Mihajlo Hamzić
Mihajlo Hamzić (Ston, oko 1460. – Dubrovnik, 1518.) poznat i kao Kamzović, Kančević, Camzouich, Canceuich, Chamza, Chansich; Miho, Mihoč, Mihovil, Michael Joannis Theutonici, Michael Johannis,[1] bio je posljednji veliki dubrovački slikar 15. stoljeća na prijelazu iz gotike u renesansu.
| Mihajlo Hamzić Michael Joannis Theutonici | |
| Rana renesansa | |
|---|---|
| Rođenje | Ston, oko 1460. |
| Smrt | Dubrovnik, 1518. |
| Vrsta umjetnosti | slikarstvo |
| Praksa | Dalmacija, Dubrovnik |
| Utjecali | Andrea Mantegna |
| Poznata djela | Krštenje Kristovo Triptih Lukarević |
| Portal o životopisima | |
Životopis uredi
Njegov otac Hans je bio iz njemačkog grada Kölna, a došao je raditi u Ston na održavanju topova. Majka mu je bila kći stonskoga kovača. Mihajlo je bio drugi od četvero djece. Učio je u Mantovi kod slikara Andree Mantegne, a u Dubrovnik se vratio 1508. godine. Spominje se prvi put u dokumentu iz 1509. godine u kojemu Vijeće umoljenih prihvaća njegovu sliku Sv. Ovana Krstitelja za Knežev dvor. Uskoro je naslikao i „Krštenje Kristovo” za glavnu sobu Kneževog dvora, gdje je i danas. Radio je i kao pisar u dubrovačkoj carinarnici. Uglavnom je oskudijevao novcem.
Surađivao je i s drugim slikarima, pa je tako u svoju radionicu 1512. godine iz Venecije doveo slikara Piera Giovannijeva, te Dubrovčanina Vlahu Nikolina. Kasnije je imao zajednički posao trgovine suknima s bratom Jakovom. Upali su u teškoće 1514. godine, pa je Mihajlo morao pobjeći iz Dubrovnika. Kasnije se vratio i bavio samo slikarstvom. U dokumentu iz 1515. godine spominje se davanje tromjesečnog »salvakondukta« (odobrenje za boravak) slikaru da slika za katedralu. God. 1518. zajedno s P. Govannijem dobiva zadatak da dovrši poliptih za oltar Sv. Josipa u katedrali koji je bio započeo Nikola Božidarević, ali ga u radu prekida smrt.[2] Umro je mlad i u dugovima, a njegova posljednja slika, nesretni poliptih, uništen je u potresu iz 1667. god.
Djela uredi
Hamzićevo djelo označava završetak procvata starog dubrovačkog slikarstva i početak opadanja njegovih vrijednosti. Poznate su samo dvije njegove slike:
- Krštenje Kristovo u Kneževu dvoru ima mantegneske značajke gdje su mršavi likovi Krista, sv. Ivana Krstitelja i nađela s Kristovom odorom smješteni nasilno u prvi plan ispred širokog stjenovitog krajolika naslikanog u tonovima smeđe i zelene i s vrsnim poznavanjem zračne perspektive. U ozbiljan i strogo zamišljen krajolik Hamzić uniso lirske akcente i pomalo naivne slikovite pojedinosti (ptice, jelen).[3] To djelo prvi je Hamziću pripisao Karlo Kovač, a Ljubo Karaman prihvatio je njegovu atribuciju, i dodatno uputio na očigledni Mantegnin utjecaj.
- Triptih za oltar obitelji Lukarević u dubrovačkoj dominikanskoj crkvi sv. Dominika iz 1512. godine se danas čuva u zbirci dominikanskog samostana. U središtu triptiha s sv. Nikola, slijeva sv. Ivan Krstitelj i sv. Stjepan, a s desne strane, sv. Marko i sv. Marija Magdalena. Iako jaki plastični volumeni likova ukazuju na jasan utjecaj A. Mantegne, ova slika se jako razlikuje od slike iz Kneževa dvora jer su uspjeli koloristički odnosi, naglašeni kontrasti i ritmovi boja nadahnuti venecijanskim slikarstvom.
Izvori uredi
- ↑ Radoslav Tomić i Višnja Flego, HAMZIĆ, Mihajlo, Hrvatski biografski leksikon, LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, preuzeto 28. rujna 2012.
- ↑ Hrvatska likovna enciklopedija 3. Goti-Koč, gl. ur. Željko Domljan, Vjesnik d.d., Zagreb, 2005., str. 34. ISBN 953-98026-5-2
- ↑ Mihajlo Hamzić: Krštenje Kristovo na mdc.hr, Preuzeto 28. rujna 2012.
- Karlo Kovač, Nikolaus Ragusinus und seine Zeit, Jahrbuch des Kunsthistorischen Institutes der k. k. Zentralkommission für Denkmalpflege (Wien), 11(1917) str. 9. i 63.
- Ljubo Karaman, O domaćem slikarstvu u Dalmaciji za vrijeme mletačkog gospodstva, Almanah Jadranska straža (Beograd), 1927., str. 558. – 586.
- S. Bettini i G. Fiocco, Arte italiana e arte croata: Italia e Croazia, Rim 194.2, str. 301.
- Kruno Prijatelj, Dubrovačko slikarstvo XV–XVI stoljeća, Zagreb, 1968.