti Luja XIV. naređuje da ga na vojnoj paradi zamjeni "novopriznati" (samo za javnost) sin.
Ta u to doba neprihvatljiva odluka je bila prije svega motivirana tadašnjim zakonima o nasljeđivanju krune pošto je regent uvijek bio najbliži rođak, a time ujedno i prestolonasljednik djeteta kralja (s izuzetkom kada je regent bila majka).
Na svojoj samrtnoj postelji Luj XIV. izgovara "možda sam previše volio rat". Omražen u narodu on umire od gangrene 1. rujna 1715. godine. Tijekom sprovoda u bazilici Saint Denis narod je priredio proslavu.
Osobna i državna ostavštinaUredi
Kada razmišljamo o Luju XIV. prvo što nam pada na pamet je sjaj njegovog Versaillesa, sjaj cijelog jednog luksuznog stila. Nikad nam ne pada na pamet desetljećima duga mržnja stanovništva koju je on stvorio. Njega i njegov sjaj Voltaire je uspoređivao s Augustom zaboravljajući realne činjenice stvorenog ratnog siromaštva. Osim luksuznog stila Versaillesa ostavština Luja XIV. je bila i pravna promjena koja na kraju uništava francusku monarhiju. August je na samrtnoj postelji svog jedinog unuka osudio na smrt kako bi spriječio probleme oko naslijeđivanja. Luj XIV. je stao na pola puta. Svrgnuo je zakonitog regenta upitnom metodom, ali ga je ostavio na životu. Tim načinom je stvorio nered oko naslijeđivanja koji će platiti Luj XVI.
U XIV. stoljeću stanovnici Francuske su sami sebe dijelili prema pokrajinama. U XVI. stoljeću tu podjelu je zamijenila ona na katolike i hugenote. U doba smrti Luja XIV. nakon njegove dugogodišnje apsolutističke vladavine koja različito ocjenjuje ostaje činjenica da po prvi put postoji francuska nacija bez svojih internih podjela.
Povezani članciUredi
Dodatna literaturaUredi
- Louis Bertrand, Luj XIV, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1943.
- Louis de Rouvroy de Saint-Simon, Dvor Luja XIV: memoari, Zora, Zagreb, 1960.
- Luc Orešković, Luj XIV. i Hrvati: neostvareni savez, Dom i svijet, Zagreb, 2000. ISBN 9536491451
- J. Carpentier, F. Lebrun, E. Carpentier, J.-M. Mayeur, A. Tranoy, Povijest Francuske, Barbat, Zagreb, 1999. ISBN 9531810273
IzvoriUredi
- ↑ Louis XIV. Catholic Encyclopedia. 2007. Pristupljeno 19. siječnja 2008.
- ↑ Louis XIV. MSN Encarta. 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. listopada 2009. Pristupljeno 20. siječnja 2008.
- ↑ Lacaille 2012, str. 15–20. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFLacaille2012 (pomoć)
- ↑ Nathan 1993, str. 633. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFNathan1993 (pomoć)
- ↑ Louis XIV. MSN Encarta. 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. listopada 2009. Pristupljeno 20. siječnja 2008.
Vanjske povezniceUredi
- Hrvatska enciklopedija - Luj XIV.
- Dražen Klinčić, Francuska za vladavine Louisa XIV., Hrvatski povijesni portal, siječanj 2008.
- Louis XIV - the Sun King, stranica posvećena Luju XIV. (engl.)
- Людовик XIV, stranica posvećena Luju XIV. (rus.)
| Prethodnik: | Kralj Francuske | Nasljednik: |
| Luj XIII. | Luj August |