Miro Gavran
Miro Gavran (Gornja Trnava, 3. svibnja 1961.), hrvatski je dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade, član i suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Najizvođeniji je hrvatski dramski pisac.[1] Djela su mu prevedena na 42 jezika. Njegove knjige imale su više od 250 izdanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 400 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od četiri milijuna ljudi.[2] Jedini je živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, izvan zemlje rođenja, na kojem se igraju isključivo predstave nastale po njegovim tekstovima, a koji od 2003. godine djeluje u Slovačkoj, u Trnavi, pod nazivom GavranFest, od 2013. godine u Poljskoj, u Krakovu, od 2016. godine u Češkoj, u Pragu, 2019. godine održao se u Augsburgu (Njemačka), a 2020. godine u Srbiji, u Beogradu.
| Miro Gavran | |
|---|---|
 Miro Gavran na sajmu knjiga Interliber u Zagrebu. | |
| Puno ime | Miro Gavran |
| Rođenje | 3. svibnja 1961., Gornja Trnava, Hrvatska |
| Zanimanje | književnik |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Period pisanja | od 1983. |
| Supruga(e) | Mladena Gavran |
| Djeca | Jakov Gavran |
Važnija djela
| |
Nagrade
| |
| Portal o životopisima | |
Od 6. studenoga 2021. godine predsjednik je Matice hrvatske.
Životopis uredi
Miro Gavran rođen je u Gornjoj Trnavi 1961. godine. U Novoj Gradiški završio je srednju školu 1980. godine. Nakon toga upisao je studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.[3] Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Radio je kao dramaturg i kazališni ravnatelj Teatra &TD. Debitirao je 1983. godine s dramom Kreontova Antigona u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu u kojoj je na umjetnički snažan način progovorio o političkoj manipulaciji. Tri godine potom dramom Noć bogova tematizira odnos umjetnika i vlasti u totalitarnom sustavu. Potom piše ciklus drama u kojima najvažnijom temom postaju muško-ženski odnosi. Kreirao je velik broj kompleksnih ženskih likova. Njegove junakinje su istodobno i snažne i emocionalne. Do sada je napisao pedeset i pet kazališnih tekstova: Kad umire glumac, Sve o ženama, Sve o muškarcima, Ljubavi Georgea Washingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Kako ubiti predsjednika, Shakespeare i Elizabeta, Zaboravi Hollywood, Zabranjeno smijanje, Tajna Grete Garbo, Veseli četverokut, Paralelni svjetovi, Traži se novi suprug, Nora danas, Hotel Babilon, Najluđa predstava na svijetu, Muž moje žene, Pacijent doktora Freuda, Parovi, Otelo sa Suska, Lutka, Sladoled, Pivo, Kuća iz snova, Svaki tvoj rođendan, Savršeni partner...
Od 1993. godine živi i radi kao profesionalni pisac. Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo djelo proučava se na brojnim sveučilištima diljem svijeta.
U ranim proznim tekstovima opisuje život u hrvatskoj provinciji, oslikavajući male ljude, svojevrsne antijunake, koji zadržavaju pozitivan odnos prema životu, čak i kada se suoče s nepravdom i s velikim teškoćama, što se najbolje ogleda u romanu Zaboravljeni sin iz 1989. godine, čiji je glavni junak dvadesetogodišnji lakše mentalno retardirani mladić.
Kao četrdesetogodišnjak počinje ispisivati psihološko-egzistencijalne romane insipirirane Biblijom na način da biblijske junake približava senzibilitetu suvremenih čitatelja, tako da ga rado čitaju i vjernici i ateisti, pronalazeći u tim romanima univerzalne humane poruke. Njegove knjige se objavaljuju na svim krajevima svijeta: Peking, Beč, Petrograd, Oslo, Istanbul, Pariz, Prag, Bratislava, Sofija, Ljubljana, Santiago de Chile, Amsterdam... Od 2014. godine član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Postao je redoviti član Ruske akademije književnosti, 22. travnja 2014. godine,[4] te redoviti član Ruske akademije književnosti u Moskvi dok je u svibnju iste godine izabran za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U studenome 2016. godine postao je članom Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, čije je sjedište u bugarskom gradu Varna, a 23. lipnja 2022. godine proglašen je počasnim akademikom HAZU BiH.
Djela uredi
Romani uredi
- Zaboravljeni sin
- Kako smo lomili noge
- Klara
- Margita ili putovanje u prošli život
- Judita
- Krstitelj
- Poncije Pilat
- Jedini svjedok ljepote
- Kafkin prijatelj
- Mali neobični ljudi (zbirka kratkih priča)
- Nekoliko ptica i jedno nebo
Knjige za djecu i mlade uredi
- Svašta u mojoj glavi
- Kako je tata osvojio mamu
- Zaljubljen do ušiju[5]
- Sretni dani
- Oproštajno pismo
- Igrokazi s glavom i repom
- Pokušaj zaboraviti
- Profesorica iz snova
- Ljeto za pamćenje
Te knjige rado čitaju i odrasli. Za Svašta u mojoj glavi dobio je Nagradu „Ivana Brlić Mažuranić“, za Sretne dane dobio je Nagradu „Mato Lovrak“, dok je za Profesoricu iz snova dobio Specijalnu nagradu na Međunarodnom književnom festivalu za djecu i mlade u Sofiji u Bugarskoj.
Napisao je i scenarije za televizijske filmove Djed i baka se rastaju i Zabranjeno smijanje. U Vilniusu (Litva), prema njegovoj komediji Papučari snimljen je 2013. film Kako ukrasti ženu na litavskom jeziku.
U veljači 2005. godine sarajevska sveučilišna profesorica Gordana Muzaferija objavila je monografsku knjigu Kazališne igre Mire Gavrana u kojoj je na tri stotine stranica analizirala trideset četiri Gavranova teksta pisana za kazalište. U proljeće 2007. godine njemačka izdavačka kuća Anton Hiersemann Stuttgart iz Stuttgarta koja proteklih pedesetak godina, svake treće godine objavljuje izbor najboljih svjetskih dramatičara, uvrstila je čak tri Gavranova teksta u najnoviji izbor, a riječ je o dramama Kreontova Antigona, Ljubavi Georgea Washingtona i Noć bogova. među uvrštenim autorima su i David Edgar, Jon Fosse, Michael Frayn, Peter Handke, Elfride Jelinek, Neil La Bute, Slawomir Mrožek, Yasmina Reza, Tom Stoppard i George Tabori.
Broj kazališnih produkcija u razdoblju od 1983. do 2023. godine uredi
Miro Gavran je najizvođeniji suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu,[6] s više od 300 različitih kazališnih produkcija. U razdoblju od 1983. do 2018. godine njegove drame postavljene su u tridesetak zemalja.
| Zemlja | Broj produkcija |
|---|---|
| Hrvatska | 67 |
| Poljska | 26 |
| Bosna i Hercegovina | 23 |
| Češka | 21 |
| Slovačka | 20 |
| Rusija | 15 |
| Slovenija | 14 |
| Njemačka | 13 |
| Indija | 12 |
| Srbija | 12 |
| SAD | 11 |
| Bugarska | 8 |
| Francuska | 7 |
| Kosovo | 6 |
| Albanija | 5 |
| Austrija | 5 |
| Litva | 4 |
| Grčka | 3 |
| Italija | 3 |
| Latvija | 3 |
| Rumunjska | 3 |
| Ostale zemlje | 35 |
| Ukupan broj produkcija | 292 |
Filmografija uredi
Scenarist uredi
- "Djed i baka se rastaju" (1996.)
- "Teško je reći zbogom" (1998.)
- "Ljubavi Georgea Washingtona" (2001.)
- "Zabranjeno smijanje" (2012.)
- "Kaip pavogti zmona" (2013.)
Glumac uredi
- "Djed i baka se rastaju" kao mladi patron u restoranu (1996.)
- "Teško je reći zbogom" (1998.)
Priznanja i nagrade uredi
Gavran je dobio više od dvadeset književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, a među njima i Nagradu Central European Time koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, te Nagradu Europski krug za afirmaciju europskih vrijednosti u svojim tekstovima.[7]
- 1997.: Nagrada Mato Lovrak, za djelo Sretni dani.
- Dvostruki je dobitnik Nagrade Večernjeg lista za kratku priču.
- Četverostruki je dobitnik Nagrade za dramsko djelo "Marin Držić" Hrvatskog ministarstva kulture za tekstove:
- 1994.: Kad umire glumac
- 2003.: Zabranjeno smijanje
- 2004.: Nora danas, i
- 2008.: Najluđa predstava na svijetu.
- Za roman Kafkin prijatelj dobio je Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
- 2016.: Nagrada Mato Lovrak, za djelo Ljeto za pamćenje.[8]
- 2016.: Godišnja nagrada za promicanje hrvatske kulture u svijetu.[9]
- 2019.: Proglašen počasnim građaninom Nove Gradiške.
- 2021.: Nagrada za životno djelo Josip i Ivan Kozarac
- 2022.: Večernjakov pečat - osoba godine u kategoriji Kultura[10].
- 2022.: Počasni je akademik HAZU (BiH)[11].
Osobni život uredi
Od svoje dvadesete godine živi u Zagrebu. Oženjen je glumicom Mladenom Gavran, s kojom je 2002. godine osnovao Teatar GAVRAN. Njihov sin Jakov je glumac.
Poveznice uredi
- GavranFest, kazališni festival na kojem se igraju Gavranova djela
Izvori uredi
- ↑ Bračni par Gavran: O umjetnosti, životu i vjeri Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. studenoga 2018. (Wayback Machine), Hrvatski radio Osijek. 1. veljače 2016. (pristupljeno 2. lipnja 2018.)
- ↑ Životopis, mirogavran.com, pristupljeno 20. studenoga 2023.
- ↑ Susret s Mirom Gavranom u OŠ Sveti Martin na Muri, emedjimurje.net.hr, 29. ožujka 2012., pristupljeno 5. siječnja 2021.
- ↑ Ivan Raos, Hrvatski književnici Miro Gavran i Dimitrije Popović postali članovi Ruske akademije književnosti, sloboda.hr, 25. travnja 2014., preuzeto 29. travnja 2014.
- ↑ Miro, Gavran,. 2009. Zaljubljen do ušiju. Mozaik knjiga. ISBN 953-223-036-X. OCLC 838065484CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
- ↑ Miro Gavran, književnik. Srljamo u društvo kakvo ne cijenimo, razgovarao Andrija Tunjić, Vijenac, br. 408, 22. listopada 2009., pristupljeno 10. veljače 2017.
- ↑ Mira Muhoberac, Kazališni festival s predstavama Mire Gavrana, 26. lipnja–1. srpnja. Peti Gavranfest – u Europi za Europu, Vijenac, br. 504, 27. lipnja 2013., pristupljeno 10. veljače 2017.
- ↑ Marina Balen, Izvješće o dodjeli književne nagrade „Mato Lovrak“ u 2016. za najbolji dječji roman u 2015. godini, Osnovna škola Mate Lovraka Veliki Grđevac, 22. svibnja 2016., pristupljeno 10. veljače 2017.
- ↑ Zorana Vukić, Miro Gavran dobitnik je godišnje “Nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2016.godinu”, cro-kultura.com, 28. studenoga 2017., pristupljeno 7. veljače 2018.
- ↑ Vecernji.ba. 27. svibnja 2022. Miro Gavran: Iznimno sam sretan što ovu nagradu dobivam u 180. godini postojanja Matice hrvatske. Večernji list. Pristupljeno 6. srpnja 2022.
- ↑ HKD Napredak. U Mostaru održana svečana sjednica Hrvatske akademije za znanost i umjetnost (HAZU) | HKD Napredak. Pristupljeno 6. srpnja 2022.
Vanjske poveznice uredi
- Mrežna mjesta