Nacrt:Koncentracijski logor Jasenovac/dorada

Ulaz u Jasenovac

Koncentracijski logor Jasenovac ili Sabirni logor Jasenovac bio je najveći koncentracijski logor i logor za istrebljenje u kvislinškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Koncentracijski logori osnovani su kao mjesta zatočenja, prisilnog rada i istrebljenja velikog broja Srba, Roma, Židova i još nekih manjina, kao i ubojstava Hrvata i drugih protivnika ustaškog režima. Logor je nastao kao rezultat politike rasne i nacionalne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).[1]

Koncentracijski logor Jasenovac u svojem konačnom obliku bio je kompleks sastavljen od pet manjih logora osnovanim u kratkim vremenskim razmacima i prostirao se na ukupnom području od oko 210 km2 sa obije strane rijeka Save i Une.[2] Najveći pojedinačni logor bio je logor "Ciglana" (Sabirni logor br. III) u samom Jasenovcu, nekih 100 km jugoistočno od Zagreba. Kompleks je još uključivao i logor Staru Gradišku (Sabirni logor br. V), 30 km nizvodno od Jasenovca, stratišta duž desne obale rijeke Save kod Donje Gradine, pet radnih farmi kao i logor za Rome u Uštici, nasuprot samog Jasenovca, između rijeka Save i Une.[3]

Većina žrtava Jasenovačkog logora bili su etnički Srbi, građani NDH, u sklopu provođenja genocidnih zakona i politike ustaške države. Osim njih, žrtve su bili i Židovi u sklopu holokausta, a još i u većem broju Romi i druge manjine (Muslimani, Slovenci, Slovaci, Česi, Ukrajinci, Rusi, Talijani, Nijemci, Crnogorci, Mađari, Poljaci, Rumunji i Rusini) koje su također bile istrebljivane u skladu sa rasnim zakonima preuzetim od nacista, ali i brojni Hrvati koji su bili politički protivnici ustaškog režima ili su kao partizani sudjelovali u borbi protiv istog.[4] Tjekom Drugog svjetskog rata bilo je mnogo oprečnih izvješća i informacija o broju ubijenih tijekom tri i pol godine postojanja logora, a odmah nakon rata baratalo se pretjeranom procjenom od oko 700.000 ubijenih koja je kasnije, nakon provedenih neovisnih istraživanja, i domaćih i međunarodnih, svedena na realniju brojku od i dalje užasavajućih 80.000 do 100.000 žrtava.[5][6]

Koncentracijski logor Jasenovac bio je "ozloglašen zbog svojeg barbarizma i broja žrtava".[7] Za razliku od nacističkih koncentracijskih logora koje su nazivali tvornice smrti zbog njihovog industrijskog pristupa ubijanju, posebnost Jasenovca je bila u brutalnom svojeručnom ubijanju žrtava izravno od strane njihovih krvnika[8] tako da su žrtve u velikom broju stradale od noža, malja ili sjekire.[9][10]

Logor Jasenovac djelovao je sve do travnja 1945. godine, kada su ga oslobodile partizanske snage.[nedostaje izvor]

PozadinaUredi

 
Rasni zakoni u NDH

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je utemeljena 10. travnja 1941. godine, odmah nakon invazije sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju. NDH se prostirala na području današnje RH, današnje Bosne i Hercegovine zajedno sa Srijemom u današnjoj Srbiji. NDH je bila de-facto talijansko-njemački protektorat, budući da je svoje postojanje dugovala silama osovine koje su zadržale svoje okupacijske snage unutar granica te marionetske države za cijelo vrijeme njenog postojanja.[11] Međutim, samo vođenje države, državna uprava i vlada sastojala se gotovo isključivo od Hrvata, pod vodstvom ustaša.

Prije rata ustaše su bile ultra nacionalistička, fašistička, rasistička i teroristička organizacija koja se borila za nezavisnu Hrvatsku. Ustaška ideologija je bila protusrpska, ali također i antisemitska - u njihovih "17 principa" ustaše su objavile kako svi oni koji "nemaju hrvatske krvi" (npr. Srbi i Židovi) neće imati nikakvu političku ulogu u budućoj Hrvatskoj državi.[nedostaje izvor] Pavelić je u pamfletu "Hrvatsko pitanje" kojeg je objavio još 1936. godine otvoreno i eksplicitno izražavao antisrpsku i antižidovsku mržnju, nazvavši Židove "neprijateljima Hrvatskog naroda".[12]

Rasni i genocidni zakoni u NDHUredi

 
Rasna odredba

Prve zakonske odredbe NDH 1941. godine odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH i primjenjivala se retroaktivno.[13] Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima, a uhićenja i suđenja su započela odmah nakon proglašenja. Ubrzo su je slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, koja je i u samom nazivu povezivala pojam "krvi" sa čašću nacije[14], te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Tim zakonima definiralo se tko je Židov, a svim pripadnicima ne-arijevskih naroda oduzeta su građanska prava, kao na primjer Židovima i romima.[15] Do kraja travnja 1941., mjesecima prije nego što su nacisti primijenili slične mjere u Njemačkoj, ustaše su uvele ubvezu nošenja rasnih oznaka (obično Davidove zvijezde) svim pripadnicima Židovskog naroda u Hrvatskoj. 10. listopada 1941. ustaše su donijele zakon o nacionalizaciji kojom su konfiscirale svu židovsku imovinu.[16]

Ustaše su donijele i mnoge druge rasne zakone usmjerene protiv Židova i Roma, koji su postali politička osnova za provođenje genocida nad tim naroda. Što se tiče Srba, službena politika NDH je bila, prema riječima ustaškog ideologa Mile Budaka, "trećinu pobiti, trećinu protjerati, a trećinu pokatoličiti",[17] što mnogi povjesničari također nazivaju genocidom.[18][19][20][21] Ustaše su ubrzo proširile svoju aktivnost i na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili bili osumnjičeni kao pripadnici komunističkih grupa, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Za provođenje navedenih zakonskih akata osnovani su, osim redovnih, i izvanredni i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima, a pojedinačna, skupna i masovna uhićenja i deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata (u koje su ubrajani i svi muslimani), sa ili bez sudbenih presuda, uvjetovala su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora.[22]

Početak teroraUredi

 
Ustaški proglas

Represija nad Židovima započela je odmah nakon uspostave Nezavisna Države Hrvatske. Na dan proglašenja, 10. travnja i dan poslje, 11. travnja 1941. ustaše su uhitile grupu poznatih zagrebačkih Židova i zatvorila ih tražeći otkupninu od njihovih obitelji. 13. travnja isto je napravljeno i u Osijeku, gdje su ustaše potpomognute ruljom iz redova Volksdeutschera, domaće manjine njemačkog podrijetla, još i uništile osiječku sinagogu i oskrvnule židovsko groblje.[23] Ovakav scenarij se ponavljao i u drugim gradovima tijekom 1941. godine.[nedostaje izvor] Istodobno, ustaše su započele sa širenjem opsežne protužidovske propagande, a dnevne novine pod kontrolom ustaša su nastojale obraniti rasne zakone. Tako su zagrebačke novine Novi List pisale kako Hrvatski narod mora "možda budnije no i jedna druga etnička skupina štititi svoju rasnu čistoću, čuvati čistoću svoje krvi… Moramo čuvati svoju krv od židovske" [14], a kroz medije se radilo i na poticanju zavisti i animoziteta prema Židovskom narodu tvrdnjama da su Židovi živjeli na račun muke, žuljeva i bijede hrvatskog naroda pa je tako Novi list objavio i da su "židovskim prljavim trgovanjem, židovska poduzeća zgrtala u svojim blagajnama hrvatski novac i bezobzirno izrabljivala hrvatsku radnu snagu.” i sličnim napisima po uzoru na naciste u Njemačkoj.[14]

Prvo masovno ubojstvo Srba zbilo se 28. travnja, kad su ustaše okupile i pogubile 196 Srba u Gudovcu kraj Bjelovara. Uskoro su uslijedili i drugi masovni zločini nad Srbima. Ovako je bosanski franjevac, mostarsko-duvanjski biskup, Alojzije Mišić, u pismu kojeg je 7. studenog 1941. poslao nadbiskupu Stepincu opisivao zločine koje su ustaše počinile, samo u prvih šest mjeseci rata, nad pravoslavnim stanovništvom iz osvete za zločine koje su četnici prethodno počinili nad katolicima:

  „Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo, žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame. Podžupan u Mostaru g.[ospodin] Baljić muhamedanac, javno izgovara, ko činovnik, mora bi da šuti ne da telali, da je u Ljubinju samo u jednu jamu 700 šizmatika bačeno. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica šest punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod deset godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali u duboke propunte. Sve je strmoglavljeno i ubijeno. U župi Klepci iz okolnih sela N. N. 3.700 šizmatika ubijeno je. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. Predaleko bih otišao. U samom gradu Mostaru na stotine ih je vezalo, odvodilo izvan grada pa ko živine ubijali.”

Prvi koncentracijski logoriUredi

15. travnja 1941., samo pet dana od stvaranja NDH, ustaše su formirale prvi koncentracijski logor Danica, kraj Koprivnice.[25] U Zagrebu su u svibnju 1941. okupili 165 židovske mladeži, članova i članica židovskog sportskog kluba Makabi i poslali ih u Danicu gdje su ustaše ubile sve osim troje preživjelih. Hrvatski povjesničar Zdravko Dizdar procjenjuje da je nekih 5.600 zatvorenika prošlo kroz logor Danica. Većinom su to bili Srbi, ali bilo je i Židova i hrvatskih komunista. Od 3.358 zatvorenika Danice koje je Dizdar uspio popratiti imenom i prezimenom, njih 2.862 (85%) ustaše su kasnije likvidirale u logorima Jadovno i Jasenovac. Većina su bili Srbi, ali bilo je i na stotine Židova te nešto Hrvata.[25]

U lipnju 1941., ustaše su uspostavile novi sustav koncentracijskih logora koji se protezao od Gospića, preko Velebita, sve do otoka Paga. Ustaški izvori navode da su u te logore poslali 28.700 osoba za vrijeme ljeta 1941. godine.[26] Od tih 28.700 osoba ustaški izvori pokazuju da ih se samo 4.000 vratilo kućama nakon što su talijani prisilili ustaše da zatvore logore i povuku se sa tog područja, jer su masovna ubojstva izazvale snažan otpor među domaćim stanovništvom. Nakon što su starosjedioci talijanima prijavili zagađenje pitkih izvora uslijed velikog broja leševa koji su trunuli po Velebitu, talijani su poslali službu saniteta da provede istragu. Istraga opisuje veliki broj jama i masovnih grobnica u kojima je prema njihovim procjenama skončalo 12.000 ljudi. U koncentracijskom logoru Slana na otoku Pagu pronašli su masovnu grobnicu sa skoro 800 leševa, od kojih je većina pripadala ženama i djeci, od kojih je najmlađe imalo samo 5 godina.[26]

Većina žrtava u ovim logorima bili su Srbi, ali među njima je bilo i dvije do tri tisuće Židova. Prema tome, ustaše su inicirale masovna ubojstva židova u otprilike isto vrijeme kad su Židove počeli masovno ubijati njemački Einsatzgruppen, paravojne formacije, odredi smrti, u istočnoj Europi i to mjesecima prije nego što su započela masovna ubojstva Židova u Njemačkoj.

Utjecaj nacističke NjemačkeUredi

 
Ulaz u nacistički koncentracijski logor Auschwitz - Birkenau

10. travnja 1941. godine, podržana od strane nacističke Njemačke i fašističke Italije, proglašena je NDH i kao takva odmah je uvela slične rasne i političke doktrine kao što su vladale u tim državama. Jasenovac je značajno doprinio nacističkom "konačnom rješenju Židovskog problema", istrebljenju Roma kao i eliminaciji političkih protivnika, ali je za ustaše najviše poslužio kao sredstvo za uništavanje Srba koji su živjeli unutar Nezavisne Države Hrvatske.[27]

Jasenovac je bio smješten u njemačkoj okupacijskoj zoni Nezavisne Države Hrvatske. Nacisti su poticali ustaške obračune sa Židovima i Romima i pokazivali su znakove podrške namjerama ustaša da istrijebe domaće Srbe.[28] Nedugo potom, u govoru kojeg je Adolf Hitler održao na sastanku sa Slavkom Kvaternikom, koji je održan 21. lipnja 1941., Hitler je nedvosmisleno obznanio nacističke genocidalne namjere:

  „Židovi su prokletstvo ljudske vrste. Ako će se Židovima dozvoliti da rade što ih je volja, kao što im je dozvoljeno u njihovom sovjetskom raju, oni će ispuniti svoje sulude planove. Tako će Rusija postati središte te svjetske bolesti... ako bi zbog bilo kojeg razloga neka nacija dopustila postojanje jedne jedine židovske obitelji, ta obitelj bi jednog dana postala središte nove zavjere. Ako u Europi više ne bude Židova, ništa neće zaustaviti ujedinjenje europskih nacija... takva vrsta ljudi ne može biti integrirana u društveni poredak ili u organiziranu naciju. Oni su paraziti na tijelu zdravog društva koji žive od proganjanja poštenog svijeta. Od njih nitko ne može očekivati da se prilagode državi koja zahtijeva red i disciplinu. S njima se može uraditi samo jedna stvar - istrebljenje. Država zadržava to pravo jer dok dragocjeno ljudstvo gine na fronti bilo bi kriminalno poštedjeti te nitkove. Moraju biti odstranjeni ili, ako ne predstavljaju nikakvu prijetnju javnosti, zatvoreni u koncentracijskim logorima zauvijek.”

Na konferenciji u Wannseeu Njemačka je ponudila vladi NDH odvoz Židova prema jugu, ali je raspravljano o značaju te ponude pošto "provođenje konačnog rješenja Židovskog pitanja nije ključan problem, obzirom da su glavni aspekti ovog problema već riješeni radikalnim zahvatima koje je vlada poduzela".[30] Nacisti su na kraju ipak koristili mogućnost prebacivanja Židova u Auschwitz, ne samo zato što je istrebljenje tamo bilo lakše za provesti, već i zato što bi profit kojeg su zatvorenici stvarali svojim radom ostao u rukama Nijemaca, a ne bi bio ostavljen ustašama i talijanskim fašistima.[31] Logor Jasenovac ostao je mjesto na kojem su Židovi, koji nisu mogli biti prebačeni u Auscwitz, bili zatvarani i ubijani. Iako su Židovi za Auschwitz bili većinom deportirani iz Tenje, dvije deportacije obavljene su iz Jasenovca.[31]

Za deportaciju Židova u koncentracijske logore u Njemačkoj bio je nadležan Hans Helm. U prosincu 1946. godine, zajedno sa još nekoliko SS i Gestapovih dužnosnika, na suđenju u Beogradu osuđen je na smrt vješanjem. Sa njim su obješeni još i August Meyszner, Wilhelm Fuchs, Josef Hahn, Ludwig Teichmann, Josef Eckert, Ernst Weimann, Richard Kaserer and Friedrich Polte.[32]

Otvaranje i funkcioniranje logoraUredi

 
Sustav logora Jasenovac

Sabirni logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao kroz cijelo vrijeme njezina postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli i po broju žrtava koje su u njemu stradale. Bio je to višenamjenski logor, istovremeno sabirni (u njega su se upućivani muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi), radni ("najveća tvornica" u NDH s besplatnom radnom snagom), kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela) i zarobljenički (zarobljeni partizani i pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta, kao i domobrani i četnici), te logor smrti kojem je osnovni zadatak bio istrebljivanje. Jasenovac je bio stratište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (komunisti, članovi HSS-a i dr.).[33]

Pripremni radovi za osnivanje novog logora započeli su najkasnije 24. srpnja 1941. na močvarnom području u poriječju rijeka Save i Une, u blizini sela Jasenovac, kada je Ravnateljstvo melioracionih i regulatornih radova naručilo drvo "za gradnju drvenih baraka u Jasenovcu". Iako se spominje mjesto Jasenovac, prvi zatočenici dopremani su u Logor I, pokraj sela Krapje, i u Logor II, koji se nalazio u blizini sela Bročice. Ova prva dva logora ubrzo su rasformirana zbog čestih poplava rijeke Veliki Strug koje su onemogućavale rad zatočenika i boravak u logorima, a preživjeli zatočenici su u kolovozu 1941. preseljeni su u novoosnovani Sabirni logor br. III, "Ciglana", smješten nedaleko mjesta Jasenovac, uz rijeku Savu, gdje su postojali potrebni uvjeti za prihvat većeg broja zatvorenika. Lokacija u samom Jasenovcu je po svemu sudeći odabrana jer se ondje nalazio industrijski kompleks na kojemu su lokalni srpski poduzetnik Lazar Bačić podigao ciglanu, elektranu, pilanu, tvornicu lanaca i ljevaonicu zvona. Vlasti NDH su taj industrijski kompleks oduzele obitelji Bačić početkom 1941. godine.[nedostaje izvor]

Uz ovaj najveći, a po svojoj funkciji centralni, postupno su formirani i drugi dijelovi logora: radna grupa Kožara (Sabirni logor br. IV), osnovana 1942. godine u samom mjestu Jasenovac, logor Stara Gradiška, drugi po veličini logor, smješten unutar objekta bivše kaznionice, te logorske ekonomije Mlaka, Jablanac, Gređani, Bistrica i Feričanci. Kompleks Jasenovac bio je podizan između kolovoza 1941. i veljače 1942, a prva dva logora (I i II) Krapje i Bročice su zatvoreni u studenom 1941. Logori Ciglana (Sabirni logor br. III), Kožara (Sabirni logor br. IV) i Stara Gradiška (Sabirni logor br. V) nastavili su funkcionirati do kraja rata.

Uprava logoraUredi

Ovaj jedinstveni kompleks logora, uređen po uzoru na sabirne logore Trećeg Reicha, službenog imena "Ustaška obrana, Zapovjedničtvo sabirnih logora Jasenovac", bio je pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe (UNS-a), specijalne policije u NDH, odnosno njenog Ureda III Ustaške obrane čija je funkcija bila osnivanje i organizacija, te uprava i osiguranje logora. Među glavnim Jasenovačkim zapovjednicima bili su slijedeći:

Vjekoslav Maks Luburić. Nakon povratka iz egzila, Luburić je u svibnju i lipnju 1941. zapovijedao višestrukim masakrima stotina srpskih civila u Lici[34][35], što je doprinjelo njihovom ustanku u Srbu, 27. srpnja 1941.[36]. Nakon što je unaprijeđen je u zapovjednika Ureda III ustaške obavještajne službe koja je nadgledala rad koncentracijskih logora, u rujnu 1941. otputovao je u Njemačku kako bi izučio njemačke koncentracijske logore koje je uspostavio SS, a koje je koristio kao uzor za Jasenovac.[37] Nakon ofenzive na Kozari u kojoj su Luburićeve snage poklale stotine srpskih civila[35], a ustaše zatočile desetke tisuća u Jasenovcu, Luburić je "usvojio" 450 napuštenih srpskih dječaka, obukao ih u crne uniforme i nazivao "mali janjičari".[38] Njegov pokušaj preobraćivanja srpskih dječaka u ustaše je propao, jer je većina djece u Jasenovcu pomrla od gladi ili bolesti.[38]

Ljubo Miloš je postavljen za uprävitelja logora u listopadu 1941. Vladko Maček, kojeg su ustaše zatočile u Jasenovcu, pisao je kako je jednom prilikom pitao Miloša plaši li se božje kazne za zločine koje je počinio u Jasenovcu. Miloš mu je odgovorio "Ništa mi ne govori! Ja znam da ću gorjeti u paklu za ono što sam učinio i ono što ću učiniti. Ali ću gorjeti u paklu za Hrvatsku".[39] Puno zatvorenika je svjedočilo Mačekovim zločinima, uključujući slučaj kada se pretvarao da je doktor pa bi zatim rasporio zatvorenike od vrata do trbuha.[40] Nakon što je poveo Jasenovačke čuvare na klanje i pljačku u obližnjim srpskim selima, Miloš je bio osuđen i zatvoren na insistiranje Nijemaca,[41] ali je uskoro pušten na intervenciju Luburića.

Miroslav Filipović, hercegovački fratar i ustaški kapelan, poznat i kao Tomislav Filipović i Tomislav Filipović-Majstorović. Filipovića je Luburić doveo u Jasenovac nakon što je kao ustaški kapelan bio zatvoren od strane Nijemaca zbog njegovog sudjelovanja u masovnom pokolju oko 2.300 Srba u blizini Banje Luke u veljači 1942. godine, što je uključivalo i pogubljenje cijelog jednog razreda školske djece kojeg je Filipović osobno započeo tako što je prerezao grkljan jednoj djevojčici.[40] Napredovao je do pozicije zapovjednika Sabirnog logora br. III (Ciglana) u svibnju 1941., a od listopada upravljao je i Starom Gradiškom.[40] Pošto je bio fratar, zatvorenici su ga zvali "Fra Sotona" i svjedočili su njegovim ubojstvima mnogih zatvorenika, pa čak i djece.[40] Kasnije je na suđenju Ljubo Miloš krivio Filipovića za naređivanje masovnih ubojstava, a Filipović je pak krivio Luburića pravdajući se da mu je Luburić osobno naredio kako "Srbi moraju biti istrebljeni bez milosti", dok je sebe prikazivao samo kao poslušnog sljedbenika. Drugi pojedinci koji su upravljali logorom u različitim razdobljima su Ivica Matković, Ante Vrban i Dinko Šakić.

Sastav zarobljenikaUredi

Poimenični popis kojeg je izradilo Spomen područje Jasenovac među žrtvama navodi više od 56% Srba - 45.923 od ukupno 80.914 žrtve (pogledajte poglavlje o popisu žrtava). Ponekad, zatvorenici su ubijani čim bi priznali svoju etničku pripadnost srpskom narodu, a mnogi smatraju da je ubijanje bilo i jedini stvarni razlog njihovog zatvaranja. Srbi su dovedeni u logor pretežno iz kozaračke regije gdje su ustaše zauzele područja koja su prije njih držali Partizani. Oni su u logor stigli bez ikakve sudske presude, predodređeni za likvidaciju koja se žurno provodila strijeljanjem mitaljezima. Procjene ukupnog broja stradalog srpskog stanovništva kreću se oko broja od 60.000 žrtava.

Židovi, primarni cilj nacističkog genocida i Romi bili su po brojnosti druga i treća kategorija Jasenovačkih žrtava.

 
Izvješće o deportaciji travničkih Židova u logore Jasenovac i Stara Gradiška

Na početku rata, Židove su u Jasenovac slali nakon što bi ih iz svih krajeva NDH okupili u Zagrebu, a iz Bosne u Sarajevu. Ipak, neki su u Jasenovac slani i direktno iz manjih sredina. Većina likvidacija Židova u Jasenovcu zbila se prije kolovoza 1942. godine. Nakon kolovoza 1942., NDH je Židove deportirala u logor Auschwitz-Birkenau. Broj Židovskih žrtava Jasenovca nije nikad točno utvrđen, ali procjenjuje se da je u Jasenovcu stradalo od 8.000 do 25.000 ljudi, što predstavlja 2/3 od ukupnog broja Židova u Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata.

Romi, koji su uključivali i pripadnike Sinta, zarobljeni su u različitim krajevima današnje Bosne i Hercegovine, a posebno na području Kozare. Dovedeni su u Jasenovac i zatočeni u Sabirnom logoru br. III (Ciglana) gdje su hrana, piće, smještaj i sanitarni uvjeti bili još lošiji nego u ostatku logora, gdje su i tako bili ekstremno loši. Procjene broja likvidiranih Roma kreću se od 20.000 do 50.000 ubijenih.

U Koncentracijskom logoru Jasenovac također su bili zatočeni i ubijani antifašisti, politički i ideološki protivnici ustaškog režima. Sa njima su postupali kao i sa ostalim zarobljenicima, ako izuzmemo komuniste, koje su ubijali odmah po dolasku. Neki zarobljenici - osuđene ustaše ili pripadnici policijskih snaga kao i drugi koji su bili nešto bliži ustašama imali su donekle povlašten tretman i znali su dobiti i amnestiju nakon što su odslužili dio kazne. Vođa od ustaša zabranjane Hrvatske seljačke stranke, Vladko Maček, bio je zatočen u Jasenovcu od listopada 1941. do ožujka 1942. nakon što je dugo držan u kućnom pritvoru.[42]

Žene i djecaUredi

 
Djeca u logoru u Sisku

Prve skupine žena, političkih zatočenica, počele su stizati u logor Stara Gradiška krajam 1941. U transportu židovskih i romskih obitelji iz logora Jasenovac, bilo je i jedanaest političkih zatočenica. U početku su u Kuli, mračnom, vlažnom zdanju, zajedno bile smještene Hrvatice, Židovke, Srpkinje i Romkinje. Bolesti, glad, strah, mučenja, umiranja i ubijanja, prethodili su odvođenju žena na smaknuće. U ožujku 1942. ustaše su odvojili Hrvatice u tzv. Hrvatski ženski logor koji se sastojao nekoliko zgrada ograđenih bodljikavom žicom i visokim zidom. Iz njega nisu tako masovno i stalno odvodili žene na likvidacije i u njemu su zatočenice počele razvijati organizirani otpor: uzajamno hrabrenje, skrb za bolesne i djecu. Tijekom zime 1943./1944. broj zatočenica povećao se dolaskom većeg broja žena privedenih iz okolnih sela i ratom zahvaćenih područja. U jesen 1944. ženski logor bio je premješten u novu zidanu jednokatnicu u istočnom dijelu logora III Ciglana.[43] Nada Salamon, preživjela zatočenica opisuje mučnu situaciju:

  „Početak organiziranog ženskog logora u Jasenovcu počinje u ljeto 1943. kada je grupa od 100 žena dopremljena iz logora Stara Gradiška na poljske radove u Jasenovac. Većina nas bila je mlada i zdrava, to jest sposobna za teške fizičke radove koji su nas tu čekali. Svakoga dana ustajale bismo u zoru, prije izlaska sunca, na brzinu bismo primale mršavi doručak od 'crne kave' to jest kuhane cikorije bez šećera i bez kruha i u redu stupale, opkoljene ustaškom stražom, preko savskog nasipa do skele, koja nas je prebacivala preko Save. Tada bismo hodale i po 10 kilometara do udaljenih polja koja smo obrađivale. Radile smo cijeli dan na okapanju kukuruza, sabiranju plodova, sušenju sijena i slično, a na večer bismo se vraćale natrag u barake, u koje smo stizale već duboko u noć. Hranile smo se uglavnom rijetkom purom bez soli i masnoća.”
("Ženski logor u Jasenovcu", Mirko Peršen, Ustaški logori, Zagreb, 1980., str. 203. [44])
 
Djeca ispred barake u Sisku

Od 83.145 poimenično navedenih žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, njih više od polovica su bile žene (23.474) i djeca mlađa od 14 godina (20.101). Većina njih je bila zatočena u logoru Stara Gradiška, koji je bio dio Jasenovačkog kompleksa, a bio je za njih posebno namijenjen, kao što je slučaj bio i sa povezanim logorima Jablanac i Mlaka, iako su djeca držana i u drugim ustaškim koncentracijskim logorima poput Siska i Jastrebarskog. Većina djece u logorima bilo je zarobljeno zajedno sa desecima tisuća srpskih civila zarobljenih u njemačko-ustaškoj ofenzivi na Kozaru, nakon koje su roditelji poslani na prisilni rad u Njemačku, a djeca su bila razdvojena i smještena u ustaške koncentracijske logore. Osim njih, istrebljene su gotovo Romske žene i djeca koji su živjele u granicama NDH, kao i tisuće židovskih žena i djece. Užasni uvjeti u kojima su djeca držana opisala je jedna od ženskih zatvorenica Giordana Friedländer:

  „Logoraši su nam donijeli dvije kante vode da operemo djecu. Kada sam ušla u sobu s kojom sam zadužena imala sam što da vidim. Jedno dijete ležalo je s glavom u izmetu, druga djeca u mokrini ležala su jedno preko drugoga. Prišla sam jednoj djevojčici s namjerom da je podignem iz lokve prljavštine, a ona me gledala kao da se smiješi. Već je bila mrtva. Jedan 10-godišnji dječak, sasvim gol stajao je pored zida jer nije mogao sjesti. Iz njega je visilo crijevo prekriveno muhama. Druga djevojčica je sjedila leđima naslonjena na zid, ispruženih nožica, opuštenih ramena i ruku niz tijelo. Kad sam čučnula da je pomaknem iz blata, samo je skliznula niza zid. I ona je bila mrtva.”

Zatvorenice Giordana Friedländer, Božica Stulić-Ptiček i Marijana Amulić opisuju i nezamisliv zločin koji se dogodio nešto poslje - u dio logora namijenjen djeci došao je ustaški bojnik Ante Vrban i naredio da se leševi mrtve djece iznesu iz prostorija u kojima su djeca bila zatočena. Potom je začepio otvore na prozorima papirom te s maskom na licu u prostorije u kojima su djeca boravila ubacio otrovni plin Zyklon B i sve ih potrovao.[46] Na suđenju u Zagrebu 1948. taj visokopozicionirani dužnosnik logora u Staroj Gradišci (koja je bila dio kompleksa sabirnog logora Jasenovca), priznao je ubojstva 63 djece plinom Zyklonom B.[47][48]

  „U to vrijeme nove žene i djeca su svakodnevno pristizali u logor u Staroj Gradiški. Par tjedna kasnije, Ante Vrban [zapovjednik logora] naredio je da sva djeca budu odvojena od majki i stavljena u jednu prostoriju. Desetoro nam je bilo naredjeno da ih nosimo tamo. Djeca su plazila po sobi, a jedno dijete je stavilo ruku i nogu kroz vrata, tako da se vrata nisu mogla zatvorit. Vrban je viknuo: 'Gurnite!' Kad to nisam učinila, on je zalupio vrata i slomio djetetu nogu. Tada zgrabi dijete za nogu, i tresnu ga o zid dok ga nije ubio. Nakon toga smo nastavili nositi djecu u sobu. Kada je soba bila popunjena, Vrban je donio otrovni plin i sve ih pobio[49]
(Giordana Friedländer, na sudjenju Ante Vrbanu)

Ni u dječjem logoru u Sisku stanje nije bilo bolje. Njemački General Edmund Glaise von Horstenau, bivši austrijski časnik i general njemačkog Wehrmachta, svjedočio je na slijedeći način:

  „U logoru u adaptiranoj tvornici uvjeti (su) užasni. Nekolicina muškaraca, mnogo žena i djece, bez dovoljno odjeće, spava se na kamenoj ploči, jauci nadaleko, krik i plač. Zapovjednik logora – hulja, ignorirao sam ga, ali umjesto toga rekao sam mom ustaškom vodiču: ‘Ovo je dovoljno da se čovjek ispovraća’. A onda najgore od svega: soba uz čije zidove leži na slami koja je upravo donesena zbog mog pregleda, nešto poput 50-ak gole djece, od kojih su polovina mrtvi, a druga polovica umire. Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncentracionih logora Britanci za vrijeme Burskog rata. Međutim, ti logori su dostigli svoj vrhunac odvratnosti ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom instaliranim od naše strane. Najveće od svih zala mora da je Jasenovac, u koji nijedan običan smrtnik ne smije priviriti.”

Ukupno, u Jasenovcu i povezanim logorima je ubijeno oko 20.000 srpske, židovske i romske djece.

Uvjeti života u logoruUredi

 
Odvođenje Srba i Roma u Jasenovac

Uvjeti života u Koncentracijskom logoru Jasenovac bili su slični uvjetima života u drugim nacističkim koncentracijskim logorima: slaba ishrana, očajni uvjeti stanovanja i okrutno postupanje od strane Ustačkih čuvara. Kao i u mnogim logorima, stanje bi se privremeno popravilo kada bi u posjetu došle nekakva izaslanstva, kao na primjer novinarska grupa koja je posjetila logor u veljači 1942. ili delegacija Crvenog križa koja je u logoru bila u lipnju 1944, ali bi se stanje vratilo na staro čim bi izaslanstva napustila logor.[51]

Sistematsko izgladnjivanje: tipično za logore smrti, prehrana u Jasenovcu je bila nedovoljna da zarobljenike održava na životu kroz dulji vremenki period. U logoru Bročice, zatvorenicima su u 6:00 sati za doručak davali "juhu" napravljenu od vruće vode i škroba, a grah za ručak u 12:00 i večeru u 21:00.[52] Hrana u Ciglani, Sabirnom logoru br. III, bila je na samom početku rada logora nešto bolja jer je umjesto graha sadržala krumpir, međutim kasnije je prehrana promijenjena tako da su zatvorenici dobivali samo jedan dnevni obrok rijetke "juhe od repe", koja je često bila obična vruća voda u kojoj su plivala dva ili tri lista kupusa. Do kraja 1942. prehrana je ponovo promijenjena na tri obroka rijetke čorbe napravljene od vruće vode i škroba. Kako bi utažili užasnu glad, "ljudi su jeli travu i lišće, ali njih je bilo teško probaviti". Posebna poslastica im je bio kakav uginuli pas, a bilo je i "slučaja jedenja izmeta - zatvorenici su iz izmeta pronađenoj u ustaškoj latrini vadili neprobavljena zrna graha".[53] Od gladi se u logoru počelo umirati već u listopadu 1941.

 
Pretres novopridošlih zatvorenika od strane ustaških stražara

Voda: Jasenovac je u jednom pogledu bio i gori od drugih logora smrti - u logoru je općenito nedostajalo pitke vode. Zatvorenici su bili primorani piti vodu iz rijeke Save ili iz obližnjeg jezera.

Smještaj: U prvim logorima koji su podignuti - Bročice i Krapje, zatvorenici su spavali u drvenim barakama koje su imale krevete na tri kata, a bile su tipične i za druge logore smrti. Zimi su takve barake propuštale kišu i snijeg kroz krov i razmake među daskama. Zatvorenicima je u barakama voda često dopirala do gležnja. Zatvorenici koji su umrli često su danima ostavljani u barakama prije nego što bi ih uklonili. U Sabirnom logoru br. III, u kojem je bilo smješteno oko 3.000 ljudi, zatvorenici su odmah nakon otvaranja logora često spavali po tavanima radionica, u skladištu nazivanom "Željeznički tunel" ili naprosto vani na otvorenom. Nakon kraćeg vremena podignuto je 8 drvenih baraka.[52] Zatvorenici su za spavanje koristili njih 6, dok su dvije bile korištene kao "klinika" i "bolnica", kamo su bolesni zatvorenici bili upućivani da umru ili odakle ih se vodilo na pogubljenje.

Prinudni rad: Kao i u svim koncentracijskim logorima, zatvorenici su tjerani na teški fizički rad u trajanju od oko 11 sati dnevno, sve pod nazdorom njihovih ustaških nadzornika koji bi ponekad svaku, pa i bezazlenu grešku ili propust kažnjavali smrću. Radnu djelatnost nadzirale su ustaše Dominik "Hinko" Pićili (ili Piccili) i Tihomir Kordić. Pićili je imao običaj osobno bičevati zatvorenike kako bi ih natjerao da više rade. Podijelio je zatvorenike sposobne za rad u 16 grupa, uključujući grupu za građenje, zidanje, rad sa metalima, poljoprivredu itd. Zatvorenici su se najviše bojali rada na izgradnji nasipa.

Sanitarni uvjeti: unutar logora vladala je prljavština i nedostatak sanitarnih uvjeta. Barake pune nametnika koje su i inače smrdile na prepunjene latrine su bile prepune smeća, krvi, izbljuvaka od povraćanja, ali i tijela mrtvih zatvorenika u raspadu. Zbog takvih uvjeta, zatvorenici su često obolijevali pa su tako zabilježene i epidemije tifusa, trbušnog tifusa, dizinterije i drugih zaraznih bolesti od kojih su često i umirali.

Oduzimanje osobne imovine: Zatvorenicima je odmah nakon dolaska u logor bila oduzeta sva osobna imovina, uključujući i odjeću koju je zamijenila odrpana zatvorenička uniforma. Zimi je zatovrenicima davana i kabanica, a bilo im je dozvoljeno izraditi i lagane sandale. Dobili su i posudu za hranu, zapremine 0,4 l u koju su dobivali porcije hrane. Zatvorenici koji si izgubili posudu ili im je bila ukradena hranu ne bi dobili.

 
Logoraši

Psihološka tortura: Strah od smrti i paradoksalna situacija u kojoj su živi zatvorenici bili u stalnom dodiru sa mrtvima imala je veliki negativni psihološki utjecaj na logoraše. Sam proces prijevoza prilikom dolaska u logor izazivao je veliki šok za buduće zatvorenike, a odmah nakon dolaska taj šok su ustaše namjerno i uvećavale tako što su ubijale dio zarobljenika odmah po dolasku i privremeno smještali preživjele u skladišta, na tavane, u željeznički tunel ili na otvorenom. Nakon nekog vremena zatvorenički život ulazio bi u kolotečinu kojom su dominirale neprekidna tjeskoba i strah od bliske smrti, tuga i jad, fizički napori i zlostavljanje. Strah od smrti bio je najizraženiji prilikom javnog kažnjavanja zatvorenika ili prilikom "odabira", kada bi između postrojenih zatvorenika ustaše nasumično birale one koje će likvidirati za primjer drugima. Neki zatvorenici su svoju sudbinu prihvaćali pasivno, a neki su se organizirali u grupe koje su krale hranu od uprave logora, planirale bijeg i pobunu, kao i pokušavale komunicirati sa vanjskim svijetom. Ipak, svi zatvorenici su pretrpili barem neki oblik teške psihološke traume: opsesivna razmišljanja o hrani, paranoje, priviđenja, sanjarenje ili nemogućnost kontrole mokrenja i stolice. Neki zatvorenici kao što su bili Ilija Ivanović, Dr. Nikola Nikolić i Đuro Schwartz, reagirali su tako što su uporno nastojali dokumentirati zlostavljanja od strane uprave logora tako što bi ih ponavljali u sebi, da ih lakše upamte, pa su čak i zapisivali detalje i datume događaja koje su poslje skrivali, iako je takvo nešto u logoru bilo kažnjivo smrću.

Svjedočanstva zatvorenika o načinu života u logoruUredi

Helena Pachl-Mandić, jedna od logorašica, ovako opisuje svakodnevnicu u Jasenovcu:

  „Kroz prozorčić vidjele smo sutradan krvavu, u doslovnom smislu riječi, stvarnost Jasenovca. Sve je bilo pokriveno snijegom. Sjene od ljudi kretale su se promrzle i plave, gotovo u dronjcima. Na cesti, gotovo nadohvat ruke, posrtao je, praćen udarcima kundaka, neki zatvorenik vezanih ruku, razdrljene košulje, sav okrvavljen, vjerojatno prema jami u kojoj će naći smrt. Snježna bjelina još je više isticala crvenilo tragova krvi.”
(Helena Pachl-Mandić o stanju u logoru u prosincu 1941.[54])

Logoraš Milko Riffer svjedoči o životu u logoru deset dana nakon dolaska u Jasenovac:

  „Tek sam deset dana u logoru i skoro sam se posve navikao na altamirske uvjete života u njemu. Navikao sam već da gladujem, da jedem prijesne, neoljuštene i gnjile krumpire, da pušim suho vrbovo lišće u novinskom papiru, da se ne perem, da pijem smrdljivu, tifoznu vodu. Da gledam Maričića, kako svakodnevno, iz sporta, ubija pištoljem po nekoliko logoraša, koji su negdje usput pobrali kakav odbačeni krumpir ili klip kukuruza, da hodam u lancima. Danas mi se čini upravo nevjerojatnim, da je nekada postojao običaj, da se jede iz čistih tanjira. Pitam se, da li je zaista potrebno, da čovjek jede vilicom i nožem, kad je za sve dovoljna i limena kašika. Očigledno je, da je pribor za jelo glupa predrasuda. Evo, ja nosim svoju staru limenu porciju, crvene boje, od koje je otpala gotovo sva caklina, i koju nisam za ovih deset dana ni jednom isplahnuo, na uzici oko pasa, a kašiku, koju nakon jela pomno obližem stavljam u stražnji džep od hlača i — mirna Bosna. Jedino sadržaj porcija čini se da nije predrasuda. To osjećam, kad ujutro pijem kukuruzni čaj, u podne, kad jedem krumpirovu juhu, u kojoj ponekad pliva komadić konjskog pluća ili komadić dlakavog mesa, i navečer, kad jedem puru. Ne mogu to pojesti, ako prethodno prstima ne začepim čvrsto nosnice. Možda je to razmaženost, koje će s vremenom također nestati. Navikao sam i na svakodnevne nastupe, s kojih Maričić odvlači na stotine žrtava u Gradinu. Ne bojim se čak ni smrti, jedino se ne mogu oteti paničnom strahu s pomisli na željezni malj, koji je u Gradini već punih deset dana u stalnom pokretu. Pomisao na malj kida mi živce i dovodi me na misao da ukradem kakav krumpir, pa da me Maričić metkom oslobodi panike Gradine.[55]

Logoraš Bogdan Petković svjedoči 2015. godine o proživljenom u logoru u koji je doveden 5. listopada 1944. godine i u kojem je proveo 135 dana, nakon što je kao zarobljeni partizan liječen u domobranskoj bolnici:

  „Zvali su me domobranom, a to meni nije bilo krivo, jer da su svi znali da sam partizan prošao bih još gore. Bilo je tada dosta domobrana u logoru, tko zna zbog čega, a njihove uniforme i ona koju sam ja imao bile su skoro iste. Ustaše nikako nisu voljele zatvorene domobrane. Te zadnje jeseni ovog logora nije bilo toliko puno ljudi kao ranije. Kažu da je kapacitet logora bio 3.500, a ono što je bilo 'viška', to je išlo na Gradinu... Batinjanje me nije mimoišlo. Jednom me je zastavnik Slavko Lisac tukao jer sam držao lijevu ruku u džepu. Bio sam ranjen u tu ruku. On je vidio da s desnom dodajem cigle, pozvao me na livadu i tamo me tukao... Najgore je, skoro pogibeljno, ipak bilo kad smo jednom nas četvorica došli na posao, a poslovođa se negdje zadržao... kad se odjednom otvoriše vrata, a ono ustaški potpukovnik, upravnik logora Hinko Pićili. Kad nas je vidio, odmah je stao vikati da ništa ne radimo. Naredi nam, da prostite, 'naguzite se'. S njim je bio i neki poručnik, njegov ađutant, i zapovjedi mu Pićili da otiđe po neku toljagu. Ovaj ode u staro željezo i donese neku šipku debljine prsta. Kaže ovaj, 'a to je tanko, donesi nešto deblje' i ovaj donese neku veliku i debelu šipku. Ja sam bio treći po redu. Ovu prvu dvojicu je udario svakog po pet puta i ja sam mislio da je to neka 'norma'. I kad je mene peti puta udario, valjda sam se krenuo podignuti prije nego što me je on gurnuo nogom kao znak da je dosta. A kad je to vidio, kaže 'ma kud bježiš majku ti je…'. Kad me je onda stao udarati. Pa ožeži, pa još ožeži… Srećom sam imao taj debeli kaput, a još sam i dekom bio omotan, jer smo zimi uvijek nosili po tri sloja da bubrezi ne stradaju... Doktor Tomislav Bardek, po kojem se dan danas zove bolnica u Koprivnici, a koji je i stradao u Jasenovcu, pregledao me je i rekao – 'dobro je, izgleda da ništa nije puklo'. Tad me je spasio svojim savjetom – 'ne dolazi u bolnicu, ne traži poštedu, odi na posao, sakrivaj se kako god znaš i umiješ, samo ne dolazi ovamo jer će te noć progutati'.Ustaše su, znate, praznile bolnicu. Razboljeti se nipošto nije smjelo. Tako sam se nekako vukao par dana i uspio se oporaviti. Svi su tamo bili neljudi, nisam ni vidio ni čuo da je ustaša, recimo – banalan je primjer – nekom logorašu dao cigaretu. Nikad. Oni su smatrali da su neka vrjednija ljudska sorta od nas... a doručak smo imali jednu crnu kavu, neušećerenu, ili čaj od nekog kupusa, a za podne i večeru je bilo šest deci žganaca, kukuruzno brašno... Ni masno ni slano. Da je bar bilo slano, čovjek bi je mogao jesti. Mene je spasilo što sam bio u društvu s jednim dečkom od 15 godina iz Koprivnice. On je brzo počeo dobivati pakete, a i radio je van logora na ustaškoj bolnici, dok sam ja bio unutra na gradnji zida. Njemu su slali pakete – grah, zapršku, neke kekse i slično. Oni u paketarnici bi uzeli najbolje, ali ostavili bi uvijek makar grah. Onda sam to kuhao s njim i dijelio... Uoči katoličkog Božića, oni su Hrvatima koji nisu dobivali pakete davali pakete onih koji su ili pobijeni ili umrli. Mene je tako zapao nečiji komad slanine. Inače, vodilo me se kao Hrvata i rimokatolika u popisu. To me je spasilo.”

Masovna ubojstva, mučenja i sistematsko istrebljivanjeUredi

 
Pogubljenje zatvorenika

Osim pojedinačnih ubojstava i smrti uslijed loših uvjeta života, velik broj zatočenika koji su pristigli u Jasenovac bili su predodređeni za sistematsko istrebljivanje. Važan kriterij za odabir je bilo predviđeno trajanje zatvarnaj svakog zarobljenika. Ljudi koji su bili jaki i sposobni za rad i čija je kazna bila manja od tri godine ostavljani su na životu. Svi zarobljenici sa vremenski neodređenim kaznama ili kaznama od tri ili više godina bili su određeni za likvidaciju, bez obzira na njihovu fizičku spremu.

Hrvatski komiunistički revolucionar, kasnije disident i antikomunistički emigrant Ante Ciliga koji je bio od prosinca 1941. do siječnja 1943. godine zatočen u Jasenovcu opisao je Jasenovac kao veliki stroj za ubijanje čija je svrha, baš kao i u Auschwitzu, bila "istrebljivanje", iako se po njemu, "taj balkanski Auschwitz posebno isticao primitivističkom okrutnošću".[57] Prema svjedočenju Jaše Almulija, bivšeg predsjednika srpske židovske zajednice, Jasenovac je bio logor kojeg se se zbog brutalnosti više bojali od njemačkih logora, čak i od Auschwitza.[nedostaje izvor]

Metode sistematskog istrebljivanja su varirale. Neka pogubljenja su bila mehanička, onako kako su to radili nacisti, dok su druga bila manualna. Mehaničke metode istrebljivanja su uključivale kremiranje te gušenje i trovanje plinom.

Ustaše su palile i leševe ubijenih, ali i žive zarobljenike koji su ponekad bili omamljeni ili besvjesni, a ponekad i pri punoj svijesti. Prva kremiranja zbila su se u pećima Ciglane u siječnju 1942. godine. Ustaški inženjer Dominik "Hinko" Pićili (Piccili) unaprijedio je tu metodu tako što je prepravio sedam ložišta peći za pečenje opeka u krematorije za spaljivanje ljudi.[58][59]

Žene i djecu ustaše su u Staroj Gradiški ispočetka trovale ispušnim plinovima u za tu namjenu posebno modificiranim kamionima. Kasnije su tu metodu zamijenili stacionarnim plinskim komorama, po uzoru na nacističke logore smrti, u kojima su ustaše za ubijanje koristile Zyklon B i sumporni dioksid. Logoraš Jerko Gaon priča:

  „Žene su likvidirane u kamionu, zvanom "Zeleni Tomaš". On je napravljen tako, da mu je ispusna cijev ulazila u zadnji dio kabine. Žene su potrpavali unutra i iza njih zatvarali vrata. Napravili bi dva-tri kruga po logoru i žene su na, taj način, sve bile ugušene.”
 
Ustaška kama

Ručne metode ubijanja uključivale su vješanja, ubojstva vatrenim uružjem, ali i ubojstva noževima, maljevima i sjekirama.[61] Ubojstva su se izvršavala na raznim lokacijama unutar kompleksa logora Jasenovac i povezanih logora, ali i u okolici Jasenovca i obližnjim selima.

Tako njemački general Von Horstenau prepričava svoj očevid pokolja u obljižnjem Crkvenom Boku, koj su sprovele ustaše iz Jasenovca, dok su skupljali ljude za odvoz u Jasenovac. Taj pokolj nad srpskim življem je jedan od brojnih pokolja koje su ustaške postrojbe iz Jasenovca sprovele po okolnim selima:

  „"Nismo vidjeli nikakvih znakova [gerilaca], ali je bilo puna konja i goveda bez vlasnika, da ne spominjem bezbrojne guske. U Crkvenom Boku, nesretnom mjestu, nad kojim se pod vodstvom ustaškog potpukovnika srušilo oko petsto 15- do 20-godisnjih lupeži, svudje poubijali, žene silovali a potom do smrti mučili, djecu pobili. Vidjeo sam u rijeci Savi leš žene s iskopanim očima i kolcem zabijenim u seksualne dijelove. Ova žena imala je najviše dvadeset godina kada je pala u ruke tih monstruma. Svugdje unaokolo, svinje su žderale nepokopana ljudska bića. "Sretni" stanovnici su bili poslani na jezive teretne vagone; mnogi od tih nehoticnih "putnika" su prerezali svoje vene tokom prijevoza u logor [Jasenovac][62].”
(General Edmund Glaises von Horstenau)
 
Žrtve logora

Lograš Egon Berger o ubojstvima djece i majki u Jasenovcu:

  „"Svećeničko lice fra Majstorovića, obučenog u elegantno odijelo, našminkanog i napudranog, u zelenom lovačkom šeširu, sa nasladom je posmatralo žrtve. Prišao je djeci, čak ih je i pomilovao po glavi. Društvu se priključio Ljubo Miloš i Ivica Matković. Fra Majstorović reče majkama sada će biti krštenje njihove djece. Oduzeli su majkama djecu, a dijete koje je nosio fra Majstorović u svojoj dječijoj nevinosti milovalo je našminkano lice svoga ubojice. Majke, izbezumljene, uočile su situaciju. Nude svoje živote tražeći milost za mališane. Dvoje djece su metnuli na zemlju, dok je treće bačeno kao lopta u zrak, a fra Majstorović, držeći u ruci bodež okrenut prema gore tri puta je promašio, dok je četvrti put uz šalu i smijeh, dijete ostalo nataknuto na bodež. Majke su se bacale po zemlji čupajući kose a kad su počele strahovito vikati, ustaški stražari 14. osječke satnije odveli su ih i likvidirali. Kad je sve troje djece tako svirepo stradalo, tri dvonožne zvijeri su međusobno davali novac, jer izgleda da su se kladili tko će prije nataknuti dijete na bodež.[63]
(Egon Berger: "44 mjeseca u Jasenovu")

Hrvatski književnik Ilija Jakovljević, jedan od zatočenika, opisuje mučenje žeđu u podlogoru Stara Gradiška:

  „Jedan zatočenik, koji je imao dužnost da svakoga dana pere hodnik pred tom ćelijom, pripovijedao mi je: - Od svih poslova koje sam obavljao u logoru, ovaj je, pod takvim okolnostima bio najstrašniji. Donesem kantu s vodom i zapljusnem hodnik. Ispod vrata proklete ćelije pokažu se prsti. To netko kvasi ruke. Vidim također gdjekoju žlicu. Nesretnik hvata prljavu vodu. Neki podmeću čak i cipele, a neki legnu na pod i ližu zamazanu tekućinu. Prag je nizak, i kako zapljusnem, voda prodire pomalo u ćeliju. I dok se jedni bacaju na svaku kap, drugi viču: "Ne pljušti, ne pljušti! Prestani već jednom, ne možemo slušati kako voda pljušti."[64]
 
Leševi u Savi

Logoraš Milko Riffer je opisao postupanje sa Romima, masovna istrebljenja i druge zločine u Jasenovcu:

  „Nekada je u logoru bio velik broj Cigana, koje su nekrive hvatali po cijeloj NDH i dogonili u Jasenovac. Došlo je ovamo možda deset, a možda i dvadeset hiljada, a ostala su, eto, samo dvojica. Za sjeme.... Od jedne oveće skupine Cigana formirala se tako zvana grobarska grupa, koja je prebačena u Gradinu. Imala je dužnost da svlači pobijene žrtve i da sortira tako dobivenu odjeću...Bio je to golem, naporan posao, praćen očajnim krikovima i zapomaganjima žrtava, što su u neprekidnim kolonama pristizale na klaonicu. Pojili su ih velikim količinama rakije, jer su samo u skoro potpuno pijanom stanju mogli vršiti taj infernalni posao u jamama, u kojima je bilo na hiljade premlaćenih i preklanih ljudskih tjelesa. Mnogi od njih izgubili su pamet, pa su ih odvodili na »lakši rad« nekuda drugamo. Oni se, naravno, nikada više nisu vratili. Kampanja klanja trajala je dugo, skoro neprekidno dvije godine.”

Joka Nikolić, preživjeli zatočenik, opisuje noćne likvidacije:

  „Kada je noć već dobrim dijelom poodmakla, a jutro se približavalo, među nas uđoše razularene ljudske spodobe u uniformi ustaša i svima nam vezaše ruke na leđima.Sve nas potjeraše.Oko nas ustaše s debelim drvenim štapovima, udaraju, psuju, viču. U tom metežu dođosmo do obale rijeke. Ulazimo u skelu, a kada je napunismo, povučeni motornim čamcem začas pristadosmo uz drugu obalu... Jedan od ustaša povikao je da ustanu svi muškarci i da se svrstaju u dvored. Žene i djeca ostadoše. Čak se i nepozdravismo. Nismo se nadali rastanku... Došli smo do obale rijeke. Odvodili su pet po pet. Započe likvidacija. Nekoliko redova ispred mene su moja dva brata... Doveli su nas do velike grobnice... Gledam: kolju, mlate. Ustaše otpuhuju, psuju majku, sestru... Zasukanih rukava stalno se cerekaju. Kratko i odrešito narediše nam da se skinemo do gola...”

Reakcije suvremenika na logor i počinjene zločineUredi

Partizanske reakcijeUredi

 
Josip broz Tito, Bihać 1942.

Vrhovni štab NOVJ na čelu sa Josipom Brozom Titom bio upoznat s podacima o karakteru i strahotama počinjenima u koncentracijskom logoru Jasenovac. Logorski partijski komitet koji je s više ili manje uspjeha djelovao tijekom gotovo cijelog perioda postojanja koncentracijskog logora Jasenovac, održavao je na različite načine tajne veze sa partijskim organizacijama na terenu (preko OK KPH Nova Gradiška), izvještavao o stanju u logoru, potrebama logoraša i pripremao akciju samooslobađanja logoraša do koje bi došlo prilikom eventualnog partizanskog napada na logor. Upravo stoga Tito je vlastoručno 31. ožujka 1942. izdao naredbu da se ispita mogućnost napada na Jasenovac iz pravca bosanske Krajine i Slavonije do kojega nikada nije došlo. U naredbi između ostalog piše:

  „Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracijski logor Jasenovac gdje je bilo oko 10.000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega oko 1.500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi.”

Ne znajući za tu Titovu naredbu, Kozarački partizanski odred pokušao je 1942. godine napasti logor, ali je Sava bila nesavladiva prepreka. Ipak, uza svu volju i pokušaje partizanskih jedinica, to se nikad nije dogodilo zbog nepristupačnosti terena i jakih utvrđenja logora, ali je u ljeto 1943. godine Protučetnički bataljon VI. Slavonskog korpusa pod vodstvom Čede Grbića, uz pomoć Hrvata iz prisavskih sela u napadu na Jasenovac uspio spasiti četrdeset židovskih logoraša.[67]

Josip Broz Tito u Jasenovcu je bio dva puta. Prvi put odmah poslije rata, 1945, kad na tom mjestu nije bilo ničega osim ruševina koje su raščišćavane. Uz njega je tada bio Ivan-Stevo Krajačić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Hrvatske. Drugi put Tito je u Jasenovcu bio između 10. i 11. kongresa SKJ. U društvu s njim bili su Edvard Kardelj, Miloš Minić i Dušan Dragosavac. Tito je tada položio cvijeće pred Bogdanovićev spomenik. Dogovoreno je da se o njegovoj posjeti ne izvještava kako ga novinari ne bi salijetali i tražili da se izjašnjava o broju jasenovačkih žrtava.[68]

Reakcije katoličke crkveUredi

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac osudio je postojanje ovog logora i svih njemu sličnih.[69] Povodom pogubljenja sedam katoličkih svećenika u logoru 1943. godine piše 6. ožujka te godine poglavniku NDH Anti Paveliću: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!”.[70] Stepinac je takodjer poručio Paveliću: “Ne može se istrijebiti sa zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom”[71], te je pokušao spasiti pojedine Židove iz Jasenovca. Tako je na primjer intervenirao za bečkog Židova, Dr. Ladislava Bodnara, te Židove Vladimira Rosenberga i Hansa Hochsingera. No unatoč tome, ustaše su ubile svo troje u Jasenovcu[72]. U zimu 1941. – 1942., nakon što je zagrebački židovski trgovac, Hahn, opisao Stepincu kako su ga ustaše krvnički isprebijale i ranile u Jasenovcu, Stepinac mu odgovorio: “Ja sam od Pavelića već tražio da se dokinu ta zvjerstva po logorima, no on me je uvjeravao da su to neistine što se priča o logorima. Sada me, ali nitko neće razuvjeriti”[72]

1942. Stepinac imenuje don Juru Paršića za jasenovačkog župnika, uz opomenu da se tamo “odigravaju strašne stvari”.[73] Kao župnik, Paršić je ispovjedovao jasenovačke ustaše, te se pitao, "'ima li među tim mladim ljudima nekoga, koji nije na bilo koji način svoje ruke – okrvavio!' Tako se barem govorkalo, ali ja nisam vjerovao.” Paršić je “informacije dobivao ne samo od ustaša, nego i od mojih vjernika. Bili su izvanredno upućeni u sve, što se iza 'žice' odigravalo. Mnogi su od njih imali svoju djecu ili muževe ili očeve u ustaškim jedinicama i onda se zna, otkuda su crpili svoje znanje i o najtajanstvenijim događajima...Čak su i djeca znala više nego što bi trebala znati".[73] Navodi kako su kod njega intervenirali mnogi Hrvati i ne-Hrvati ne bi li spasili svoje drage iz logora, no on je bio nemoćan. Paršić je Stepincu “u tančine pričao sve, što je do tad u Jasenovcu bio čuo ili doživio... Nikad još u životu nisam imao 'pažljivijeg đaka'. Zapisivao je pomnjivo sve. I na kraju, to se ne može zaboraviti, na papir, koji je bio do kraja ispisan, pala je suza”. Paršić navodi da su prema njegovoj procijeni ustaše istrijebile 30.000 do 40.000 ljudi u Jasenovcu.[73]

Proboj logorašaUredi

Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruši i spali, kako bi se prikrili svi tragovi zločina.[74][75]Posljednja grupa žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja,[76] a 22. travnja dio posljednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Od njih 600 proboj je preživjelo samo 106 zatočenika. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.[77]

Neuspjelo planiranje proboja u 1944. godiniUredi

U ljeto 1944. godine logoraši iz redova narodnooslobodilačkog pokreta su detaljno isplanirali organizaciju proboja. U logoru su formirane takozvane "trojke" koje su u određenom trenutku trebale napasti stražare. Ove trojke bile su naoružane kriomice izrađenim oružjem proizvedenim ilegalno u jasenovačkoj radionici »lančari«. Radilo se o malim puškama koje su se mogle sakriti ispod košulje. Prodor je trebalo biti izveden na način da jedna partizanska jedinica napadne Bosansku Dubicu i privuče glavninu ustaške vojske iz Jasenovca. Tada bi trojkama izvršili napad na preostale ustaše, oslobodili ostale zatvorenike i preplivali Savu, sa namjerom spajanja s jedinicama NOVJ na bosanskoj strani.[54]

Međutim, početkom jeseni 1944. uhvaćena je veza NOP-a u Bosanskoj Dubici. Tako je nastala »provala« u logoru i oko trideset logoraša je odvedeno u jasenovačku »zvonaru«, zatvor sa samicama unutar logora, gde su zarobljenici intezivno mučeni, što opisuje zatočenica Nada Salamon:

  „Bilo je više ćelija oko nas u kojima su bili naši drugovi i mi smo slušale kako ih muče. Jednu čitavu noć jednome su rezali komad po komad tijela, vriska je bila nepodnošljiva, kletve užasne, mi nismo uopće spavale već drhtale, i željele samo brzu, a ne tako polaganu smrt.”

Slijedeće večeri je Maks Luburić, glavni zapovjednik logora, objavio: "Svi uhapšeni osuđeni su na smrt vješanjem, javno pred čitavim logorom!" Pred velikim brojem okupljenih logoraša izvršeno je vješanje tridesetorice zatvorenika kao i strijeljanje dr. Mila Boškovića. Prema pričama logoraša, Dinko Šakić, zadužen da strijeljanje Boškovića mu je tom prilikom naredio: "Klekni, da pucam u tebe!" Bošković je uzvratio: "Pucaj, Crnogorac ne umire klečeći!"[78]

U narednom periodu veliku nadu logorašima su pobudile razmjene zarobljenika sa partizanima koje su tada učestale pa je na taj način jedan dio aktivista NOP preživio Jasenovac.

Proboj logoraša 22. travnja 1945. godineUredi

Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor minira, kako bi se prikrili svi tragovi zločina. Velik dio žena ubijen je u posljednjoj likvidaciji u travnju 1945.[54] Poslednja grupa od 700 žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja.[76] Noću, sa 21. na 22. travnja dio posljednjih preostalih muških zatočenika odlučio se na očajnički pokušaj proboja iz logora, sluteći da će i oni biti sutra ubijeni. Nakon što su u večernjim satima izdvojeni i odvedeni svi grupnici, panika i strah među zatočenicima bivali su sve veći. I dok su logorom odjekivale eksplozije, nekoliko desetaka zatočenika među kojima Ante Bakotić, Čedomil Huber, Dragutin Škrgatić, Pavao Kulaš i dr. Krstić dogovorili su se o pokušaju proboja iz logora. Usvojili su plan prema kojem bi se na svaki od četiri izlaza postavile desetine najodlučnijih ljudi, koje će istovremeno razvaliti sva vrata i bježati prema izlazu iz logora.[54]

U kišovito nedjeljno jutro 22. travnja 1945. u oko 10 sati ujutro na povik Ante Bakotića: “Naprijed drugovi”, desetine su razvalile vrata. Oko 600 zatočenika pojurilo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida svakim je trenom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Mile Ristić, uhapšen kao partizan na Kozari, golim je rukama zadavio jednog od stražara, oduzeo mu mitraljez i otvorio vatru po ustašama, štiteći ostale zatočenike. U metežu bijega Edo Šajer presjekao je telefonsku žicu i time spriječio dolazak ustaškog pojačanja.[79]

Od 600 logoraša koji su izvršili proboj, preživjelo je manje od sto ljudi. Postoje različite brojke zatočenika koji su preživeli proboj: najviše 107 zatočenika,[80] potom 92[81] ili 89[82] zatočenika, a prema nekim sjćanjima preživelih, spasilo se "svega 72 druga".[54] Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Oko 470 bolesnih, starih i nemoćnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju. Niti jedan nije preživio da svjedoči o njihovoj sudbini.[83]

Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.[84]

Kraj logoraUredi

U napušteno mjesto Jasenovac i nedaleko njega razoreni logor, 2. odnosno 3. svibnja 1945. godine, prve su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade XXI. narodno-oslobodilačke udarne divizije Jugoslavenske armije. Bataljunu koji je ušao u Jasenovac dan je zadatak da sačuva tragove zločina do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Sabirnom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, 11. svibnja 1945. godine.[85] Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac 18. svibnja 1945.[85] Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i posljednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživjeli logoraši i sudionici proboja.[85] Mjesec dana kasnije, 18. lipnja, kada se rijeka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.[85]

Ekshumacija i spaljivanje leševaUredi

Baš kao i nacisti i njihov Sonderaktion 1005 kojim su pokušali organizirano prikrivati zločine kad su naslutili da će izgubiti rat i ustaše su pred kraj rata nastojale prikriti dokaze svojih zločina u Jasenovcu.[86] Među nekolicinom preživjelih logoraša barem četvorica - Miroslav Trautman, Karl Weiss, Walter Grünn i Egon Berger - svjedočili su kako su ustaše iskapale leševe iz masovnih grobnica i palili ih kako bi prikrili tragove.[87] Tako je Walter Grünn opisuje slijedeće:

  „Sva nafta i drvene grede iz logora odvezene su u Gradinu. Od tih greda podignute su lomače na koje su navažana otkopana tijela koja su polivena naftom i zapaljena.”
 
Ljubo Miloš pred sudom 1948.

Zapovjednici koncentracijskog logora Jasenovac, Miroslav Filipović i Ljubo Miloš, potvrdili su na suđenju kako su dobili naredbu da u potpunosti unište sve dokaze o masovnim grobnicama u Jasenovcu,[86] a Miloš je opisao i postupak:

  „Jaka straža postavljena je na lokacijama masnovnih grobnica, a tada su sposobni logoraši dovedeni iz logora sa naredbom da iskopaju leševe i da ih premjeste na posebnu lokaciju gdje su u potpunosti spaljeni koristeći benzin i naftu.”

Ovakvo masovno spaljivanje leševa u svrhu prikrivanja dokaza potvrđeno je i od strane posljeratne komisije koja je izvodila selektivna iskopavanja prilikom čega je na mnogim mjestima nađen "pepeo i nagoreni ostaci kostiju", iako su pronađene i neke netaknute masovne grobnice.[87]

Broj žrtavaUredi

Službeni podaci Spomen područja Jasenovac govore o 83.145 poimenično nabrojane žrtve[88] s čime se ugrubo slažu i neovisni međunarodni izvori. Tako brojku od najmanje 85.000 žrtava navodi Centar Simon Wiesenthal (projekt Operation Last Chance),[89] dok United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu spominje broj od 77.000 – 99.000 žrtava.[90]

Procjene od strane sudionika zločina i suvremenika iz doba Drugog svjetskog rataUredi

Dokumentacija o Jasenovcu potječe iz različitih izvora sa različitih strana rata u bivšoj Jugoslaviji - izvori od strane ustaša, Nijemaca i Talijana s jedne, a izvori od strane Partizana i saveznika s druge strane. Također, sačuvana je i dokumentacija koje je o Jasenovcu sačinio Vatikan.

Ustaški izvoriUredi

Ustaše su namjerno pretjerivale u procjenama broja ljudi koje su pobili. Vjekoslav Maks Luburić, glavni zapovjednik svih ustaških logora, hvalio se velikom "efikasnošću" Jasenovačkoh koncentracijskog logora na jednom prijemu 9. listopada 1942. godine. Za vrijeme banketa koji je uslijedio, Luburić je izjavio:

  „U Jasenovcu smo pobili više ljudi nego što ih je pobilo Otomansko carstvo za vrijeme njegove okupacije Europe”

Cirkularno pismo od strane ustaškog glavnog stožera navodi: "sabirni i radni logor u Jasenovcu može primiti neograničen broj zatvorenika". Miroslav Filipović, nakon što je uhvaćen od strane partizanskih snaga, priznao je da je za vrijeme tri mjeseca njegovog upravljanja logorom pobijeno 20.000 - 30.000 ljudi.[91] To njegovo priznanje ocijenjeno je pokušajem umanjivanja broja žrtava budući da su za vrijeme njegovog zapovijedanja logorom u ljetu i ranoj jeseni 1942. godine, prema procjenama većine povjesničara, ustaše istrijebile čak 25.000 - 27.000 Roma[92], skoro sve koji su postojali u Jasenovcu, bez da se broje druge žrtve koje su također tada masovno ubijane.

Zapovjednici koncentracijskog logora Jasenovac, Miroslav Filipović i Ljubo Miloš, obojica su posvjedočili kako je pretkraj rata izdana naredba o uništenju dokaza o masovnim grobnicama u logoru Jasenovac koju su provodili prisilivši preostale zatvorenike da iskopaju i zapale leševe [93][87] što je slično onome što su radili nacisti u Njemačkoj kako bi prikrili prirodu i obim svojih zločina.

Njemački izvoriUredi

Prema njemačkom izveštaju iz veljače 1942. godine, sačinjenom nakon obilaska, stanje u logoru opisano je kao besprijekorno:

  „To je jedna stara ciglana, koja je u roku od 4 mjeseca od Ustaša bila preuređena u sadašnji koncentracijski logor. Smještaj je izvršen po drvenim barakama, sa po okruglo 100 ljudi u svakoj. Ležajevi za spavanje su na dva kata, barake besprijekorne. Dalje, postoje kuhinjska i sanitetska baraka. U sanitetskoj baraci je pored jedne sobe za pregled, u kojoj se nalazi logorski liječnik (Židov, kirurg) i zubar (također jedan Židov, koji je studirao u Njemačkoj), smještena bolnica. Bolesnici leže u posebnim jednokrevetnim posteljama i imaju čistu posteljinu ... Jelo kuhano u toku jučerašnjeg dana 100% je bolje od onog koje sada u Zagrebu može sebi osigurati jedan radnik... Disciplina u logoru je dobra. Koncentracijski logor u svom sadašnjem stanju daje u potpunosti besprijekoran i dobar utisak. (Može se, sa dobrim razlogom, odbaciti kao neosnovane sve glasine koje kruže o Jasenovcu). Brojno stanje logora je trenutno oko 1000 ljudi, od toga su otprilike 75% Židovi. Ostatak otpada na Cigane, Srbe i komuniste.”
(Izvještaj njemačkog veleposlanstva u Zagrebu Ministarstvu vanjskih poslova Njemačke o stanju u logoru Jasenovac, veljača 1942.[94])

Unatoč takvim izvješćima koja su stanje u logoru opisivale biranim riječima, već u ožujku 1943. godine njemački predstavnik u NDH, general Edmund Glaise von Horstenau iznosi da je u NDH „Do sada ubijeno oko 250.000 Srba (prema srpskim tvrdnjama 700.000, prema hrvatskim tvrdnjama 500.000)."[95] Povijesničar Jozo Tomasevich navodi da je "Glaise bio vrlo dobro obaviješten i vjerojatno je jedan od najobjektivnijih izvora o događajima u NDH".[95] Već su u to vrijeme postojale znatno više procjene. Tako u kolovozu 1943. godine njemački general Lot

har Rendulic koji je s novopristiglim postrojbama Wehrmachta preuzimao kontrolu nad područjem NDH postavlja pitanje kako je moglo biti u NDH pobijeno čak pola milijuna Srba – na što mu visoki ustaški časnik odgovara: „Pola milijuna je klevetnička optužba; ta brojka nije veća od 200.000.". Njemačka Sigurnosna služba, Sicherheitsdienst, prosinca 1943. izvjestila je da je Vjekoslav Luburić kao zapovjednik svih sabirnih logora u NDH odgovoran za 80.000 poginulih u Staroj Gradiški i 20.000 u drugim logorima.[96] Dužnosnik SS-a Ernst Fick, piše u ožujku 1944. god. u izvješću Himmleru da je u ustaškim sabirnim logorima ubijeno između 600 i 700 tisuća ljudi.

Njemačko korištenje podatka o izrazito visokom broju pobijenih Srba – znatno većem nego što demografi smatraju mogućim – je, prema mišljenju Joze Tomasevicha, vrlo vjerojatno predstavljalo "svjesno pretjerivanje. Nijemci i Talijani poticali su glasine o velikom broju srpskih žrtava koje su počinili ustaše kako bi izazvali još više neprijateljstava između Srba i Hrvata te se oni stoga ne bi ujedinili u oružanom otporu protiv okupacijskih snaga. Nijemci su takve procjene posebno koristili u okupiranoj Srbiji kako bi Srbe uvjerili u potrebu da se suzdrže oružane borbe protiv okupacijskoga režima jer bi to moglo ugroziti biološki opstanak srpskoga naroda. Također su htjeli održati mir i red u NDH iz vojnih i ekonomskih razloga. Naspram toga, talijanski fašisti su pokušavali iskoristiti Srbe u NDH kao protutežu Hrvatima i da bi destabilizirali ustaški režim. Do studenoga 1941. širili su glasine u onim dijelovima koje su Talijani pripojili i u onima koje su ponovno zauzeli da su "Ustaše dosad već ubile pola milijuna Srba."[96]

Izvori iz Katoličke CrkveUredi

 
Nadbiskup Alojzije Stepinac (krajnji desno) i ostali crkveni dužnosnici na sahrani Predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora Marka Došena u rujnu 1944. godine.

Jure Paršić je postavljen za župnika u Jasenovcu u listopadu 1942. godine od strane nadbiskupa Alojzija Stepinca. Iako je Paršić podržavao ustaška nastojanja u obnovi hrvatske države i iako je u Jasenovac stigao tek nakon što je većina Jasenovačkih žrtava već bila ubijena i dalje je procjenjivao da su ustaše ubile od 30.000 do 40.000 tisuća ljudi.[97] U memorarima, koje je napisao 1985. u Njemačkoj, piše da je čitavo mjesto znalo što se događalo u logoru, a "čak su i djeca znala više nego što su smjela". Od ustaških stražara koje je ispovijedao Paršić je doznao "stvari strašnije nego što je mogao pretpostaviti", dodajući da je sumnjao kako je uopće bilo stražara koji nisu "okrvavili ruke". Međutim, pošto je te stvari doznao prilikom ispovijedi, izjavio je da će te "informacije ponijeti sa sobom u grob".[97]

Paršić je pisao i to kako je detaljno ispričao nadbiskupu Stepincu što je sve saznao u Jasenovcu, na što je kaže, Stepinac "prolio suzu".[97] Nakon što su ustaše u Jasenovcu pogubile sedam slovenskih svećenika,[98] Stepinac je 24. veljače 1943. pisao poglavniku Anti Paveliću slijedeće:

  „Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poglavniče! Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim sa Kristom na križu - Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!”

Još u lipnju 1942. godine, poznati i dobro povezani teolog, monsinjor Augustin Juretić piše:

  „Sabirni logor Jasenovac je prava klaonica! Nećete pročitati nigdje - ni ako ste u Gestapou ni u NKVD-u - o strašnim zločinima koje su ustaše počinile... Priča o Jasenovcu je najcrnija stranica ustaškog režima, jer su tamo pobijene na tisuće ljudi.”

Procjene od strane zatvorenikaUredi

Jasenovački logoraši Milko Riffer i Egon Berger pisali su o "stotinama tisuća" žrtava.[101][102] Romi su svi dovedeni u isto vrijeme, držani na otvorenom, ograđeni bodljikavom žicom gdje su ih mogli vidjeti svi zatvorenici i svi su poubijani za par mjeseci. Zbog toga su procjene broja romskih žrtava preciznije - od 20.000 (Riffer str. 155) do 45.000 (Berger, str. 67).[103] Riffer također pojašnjava zašto su druge procjene teže za iznijeti - puno žrtava je ubijeno i prije ulaska u logor pa nikad nisu registrirane, a osim toga, ustaše su, kako bi prikrile svoje zločine, zapalile sve logorske zapise o zatvorenicima.

Anti-komunist i anti-Jugoslaven, politički prebjeg i bivši logoraš Ante Ciliga opisuje Jasenovac kao "veliki stroj" sa jednom jedinom namjenom - "da neki budu ubijeni odmah po dolasku, a drugi nakon nekog vremena".[104] Ciliga spominje Gradinu kao glavno stratište, "naša rijeka Stiks - tko je god prešao rijeku i nogom stao na gradinu, za njega nije bilo povratka među žive".[105] Također je izjavio da je očekivano vrijeme preživljavanja zatvorenika Sabirnog logora br. III, Ciglane, bilo samo dva tjedna i opisao je kako je svjedočio masovnom pokolju roma koji su pokušali pobjeći iz logora. I on i drugi logoraši su izjavili kako je broj logoraša u jasenovcu uvijek bio održavan između 3.000 do 5.000 ljudi, a svi oni koji su dovedeni u logor preko tog broja bili su odmah ubijani.[106] Ciliga i drugi opisuju i pojavu kanibalizma u logoru jer su na smrt izgladnjeli logoraši jeli svoje mrtve drugove.[107]

Jugoslavenske i hrvatske službene procjeneUredi

U izvješću Hrvatskog nacionalnog komiteta za istraživanje zločina okupatora i njegovih suradnika od 15. studenog 1945. godine, kojeg je angažirala nova jugoslavenska vlada sa Titom na čelu, procijenjeno je da je u Jasenovcu ubijeno između 500.000 i 600.000 ljudi. Te brojke su preuzeli Israel Gutman i Menachem Shelach i naveli u Enciklopediji holokausta iz 1990. godine. Shelach još navodi da i to da je pronađeno i ekshumirano oko 300.000 žrtava. Muzej tolerancije Centra Simon Wiesenthal u jednom trenutku preuzeo je također te iste brojke.[108]

U 1964. godini Jugoslavenski federalni ured za statistiku sačinio je listu žrtava Drugog svjetskog rata na kojoj je bilo 597.323 imena, sa procjenom greške od oko 20-30%, što daje ukupan broj od oko 750.000 do 780.000 žrtava. Zajedno sa procijenjenih 200.000 ubijenih kolaboratora i kvislinga, ukupan broj žrtava dostiže 1.000.000. Popis ureda za statistiku je proglašen državnom tajnom 1964. godine, a objavljen je tek 1989. godine.[109] Prema popisu žrtava iz 1964. u jasenovcu je stradalo 49.874 osobe, u Staroj gradiški 9.587 osoba, a u Gradini 128, ukupno 59.589 osoba.[110]

Drugo izdanje Vojne enciklopedije (1979) koristi se brojkom od 600.000 žrtava do 1943. godine koju je iznijela Državna komisija za utvrđivanje zločina.[111] U kolovozu 1983. partizanski general Velimir Terzić izjavio je da je u Jasenovcu prema najnovijim podacima stradalo najmanje milijun Srba. Književnik Milan D. Miletić špekulirao je sa bojem od milijun i više.[111] Arhivist Antun Miletić, koji je svoja istraživanja temeljio na dokumentaciji i informacijama od logoraša, logorskih dužnosnika i dužnosnika komisije za ratne zločine iznosi njihove navode, odnosno procjene o 600.000 - 700.000 žrtava, većinom Srba.[112]

Analiza srednješkolskih udžbenika pivijesti provedna u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća pokazala je da iako su svi udžbenici posvetili ne više od jednog ili dva paragrafa teskta o Jasenovcu, postojale su velike razlike u procjeni brioja žrtava ovisno o tome iz koje je tadašnje republike udžbenik dolazio. Tako najvažniji udžbenik iz Hrvatske spominje "tisuće žrtava", Srpski udžbenik spominje "stotine hiljada", a Bosanski navodi brojku od 800.000 žrtava.[113]

U svojoj knjizi iz 1982. Franjo Tuđman namjerno pogrešno interpretira statističke podatke iz 1964. i spominje podatak o ukupno 60.000 mrtvih u svim logorima u NDH.[114] Za Jasenovac, Tuđman je tvrdio da se radi o 30.000 - 40.000 žrtava, bez iznošenja bilo kakvih dokaza uz dodatno umanjenje broja srpskih žrtava time da ih je po brojnosti smjestio iza Roma i Židova.[115] Tijekom raspada Jugoslavije, hrvatska strana je počela javno iznositi znašajno umanjene brojeve žrtava.[116] U 1991. godini nova hrvatska vladaosnovala je Komisiju za utvrđivanje broja ratnih i poratnih žrtava koja u svom završnom izvješću navodi samo 2.238 žrtava, među njima samo 293 Židova, iako posao i popis nikad nije dovršen.[117] Vice Vukojević, predsjednik komisije, a kasnije i ustavni sudac izjavio je da su "Jasenovcem upravljali Židovi, a (NDH) država je samo osigurala stražare".[118]

Spomen područje Jasenovac, muzejska ustanova koju je osnovala i financira hrvatska država od kraja Domovinskog rata,[119][120][121] iznosi trenutne procjene istraživanja kako je broj žrtava između 80.000 i 100.000.[122] S druge strane, povijesni revizionisti u Hrvatskoj nastavljaju sa iznošenjem jako umanjenih brojeva žrtava, ili posve negiraju da je Jasenovac uopće mjesto masovnog pokolja Srba, Židova i roma i tvrde da je Jasenovac bio samo "radni logor". [123][124][125] Kritičari primjećuju da su takvi napori naišli na podršku Katoličke Crkve u Hrvatskoj, državnih medija, nekih političara, a čak su i financirani od strane države.[124][125][126][127]

Forenzička istraživanja u šesdesetim godinama 20. stoljećaUredi

Šezdesetih godina prošlog stoljeća provođena su forenzička istraživanja u Koncentracijskom logoru Jasenovac. Dr. Alojz Šercelj je započeo preliminarna iskapanja kako bi identificirao izgledne lokacije masovnih grobnica, nakon čega, između 22. i 27. lipnja 1964., su mu se pridružili Vida Brodar i Anton Pogačnik iz Ljubljane s Instituta za biologiju, Katedra za antropologiju Biološkog fakulteta i dr. Srboljub Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada koji su vršili ekshumacije tijela i proveli uzorkovanje tla. U skladu sa ustaškim izvještajima i izjavama nekolicine preživjelih logoraša o ustaškim otkopavanjima i spaljivanjima leševa u svrhu prikrivanja dokaza neposredno prije završetka rata, na nekim mjestima komisija je našla samo pepeo i nagorjle ostatke kostiju.[128][129] Osim toga, pronašli su i ukupno 7 masovnih grobnica koje su sadržavale posmrtne ostatke od ukupno 284 osobe, uključujući jednu masovnu grobnicu koja je sadržavala 197 kostura, od kojih je 51 pripadalo djetetu mlađem od 14 godina, a 123 kostura bila su ženska.[128][129] Velik broj kostura, posebno dječjih imali su smrskane lubanje. Znanstvenici su zaključili da bi cijeli Jasenovački kompleks mogao imati i do 200 takvih masovnih grobnica.[130]

Popisi žrtavaUredi

Pregled žrtava po narodnosti i spolu, Spomen područje Jasenovac, 2013. [131]
Narodnost Djeca Muškarci Žene Ukupno
Srbi 12.683 21.738 13.206 47.627
Romi 5.608 5.688 4.877 16.173
Židovi 1.601 7.762 3.753 13.116
Hrvati 140 2.866 1.249 4.255
Muslimani 52 897 179 1.128
Slovenci 6 195 65 266
Česi 2 96 16 114
Slovaci 1 92 13 106
Ukrajinci 4 52 8 64
Crnogorci 33 11 44
Mađari 1 20 6 27
Talijani 18 1 19
Rusi 12 6 18
Rusini 1 8 1 10
Nijemci 4 6 10
Poljaci 5 4 9
Albanci 1 1
Austrijanci 1 1
Gruzijci 1 1
Rumunji 1 1
Nepoznato 2 80 73 155
UKUPNO 20.101 39.570 23.474 83.145

Iz dosad najobimnijeg popisa žrtava Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, Poimeničnog popisa žrtava Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji (597.323 žrtve), koji je na osnovi Imeničnog popisa žrtava Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946. i prikupljenih dodatnih podataka SUBNOR-a o žrtvama rata, 1964. sačinio Savezni zavod za statistiku SFRJ, djelatnici istraživači Spomen područja Jasenovac izdvojili su imena svih osoba kojima su kao mjesto stradanja navedeni logori i stratišta iz sustava KL Jasenovac. Popis sadrži rubrike s biografskim podacima žrtve (prezime, ime, ime oca, općina rođenja, mjesto rođenja, godina rođenja, etnička pripadnost), rubrike o stradanju (način smrti, izvršitelj zločina, godina smrti, mjesto stradanja, logor i naziv stratišta na kojem je žrtva ubijena) i rubriku u kojoj su navedeni izvori u kojima se svaka pojedina žrtva ponaosob spominje te razlike pojedinih podataka u izvorima za svaku pojedinu žrtvu. Ovim načinom rada prikupljena su do sada imena i podaci za 83.145 žrtava. U KL Jasenovac umoreno je prema naprijed navedenim podacima 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djece do četrnaest godina starosti.

Prema podacima Muzeja žrtava genocida iz Beograda, koje je 11. svibnja 2013. objavio kustos muzeja, povjesničar Dragan Cvetković, Muzej žrtava genocida raspolaže sa poimeničnim podacima o preko 88.000 stradalih.[132] Taj broj Cvetković ne smatra konačnim brojem stradalih logoraša. Cvetković, na temelju analize "djelomično revidiranog" jugoslavenskog popisa žrtava rata iz 1964. godine iznosi u radu objavljenom 2019. godine svoju procjenu da broj žrtava jasenovačkog sustava logora iznosi između 122.279 i 130.120.[133]

Hrvatski povjesničari koji se i danas bave temom ratnih žrtava zamjeraju Cvetkoviću da je kod popisivanja žrtava u vrijeme SFRJ bilo znatnog "seljenja" poginulih i pomrlih u druge kategorije, primjerice navode se žrtve savezničkih bombardiranja i nekih četničkih pokolja koje su po njima prikazivane kao žrtve Jasenovca.[134] U svojem osvrtu na rad D. Cvetkovića, kustosica JUSP Jasenovac Andrijana Benčić navodi da Cvetković nije objasnio metodu kojom je popis iz 1964. godine bio svojedobno revidiran kod jugoslavenskog Saveznog zavoda za statistiku, te kazuje da se s "brojem kolege Cvetkovića u vezi žrtava logora Jasenovac ne slažem i mislim da ne može biti toliko visok", ali prihvaća da Cvetkovićev rad ostaje u okvirima znanstvenog diskursa.[135]

Hrvatski povjesničar židovskog porijekla Ivo Goldstein također procjenjuje ukupan broj žrtava na oko 100.000 i pojašnjava da broju od oko 83.000 žrtava na poimeničnim popisima treba dodati i "10-20% onih koji još nedostaju", a za kojima se još uvijek traga.[136]

Na osnovi neizravnih indikacija iz popisa, Mark Biondich procjenjuje da je uoči rata 31.000 Roma živjelo na području NDH, dok se druge procjene uglavnom kreću od 27.000 do 28.000 Roma[137]. Prvi poslijeratni popis iz 1948. otkrio je svega 405 Roma u Hrvatskoj, i 422 u BiH, tako da je njihovo istrebljenje bilo gotovo totalno, osobito izvan područja BiH. Na području BiH je stanoviti broj Roma koji su bili muslimanske vjeroispovijedi i koji nisu bili nomadi, izbjegao pokolj – ali se prestao deklarirati kao Romi.[137]

Procjene institucija koje se bave holokaustomUredi

United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu spominje broj od 77.000 – 99.000 žrtava i to od 45.000 do 52.000 Srba, između 12.000 i 20.000 Židova, između 15.000 i 20.000 roma i između 5.000 i 12.000 Hrvata i Muslimana koji su bili politički protivnici režima.[138]

Brojku od najmanje 85.000 žrtava navodi Centar Simon Wiesenthal (projekt Operation Last Chance)[139], a procjene centra idu i do brojke od 100.000 žrtava.[140]

Statističke procjene i demografska istraživanjaUredi

Demografska istraživanja Vladimira Žerjavića i dr. Bogoljuba Kočovića, koji su radili neovisno jedan od drugoga, dala su slične rezultate. Prema Žerjaviću proizlazi da bi u Jasenovcu i drugim ustaškim stratištima stradalo oko 83.000 osoba (od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma)[141], dok je dr. Kočović došao do procjene da bi na tim ustaškim stratištima život izgubilo oko 70.000 ljudi. Okvirne procjene ove dvojice stručnih istraživača do sada nisu – u okviru demografske struke – opovrgnute nikakvim znanstveno utemeljenim argumentima.

Na osnovi popisa stanovništva prije i poslije rata, Žerjavić daje procjenu o ukupno 322.000 srpskih žrtava s područja NDH, od čega 105 tisuća stradalih kao pripadnika partizanskih i četničkih postrojbi, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 28 tisuća pobijenih na raznim mjestima, te 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac. Procjenjuje Žerjavić 1995. godine da je pored tih 50 tisuća Srba, u Jasenovcu stradalo 10 tisuća Hrvata, 13 tisuća Židova, 2 tisuće Muslimana i 10 tisuća Roma, tj. ukupno oko 85 tisuća ljudi.[142] To ukazuje na nerealnost procjena o 700.000 ili više srpskih žrtava Jasenovca. No istovremeno to znači da je stradao svaki šesti Srbin u NDH, što je na ravni najvećih gubitaka tijekom 2. svjetskog rata u Europi, u Poljskoj (približno polovica žrtava u Poljskoj su bili Židovi, dok među etničkim Poljacima gubici su bili manji).

Prema prijeratnim popisima i procjenama, Jozo Tomasevich citira da je 1941. godine 30.300 Židova nalazilo na području NDH; citira međutim i više procjene, koje govore o nešto više od 39 tisuća Židova na istom području. Približno 4/5 Židova u NDH je pobijeno tijekom Drugog svjetskog rata. Vlasti NDH su pretežni dio svojih državljana Židova izručile Njemačkoj, od koje je NDH posve zavisila, te su oni, kako J. Tomasevich iznosi prema stanju povijesnih istraživanja 2010. god., mahom ubijeni u njemačkim logorima smrti u zemljama Istočne Europe[143]. Zna se da je znatan broj Židova bio zatvoren u Jasenovcu, gdje su činili važan dio radne snage u tvorničkim pogonima, a smatra se da su mnogi ondje i pobijeni.

Spomen područje JasenovacUredi

 
Spomenik žrtvama logora

Spomen područje Jasenovac izgrađeno je uz uže područje bivšeg koncentracijskog logora III Ciglana Jasenovac. Na spomeničkom prostoru zemljanim humcima i udubljenjima označena su mjesta autentičnih logorskih objekata i stratišta unutar samog logora. Put do spomenika Cvijet popločan je pružnim pragovima. Oni simbolično označavaju dio sačuvane pruge kojom su transporti zatočenika stizali u logor. Uz spomenički prostor u Jasenovcu, Spomen područje Jasenovac brine o sačuvanom autentičnom logorskom objektu Kula i logorskom groblju u Staroj Gradišci, o romskom groblju u Uštici te o masovnim grobnicama u Krapju, Mlaci i Jablancu.[144]

Djelatnost Spomen područja Jasenovac razvija se u više smjernica - od prikupljanja, istraživanja, stručne obrade, zaštite i prezentacije muzejske građe i dokumentacije o djelovanju ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac - do programa odgoja i obrazovanja, organizacije izložbi i izdavaštva, kontinuirane suradnje s preživjelim zatočenicima i organiziranje komemoracija u počast jasenovačkim žrtvama. Uz Memorijalni muzej u Spomen području Jasenovac djeluje i Obrazovni centar.[144]

Poznata jasenovačka stratištaUredi

Donja GradinaUredi

Logor III Ciglana sa stratištem u Donjoj Gradini bio je najveći u sustavu ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Do početka 1942., kada likvidacije zatočenika još uvijek nisu vršene u Donjoj Gradini, većina zatočenika ubijana je unutar logora i na lijevoj obali rijeke Save. Posebna grobarska skupina zatočenika svakodnevno je zakapala leševe ubijenih u velike rovove koji su bili iskopani u neposrednoj blizini logorske ograde na lokalitetu Limani (jugoistočni ugao velikog logora), kao i u samom logoru.[145]

Prvu masovnu likvidaciju zatočenika u Donjoj Gradini, na desnoj obali rijeke Save, obavio je u siječnju 1942., Stanko-Staniša Vasilj, ustaški natporučnik 1. bojne Ustaškog obrambenog sdruga u Jasenovcu. Pošto zbog jake zime nije bilo moguće iskopati grobnice, ustaše su mještane obližnjeg Jablanac prevezli skelom u Donju Gradinu i pobili ih, zapalivši ih u kućama prognanih Gradinjana. Ovaj prostrani plavni i močvarni teren bio je nepristupačan i udaljen od kumunikacija, osiguran sustavom bunkera. Stalnu sponu između Donje Gradine i logora III Ciglana u Jasenovcu činila je skela kojom su zatočenici prevoženi na Gradinu. Od početka 1942. pa do posljednjeg dana postojanja logora III Ciglana, masovne likvidacije zatočenika događale su se u Donjoj Gradini. Na devet grobnih polja nalazi se 105 masovnih grobnica ukupne površine od 10.130 m2. Naknadno su pronađene još 22 masovne grobnice kojih površina nije još utvrđena. Na ušću Une u Savu nalazi se "Topola uzdaha" kako su je nazivali zatočenici, prirodni spomenik koji svojim postojanjem svjedoči o stravičnim ustaškim zločinima. Pod topolom i na njenom stablu ustaše su vješali zatočenike. U mučenjima prilikom vješanja isticao se ustaški bojnik Miroslav Filipović Majstorović. Posve istrulilo iznutra stablo se srušilo 1978. Tada je izvršena zaštita i konzervacija stabla i na njoj sačuvanih metalnih klinova te je topola postavljena na metalne nosače u vodoravnom položaju.[146]

Stara GradiškaUredi

 
Logor u Staroj Gradiški

Prodorom turske vojske u hrvatske krajeve, Gradiška je postajala utvrda kroz nekoliko sljedećih stoljeća, a od 1799. godine, kada su u tvrđavu internirani francuski vojni zarobljenici, Stara Gradiška opstoji kao zatvor, kaznionica i logor kroz gotovo dva stoljeća svoje povijesti. Nakon 1918. godine u njoj su bili utamničeni prvi politički zatvorenici u novosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ne postoje pouzdani statistički pokazatelji o broju političkih zatvorenika u Staroj Gradišci, no sačuvane fotografije dokumentiraju da poslije 1920. godine započinje izgradnja novih objekata za potrebe kaznionice. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u razdoblju od 1941. do početka 1945. godine ustaše su kaznionicu pretvorile u koncentracijski logor.[147]

Prve grupe zatočenika, utjecajnijih i bogatijih Srba i Židova, dovedene su u Staru Gradišku već u svibnju 1941. iz Nove Gradiške, Slavonskog Broda, Slavonske Požege i Bosanske Gradiške. Potkraj 1941. i početkom 1942. kaznionica u Staroj Gradiški dovođenjem zatvorenika iz zagrebačkih zatvora i zatočenika iz logora u Lepoglavi, Koprivnici i Jasenovcu postala je koncentracijski logor pod zapovjedništvom Ureda III Ustaške obrane. Zakonskom odredbom od 17. veljače 1942. i preseljenjem zatvorenika u kazneni zavod u Sremskoj Mitrovici, i formalno je ukinuta Kaznionica i zavod za prisilni rad u Staroj Gradiški i ona postaje ustaški koncentracijski logor. Prema Poimeničnom popisu žrtava koncantracijskog logora Jasenovac, koji je obuhvatio istraživanja do 31. kolovoza 2008., utvrđena su imena i podaci za 12.790 osoba ubijenih u ustaškom logoru u Staroj Gradiški. Kula, dio bedema nekadašnje utvrde, simbol je stradanja žena i djece u ustaškim logorima.[147]

U blizini Stare Gradiške, u Uskočkoj šumi je 1946. eshumirano 967 žrtava (311 muškaraca, 467 žena i 189 djece) iz četiri masovne grobnice. Posmrtni ostaci ovih žrtava kasnije su sahranjeni u zajedničkoj grobnici na logorskom groblju u Staroj Gradišci. Posmrtni ostaci identificiranih žrtava preneseni su u krajeve iz kojih su bile dovedene u logor (gotovo isključivo radilo se o žrtvama s područja Srijema). Grobnice se nalaze desno od šumskog puta (desna obala rijeke Strug - nizvodno), ograđene su žičanom ogradom i označene spomenikom. Mjesto masovnih grobnica označeno je i tablom postavljenom na drvo s lijeve strane ceste.[148]

Također u blizini Stare Gradiške, u šumi Međustrugovi u jednoj grobnoj jami velikih dimenzija sahranjeno je oko 1.000 žrtava. Međusobno isprepletene, bez grobnih priloga, ove su žrtve pobacane gole u jamu. Njihova identifikacija i iskopavanje nije bilo moguće zbog stanja i položaja u kojem su nađene. Između ostalih u ovoj masovnoj grobnici sahranjen je veliki broj mještana sela Vrbovljani.[148]

UšticaUredi

Nasuprot Jasenovcu, između rijeka Save i Une, smjestilo se selo Uštica. U njemu je od 1942. do 1945. djelovao ustaški logor za Rome, tzv. "ciganski logor". Ustaše su 8. svibnja 1942. pravoslavno stanovništvo ovog sela otjerale u logore u Jasenovcu i Staroj Gradišci, odakle je dio bio prebačen preko logora Sajmište u Zemunu, u nacističke logore u Trećem Reichu. Njihove domove i imanja ustaše su odmah nakon toga ogradili žicom i pretvorili u sabirni logor smrti. U njega su bile smještene romske obitelji koje nakon deportiranja zbog prenatrpanosti nisu mogle biti smještene u logor III Ciglana Jasenovac. Tijekom trajanja neprijateljske ofenzive na Kozaru (lipanj 1942.), jedan dio Srba također je smješten u logor u Uštici. Dio zatočenika ovog logora prebacivan je svakodnevno tijekom ljeta 1942. u Donju Gradinu i ondje ubijan, dok su drugi ubijani u samom logoru.[149]

KrapjeUredi

Mjesto nekadašnjeg logora ograđeno je 1967. godine, a nad centralnom grobnicom podignut je spomenik, djelo Ninoslava Jankovića. Jugozapadno od nje, na udaljenosti od otprilike 30 metara obilježena je druga masovna grobnica u kojoj su većinom sahranjeni Židovi, a oko 800 metara prema sjeveroistoku u šumi Krndija (Krapje Đol) nalazi se treća veća grobnica u kojoj su sahranjeni ubijeni radnici Zagrebačkog električnog tramvaja. Prostor bivšeg logora i masovnih grobnica, iako zaštićeni Zakonom o zaštiti nepokretnih spomenika kulture, devastirani su u Domovinskom ratu.[150]

BročiceUredi

Jedan od prvih u sustavu ustaških koncentracijskih logora Jasenovac, logor Bročice, nalazio se uz desnu obalu rijeke Strug u blizini šume Donja Krndija, na lokalitetu zvanom "Bročke jasenine", udaljen oko 2 km sjeverno od prostora bivšeg ustaškog logora III Ciglana u Jasenovcu. Zarastao u drveće i grmlje, prostor nekadašnjeg logora i masovne grobnice uz njega, danas je gotovo nemoguće identificirati.[151]

MlakaUredi

Na poljske radove u Mlaku, selo udaljeno oko 12 km nizvodno od Jasenovca, ustaše su prve zatočenike odveli tijekom ljeta 1941., a zatim su od ljeta 1942. organizirale logorsku ekonomiju na kojoj su zatočenice i manjim dijelom zatočenici radili na sezonskim poljoprivrednim poslovima. Po završetku poslova ubijani su na pašnjacima i u šumama oko sela, a leševi zatočenica bačeni su i u nekoliko seoskih bunara. U travnju 1942. ustaše su mještane Mlake deportirali u logore u Jasenovcu i Staroj Gradiški, odakle su muškarci deportirani preko logora Sajmište u Zemunu na prisilni rad u Treći Reich, a žene i djeca jednim dijelom raspoređeni su kao radna snaga na seoska imanja u Slavoniji. Do sada su utvrđeni podaci za 742 osobe iz Mlake ubijene u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. U Mlaci je utvrđeno pet masovnih grobnica od kojih su dvije obilježene.[152]

JablanacUredi

U iseljenim srpskim selima Jablanac i Mlaka ustaše su u ljeto 1942. formirale logorske ekonomije na kojima su tijekom sezonskih poljoprivrednih radova radili zatočenici iz logora u Staroj Gradišci i Jasenovcu. Po završetku radova, izmučene, gladne i bolesne logoraše ustaše su likvidirali u selu, a na njihova mjesta dovodili nove žrtve. O strahotama Jablanca svjedoče masovne i pojedinačne grobnice u okolnim šumama.[153]

Poznati jasenovački logorašiUredi

Ovo su neke od osoba koje su bile zatočene ili ubijene u sistemu koncentracijskih logora Jasenovac:

KontroverzeUredi

Manipulacije brojem žrtava i povijesni revizionizamUredi

Godine 2013. dr. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest iznosi pregled procjena,[154] izračuna i poimeničnih popisa žrtava logora Jasenovac od strane različitih izvora:

Žrtve logora Jasenovac i Stara Gradiška prema različitim procjenama, izračunima i popisima
Izvor Jasenovac Stara Gradiška Ukupno
Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NKOJ-a, 1945. (procjena) 600.000 - 600.000
Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 1946. (procjena) 500.000 - 600.000 - 500.000 - 600.000
Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 1947. (poimenični popis) 15.792 2.927 18.719
N. Nikolić, 1948. (procjena) 600.000 - 700.000 - 600.000 - 700.000
Enciklopedija Leksikografskog zavoda, 1958. (procjena) 500.000 - 600.000 - 500.000 - 600.000
Enciklopedija Leksikografskog zavoda, 1959. (procjena) 350.000 - 350.000
Komisija za popis žrtava rata Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, 1964. (poimenični popis) 49.602 9.586 59.188
Vojna enciklopedija, 1967. i Enciklopedija Jugoslavije, 1971. (procjena) 600.000 75.000 675.000
A. Miletić, 1986./1987. (procjena) 700.000 - 700.000
M. Bulajić, 1988. (procjena) 700.000 - 700.000
F. Tuđman, 1989. (procjena) 30.000 - 40.000 - 30.000 - 40.000
R. Bulatović, 1990. (izračun) 1.110.929 - 1.110.929
V. Žerjavić, 1992.(izračun i procjena) 85.000 - 85.000
Muzej žrtava genocida 1997. (procjena) 122.300 - 130.100 - 122.300 - 130.100
Muzej žrtava genocida 1997. (izračun) 78.163 - 78.163
G. Heinsohn, Lexikon der Völkermorde, 1999. (procjena) 650.000 - 650.000
Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH, 1999. (poimenični popis, nije dovršen) 2.238 - 2.238
Spomen-područje Jasenovac, 2007. (poimenični popis) 59.403 12.790 72.193
Spomen-područje Jasenovac, 2013. (broj žrtava Jasenovca i stare Gradiške izražen skupno) 83.145 - 83.145
Međunarodna komisija za utvrđivanje istine o Jasenovcu, S. Živanović, 2008./2011./2012. 700.000 - 700.000
A. Miletić, 2010. (poimenični popis i procjena) 146.401 - 146.401
A. Miletić, 2011. (poimenični popis i procjena) 146.248 - 146.248

Uvećavanje broja žrtava od strane komunističkih vlasti nakon rataUredi

Za vrijeme komunističke vladavine se u svrhu propagande o Jasenovcu desetljećima manipulativno pisalo, a tragovi te propagande – koja se nije zasnivala na znanstvenim istraživanjima, koja doista nisu mogla potvrditi razmjere zločina u Jasenovcu o kakvima je komunistička propaganda govorila – ostali su prisutni do danas.[155][156]

Iako je broj žrtava u Jasenovcu zbog velikog nesuglasja u znanstvenoj zajednici vrlo teško procijeniti, i dalje postoje činjenice koje potvrđuju da se broj jasenovačkih žrtava i u novije vrijeme krivotvorio te da su na popis žrtava u Jasenovcu uvršteni ljudi koji su umrli prije ili poslije samog postojanja logora u Jasenovcu ili su pak stradali na nekom drugom području.

dr. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest tvrdi da jugoslavenski poimenični popis iz 1964. nije dao "očekivani broj", pa je stavljen pod embargo i nije se uopće spominjao do kraja komunističke vladavine: podaci iz tog zabranjenog statističkog istraživanja objavljeni su tek 1997. god. (sumarni podaci kod Muzeja žrtava genocida u Beogradu) i 1998. godine (cjelokupni popis, kod Bošnjačkog instituta u Sarajevu). Na temelju više studija koje su objavili hrvatski povjesničari u razdoblju 2008. – 2013. godine, V. Geiger iznosi kako se i u poimeničnim podacima iz 1964. god. mogu opaziti grube greške, te se među navodnim žrtvama Jasenovca nalaze osobe za koje se može utvrditi da su poginule ili umrle na drugim mjestima – kao žrtve savezničkih bombardiranja, kao logoraši u njemačkim logorima, kao žrtve četničkih pokolja, kao preminuli u zbjegovima u El Shattu i u južnoj Italiji, čak među partizanima poginulima u bitkama na Neretvi i Sutjesci, te među poginulim pripadnicima domobranskih i ustaških postrojbi.

Kako je komunistička propaganda desetljećima stvarala "istinu" o Koncentracijskom logoru Jasenovac, sve do 1991. godine nije objavljen niti jedan jedini znanstveni rad o toj temi.[157] Osvrćući se 2018. godine na to razdoblje, kustosica JUSP Jasenovac Andrijana Benčić uopće ne prepoznaje da bi propagandno preuveličavanje žrtava i istodobna višedesetljetna znanstvena šutnja mogli imati neki naročit značaj: "Nije tajna da se brojka od 500 do 700 tisuća žrtava Jasenovca napuhivala zbog dobivanja većih ratnih reparacija od Njemačke. Međutim, u to vrijeme ta brojka nije imala ratnohuškačku i propagandnu ulogu, koju je imala kasnije, 1980-ih godina. Ona je u vrijeme nastanka memorijala 1960-ih i 1970-ih imala ulogu koja je zapravo zbližavala ljude koji su u Jasenovcu i drugdje u NDH imali golema stradanja."[135] U svojem znanstvenom radu iz 2019. godine, A. Benčić ipak ukazuje da je dr. Franjo Tuđman kao povjesničar početkom 1980-ih godina pokušao pisati o Jasenovcu, te je njegov pokušaj da prezentira realnije podatke prema službenom jugoslavenskom poimeničnom popisu žrtava iz 1964. godine (rezultati tog obimnog popisa provedenog na području čitave Jugoslavije će ostati pod embargom sve do kraja komunističke vladavine) rezultirao Tuđmanovim osuđivanjem na trogodišnji zatvor.[158]

Uvećavanje broja žrtava od strane suvremenih srpskih političara i autoraUredi

Manipulacija brojem žrtava je zadnjih desetljeća, uoči i nakon 1990-te bila je praksa dijela srpskih političara i autora bliskih političkom vrhu Republike Srbije. Glavni cilj promicanja mita o Jasenovcu i koriptenja znanstveno neutemeljenih brojki bio je taj da se očuva Jugoslavija, a time i spriječi hrvatsko osamostaljenje.[nedostaje izvor] Anticipirajući događaje koji će uslijediti krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih godina, kad je započela masovna propaganda o jasenovačkom mitu, a kao sredstvo velikosrpske mobilizacije za nadolazeći osvajački rat protiv Hrvatske, Franjo Tuđman se u svojoj Knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti" (1989.) upitao i to „nema li sustavno uveličavanje jasenovačkog mita svrhu stvaranja crne legende o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda, koju tek valja ispaštati?".[159]

Predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić na komemoraciji održanoj na bosanskoj strani Save kod Jasenovca u svibnju 2016. god. govori o 700.000 žrtava Jasenovca, od kojih da je navodno 360 tisuća završilo u jamama na Bosanskoj strani Save. "Postojale su tri vrste masovnih grobnica: one u koje su saterivani ljudi i potom ubijani maljevima, one u koje su bacani već ubijeni logoraši i one u kojima su ukopavane kuvane i paljene kosti, ljudski ostaci iz takozvane tvornice sapuna i spaljivanja leševa", iznosi Nikolić tom prigodom. Sam Nikolić objašnjava kako iznošenjem ovih podataka želi prikazati kako su zapravo Srbi prvenstveno žrtve, a zlikovci su prvenstveno na drugoj strani: "Nama danas udaraju žig zlikovca, a zlikovcima stavljaju oreal žrtve."[160]

Umanjivanje broja žrtava od strane hrvatskih političara, nacionalista i povijesnih revizionistaUredi

U svojem znanstvenom radu iz 2019. godine, A. Benčić ukazuje na to da je dr. Franjo Tuđman kao povjesničar početkom 1980-ih godina pokušao pisati o Jasenovcu, te je njegov pokušaj da prezentira realnije podatke prema službenom jugoslavenskom poimeničnom popisu žrtava iz 1964. godine (rezultati tog obimnog popisa provedenog na području čitave Jugoslavije će ostati pod embargom sve do kraja komunističke vladavine) rezultirao Tuđmanovim osuđivanjem na trogodišnji zatvor.[158]. Franjo Tuđman u svojoj knjizi Jasenovački mit (1989.), iznosi procjenu o najviše 30.000 do 40.000 žrtava.

U novije vrijeme, neki autori iznose podatke o broju žrtava logora, koji su daleko niži od onih koje iskazuje Javna ustanova Spomen područje Jasenovac. Tako hrvatski novinar, publicist i istraživač Igor Vukić, koji je i sam srpskog podrijetla i čija je obitelj prošla kroz logor Jasenovac, tvrdi da u Jasenovcu nije bilo masovnih ubojstava. U svojoj knjizi "Radni logor Jasenovac" iz 2018. godine ističe da nitko nije interniran u logor zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti već kao politički protivnik Nezavisne Države Hrvatske. Vukić se bavi i poslijeratnim komunističkim logorom u Jasenovcu. Građa Vukićeve knjige zasniva se na na 700 arhivskih kutija jugoslavenske Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, 200 kutija dokumenata administrativnih i vojnih vlasti NDH, golemoj građi OZN-e, UDB-e i SDS-a SRH i SFRJ, zbirkama dokumenata iz partizanskih izvora i vjerodostojih iskaza bivših logoraša te na znanstvenoj i publicističkoj literaturi. Vukić se u svojoj knjizi nije bavio izračunavanjem broja žrtava logora.[161][162]

Slovenski publicist Roman Leljak iznosi početkom 2018. godine govori o dokumentima iz vojnih arhiva u Beogradu, sačinjenima 1946. godine, u kojima je evidentirano 18.600 zatočenika, od kojih da je smrtno stradalo njih samo 1.654,[163] a Hrvatska družba povjesničara dr. Rudolf Horvat navodi da su za vrijeme ustaškog logora u Jasenovcu ubijene tek 7.133 osobe, dok je u Staroj Gradiški ubijeno samo 2.825 osoba.[nedostaje izvor]

U 2016. godini redatelj i filmski producent Jakov Sedlar objavio je revizionistički dokumentarac pod nazivom "Jasenovac - Istina" u kojem je sustavno umanjivan broj žrtava ustaškog logora[164] i istovremeno izmišljen "posljeratni Jasenovac" u kojem su navodno partizani ubijali Hrvate. Premijeri su prisustvovala četiri ministra iz tadašnje HDZ-ove vlade, uključujući i Zlatka Hasanbegovića, ministra kulture, koji su se o filmu izjašnjavali u superlativima. Ugledni hrvatski povjesničari su reagirali optužbama na Sedlarov račun kako je u filmu iznio laži i krivotvorine,[165] uključujući i krivotvorenu naslovnu stranicu dnevnih novina koja je sadržavala tvrdnju kako su leševi iz "posljeratnog Jasenovca" rijekom doplutali do Zagreba, koji se inače nalazi 100 km uzvodno od Jasenovca.[166][167] Izraelski veleposlanik film je je osudio,[168] dok je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić Sedlara nagradio Nagradom grada Zagreba, usred prosvjeda židovskih udruga,[169] a rektor Zagrebačkog sveučilišta Damir Boras imenovao je Sedlara svojim savjetnikom za kulturu[170].

Korištenje logora u posljeratnom razdobljuUredi

Nakon raspada socijalističke Jugoslavije, a sa mogućom intencijom izjednačavanja i relativizacije krivnje, počelo se pričati i o poslijeratnom komunističkom logoru u Jasenovcu. Prema nekim tvrdnjama, u taj su logor dovedene i u njemu ubijene tisuće zarobljenih pripadnika HOS-a i njemačkog Wehrmachta.[171]

Slavko Goldstein u svojoj knjizi iz 2016. godine iznosi da je u okolici Jasenovca postojao je od ljeta 1945. godine do sredine 1947. godine izdvojeni dio zarobljeničkog logora Viktorovac (glavni se logor nalazio u Sisku) u kojemu su bili zatočeni pripadnici Oružanih snaga NDH, koji su sudjelovali u čišćenju ostataka nekadašnjeg ustaškog logora i obnovi samog Jasenovca; međutim iznosi da su bivši logor smrti još u travnju 1945. godine uništile ustaške snage u povlačenju, a preostalu ciglu i ostali građevni materijal kotarski NOO Novska prepustio na korištenje lokalnom stanovništvu.[172]

JUSP Jasenovac objavljuje 2016. godine Fotomonografiju autora Đorđa Mihovilovića, s fotografijama iz razdoblja 1945. do 1947. godine[173], koje prema nekim ocjenama dokazuju Goldsteinove tvrdnje da u Jasenovcu nakon 1945. godine nije djelovao komunistički logor.[174]

Hrvatski povjesničari Blanka Matković i Stipo Pilić reagiraju na tu knjigu navodeći da Goldstein namjerno prešućuje važne dokumente, koji dokazuju kako su komunističke vlasti nastavile koristiti logor, koji uopće nije bio uništen 1945. godine, a ujedno i odbacuju zaključke nastale na osnovu fotomonografije Đorđa Mihajlovića.[175][176]

Manipulacije fotografijamaUredi

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac objavila je 2008. godine je Fotomonografiju autorice Nataše Mataušić, s velikim brojem izvornih fotografija iz Koncentracijskog logora Jasenovac, ali također s nevjerodostojnim slikama snimljenim na drugim mjestima, koje su u raznim prigodama i opetovano bile korištene uz tvrdnje da su posrijedi slike zločina iz Jasenovca. Tako su primjerice fotografije zvjerskog ubojstva dvojice slovenskih partizana od strane njemačkih vojnika pripisivana ustašama u Jasenovcu; kao i slike grupe pobijenih domobrana i civila izvučenih iz Save u Sisku (uzvodno od Jasenovca, dakle) u svibnju 1945. godine. Kao ilustracije ubijanja zarobljenika u Jasenovcu korištene su iste slike koje su u knjigama korištene kao dokumenti o ustaškim zločinima počinjenima u drugim krajevima, pa čak i kao dokumenti o zločinima partizana. Autorica navodi da su i slike iz njemačkih sabirnih logora korištene kao tobožnje fotografije zločina u Jasenovcu.[177]

U veljači i ožujku 2009. godine je u časopisu "Glas Koncila" objavljena serija od 7 članaka autora Tomislava Vukovića, u kojima autor također tvrdi da su u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata korištene mnoge fotografije koje se s Jasenovcem ne mogu dovesti u vezu, ili čak za koje se pouzdano zna da su snimljene na drugim mjestima, kako bi se pomoću njih, u nedostatku pravih dokumentarnih slika, pokušalo dokazivati strahotu zločina u Jasenovcu.[178] Postoje i fotografije za koje se zna da su snimljene u Jasenovcu, ali na njima nije dokumentiran neki pojedinačni zločin.[179]

Postavljanje ploče sa ustaškim pozdravomUredi

U studenom 2016. godine udruge ratnih veterana HOS-a postavile su ploču koja je sadržavala ustaški pozdrav "Za dom spremni" u mjestu Jasenovcu, nedaleko od logora, u znak sjećanja na 11 poginulih pripadnika 1. satnije ‘Ante Paradžik’ Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), koji su stradali na tom području.[180] Ploču su postavili veterani HOS-a Jasenovca i Udruge dragovoljaca HOS-a Grada Zagreba. Pored imena žrtava, stoji i grb postrojbe s ustaškim uzvikom, koji su HOS-ovci početkom devedesetih godina preuzeli od službenog znakovlja Nezavisne Države Hrvatske. Unatoč protivljenju židovskih, srpskih i hrvatskih antifašističkih udruga ploča nije uklonjena sve do oštrog prosvjeda od strane posebnog izaslanika za holokaust američkog State Departmenta što je hrvatsku vladu prisililo da izmjesti spornu ploču.[181] Zbog inertnosti i tolerancije ustaštva od strane hrvatskih vlasti udruge Židova, Srba i antifašista bojkotirale su zajedničku godišnju komemoraciju sa predstavnicima vlade u Jasenovcu te su organizirali alternativnu na kojoj se pojavilo više tisuća ljudi .[182]

Filmovi i knjige o JasenovcuUredi

Povezani članciUredi

IzvoriUredi

  1. Ljiljana Radonić (2009), "Krieg um die Erinnerung an das KZ Jasenovac: Kroatische Vergangenheitspolitik zwischen Revisionismus und europäischen Standards", Kulturen der Differenz- Transformationsprozesse in Zentraleuropa Nach 1989 (Göttingen: V&R unipress): 179 
  2. Breitman, Richard (2005). U.S. intelligence and the Nazis, str. 204, Cambridge: Cambridge University Press ISBN 978-0-511-11584-4
  3. JUSP Jasenovac - KL JASENOVAC. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  4. JUSP Jasenovac - JASENOVAČKI STRADALNICI. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  5. Zecevic, Aleksandar J. (2004). Amendments I to the Charter of the United Nations., str. 169, Belgrad: A.J. Zecevic ISBN 9788690575329
  6. (2013) The European Union and South East Europe : the dynamics of Europeanisation and multi-level governance, str. 217, London: Routledge ISBN 978-1-136-28157-0
  7. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration, str. 399, Stanford, Calif.: Stanford University Press ISBN 0-8047-3615-4
  8. Crowe, David M. (2013). Crimes of State Past and Present : Government-Sponsored Atrocities and International Legal Responses., str. 71, Hoboken: Taylor and Francis ISBN 978-1-317-98682-9
  9. "Remembering Croatia's 'Auschwitz of the Balkans'", The Jerusalem Post, objavljeno 4. svibnja 2016.
  10. JUSP Jasenovac - JASENOVAČKI STRADALNICI. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  11. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration, str. 41-233, Stanford, Calif.: Stanford University Press ISBN 0-8047-3615-4
  12. Ante Pavelić: "Hrvatsko pitanje", Prof. Hugh Agnew, Katedra za povijest, Sveučilište George Washington, USA |http://chnm.gmu.edu/history/faculty/kelly/blogs/h312/wp-content/sources/pavelic.pdf
  13. Lemkin, Raphael, 1900-1959. (2008). Axis rule in occupied Europe : laws of occupation, analysis of government, proposals for redress, 2nd ed, str. 259, 613, Clark, N.J.: Lawbook Exchange ISBN 978-1-58477-901-8
  14. 14,0 14,1 14,2 Boško Zuckerman (15. prosinca 2010.). "Prilog proučavanju antisemitizma i protužidovske propagande u vodećem zagrebačkom ustaškom tisku (1941-1943)". Radovi : Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 42 (1): 355–385 Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  15. Goldstein, Ivo,. The Holocaust in Croatia, English-language edition, str. 115 ISBN 978-0-8229-4451-5
  16. Goldstein, Ivo,. The Holocaust in Croatia, English-language edition, str. 170 ISBN 978-0-8229-4451-5
  17. Alexander, Stella. (1987). The triple myth : a life of Archbishop Alojzije Stepinac, str. 71, Boulder: East European Monographs ISBN 0-88033-122-4
  18. "Ustasha", Yad Vashem, Shoah Resource Center.
  19. McCormick, Robert B.. Croatia under Ante Pavelić : America, the Ustaše and Croatian genocide, str. sadržano u naslovu ISBN 978-0-85772-535-6
  20. Samuel Totten, William S. Parsons (2009). Century of genocide : critical essays and eyewitness accounts, 3rd ed (engl.), str. 430, New York: Routledge ISBN 978-0-203-89043-1
  21. Ivo Goldstein. Uspon i pad NDH. Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb. Pristupljeno 20. veljače 2011.
  22. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration, str. 383-384, Stanford, Calif.: Stanford University Press ISBN 0-8047-3615-4
  23. Osijek. www.jewishvirtuallibrary.org. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  24. Tomo Vukušić (21. rujna 2006.). "MOSTARSKI BISKUP ALOJZIJE MIŠIĆ (1912.-1942.) ZA VRIJEME DRUGOGA SVJETSKOG RATA (II.) Prilog proučavanju međucrkvenih i međunacionalnih odnosa*". Crkva u svijetu : Crkva u svijetu 41 (3): 326–341 Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  25. 25,0 25,1 Danica, prvi ustaški logor u NDH. www.vecernji.hr. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  26. 26,0 26,1 Goldstein, Ivo,. The Holocaust in Croatia, English-language edition, str. 265 ISBN 978-0-8229-4451-5
  27. (2009) Genocide and fascism : the eliminationist drive in fascist Europe, str. 236, New York: Routledge ISBN 978-0-415-33960-5
  28. Searching for Justice after the Holocaust : fulfilling the Terezin declaration and immovable property restitution, str. 83-85 ISBN 978-0-19-092307-5
  29. Hillgruber, Andreas [31. ožujka 1981.]. Staatsmänner und Diplomaten bei Hitler (njemački), str. 611 ISBN 978-3763750832
  30. Wansee, sudski spis sa suđenja u Nurembergu, NG-2568-G.
  31. 31,0 31,1 Lewinger, Yossef; Matkovski, Alexander (1990). Shelach, Menachem (urednik.). רמנחם שלח (עו'),"תולדות השואה: יוגוסלביה". חלק שני: פרק חמישי, "יאסנובאץ" [Povijest holokaustat: Jugoslavija] (na hebrejskom). Jeruzalem: Yad Vashem. Str. 153
  32. Božović, Branislav. Jevejski zbornik 8, Specijalna policija i stradanje Jevreja u okupiranom Beogradu 1941.-1944. (pdf) (srpski), str. 77-147
  33. Balkan 'Auschwitz' haunts Croatia. BBC News. (25. travnja 2005.) Pristupljeno 29. rujna 2010 »Survivors of a World War II death camp have been mourning the victims of Croatia's Nazi puppet regime.«
  34. (2016) Violence as a Generative Force., str. 107-108, Cornell University Press ISBN 1-5017-0588-1
  35. 35,0 35,1 Goldstein, Ivo,. Jasenovac, str. 115-121 ISBN 978-953-266-987-9
  36. Nationalism and terror : Ante Pavelic and Ustashe terrorism from fascism to the Cold War, str. 193 ISBN 978-963-386-207-0
  37. Korb, Alexander (2010). “A multipronged attack : Ustaša persecution of Serbs, Jews, and Roma in wartime Croatia”, Eradicating differences : the treatment of minorities in Nazi-dominated Europe, str. 145-163, Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars ISBN 978-1-4438-2449-1
  38. 38,0 38,1 (2005) Utopias of nation : local mass killing in Bosnia and Herzegovina, 1941-42, str. 253, Uppsala: Uppsala Universitet ISBN 91-554-6302-9
  39. McCormick, Rob. "The United States' Response to Genocide in the Independent State of Croatia, 1941–1945". Genocide Studies and Prevention: An International Journal.
  40. 40,0 40,1 40,2 40,3 Goldstein, Ivo,. Jasenovac, str. 324 ISBN 978-953-266-987-9
  41. Škiljan, Filip (2005). "Akcija Crkveni Bok" (PDF). RADOVI – Zavod Za Hrvatsku Povijest: str. 335.
  42. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration, str. 359, Stanford, Calif.: Stanford University Press ISBN 0-8047-3615-4
  43. JUSP Jasenovac - ŽENE U KL JASENOVAC. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  44. JUSP Jasenovac - ŽENE U KL JASENOVAC. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  45. Goldstein, Ivo,. “Tragedija djece s Kozare”, Jasenovac ISBN 978-953-266-987-9
  46. 46,0 46,1 Tragedija djece s Kozare – istina o krvavoj brutalnosti ustaša. autograf.hr. (engl.) Pristupljeno 19. prosinca 2020.
  47. Spomen-područje Jasenovac
  48. Spomen-područje Jasenovac
  49. Avro Manhattan: "The Vatican's Holocaust" , Chapter IV (citirano na: http://www.reformation.org/holoc4.html)"
  50. Tragedija djece s Kozare – istina o krvavoj brutalnosti ustaša. autograf.hr. (engl.) Pristupljeno 19. prosinca 2020.
  51. Encyclopedia of the Holocaust, str. 739 ISBN 0-02-896090-4
  52. 52,0 52,1 Schwartz, Đuro. במחנות המוות של יאסנובץ, קובץ מחקרים כ"ה של יד-ושם "U jasenovačkom logoru smrti" (Na hebrejskom)
  53. Goldstein, Ivo,. The Holocaust in Croatia, English-language edition, str. 272 ISBN 978-0-8229-4451-5
  54. 54,0 54,1 54,2 54,3 54,4 54,5 Arhiva znaci.net. "Omladina u ustaškim logorima". http://www.znaci.net/00001/217_6.pdf
  55. Milko Riffer: Grad mrtvih: Jasenovac 1943., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946., digitalizirano na: Znaci.net, str. 154-156
  56. Ivor Fuka: LUPIGA SA SVJEDOCIMA POVIJESTI: Kako smo preživjeli Jasenova.], Lupiga.com, 27. travnja 2015., pristupljeno 24. kolovoza 2018.
  57. Goldstein, Ivo,. Jasenovac, str. 105 ISBN 978-953-266-987-9
  58. JUSP Jasenovac - DOMINIK HINKO PICCILI (PIĆILI). www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  59. JUSP Jasenovac - Tzv. Pićilijeva peć, logor III Ciglana Jasenovac, 1945.. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  60. Tauber, Eli (prosinac 2007.). "Još malo sjećanja na Jasenovac". Jevrejski glas 36: str. 7
  61. JUSP Jasenovac - JASENOVAČKI STRADALNICI. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  62. Edmund Glaise von Horstenau: "Ein General im Zwielicht: die Erinnerungen Edmund Glaises von Horstenau", Böhlau Verlag, Wien, Austria, 1988, str: 166.
  63. Egon Berger: "44 mjeseca u Jasenovu", Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb: 1966, str:. 57
  64. Historijska čitanka, Drugi svjetski rat(PDF). Pristupljeno 20. travnja 2015.
  65. Milko Riffer: Grad mrtvih: Jasenovac 1943., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946., digitalizirano na: Znaci.net, str. 154-156
  66. JUSP Jasenovac - Svjedočenje Joke Nikolića iz Šarampova kod Čazme. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  67. REAKCIJA NA POSJET PREDSJEDNIKA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE JASENOVCU
  68. Nenad Jovanović, Dragosavac: U Hrvatskoj je pobijedila kontrarevolucija, SKD Prosvjeta
  69. Misa zadušnica za žrtve bačene u Husinu jamu, IKA, 3. rujna 2011., 13:46, IKA V – 134624/9
    "Isto tako, pogledajmo što je bilo loše i što je bilo antiljudsko u vrijeme NDH. Javno moramo priznati i pokajati se, jer blagopokojni kardinal mučenik Stepinac javno je kazao za tadašnje logore, a posebno Jasenovac, da je to sramota za hrvatski narod i da će zbog toga hrvatski narod itekako ispaštati"."
  70. “Nadbiskup Alojzije kardinal Stepinac i totalitarni režim“, Vladimir Horvat, [1]Obnovljeni život, [2]Vol.51 No.1-2 Siječanj 1996.
  71. (5. srpnja 2015.)"Stepinac: Ne možete trijebiti ljude; Pavelić: Ti si magarac". Slobodna Dalmacija Pristupljeno 24. prosinca 2018.
  72. 72,0 72,1 Ivo Goldstein. Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi. issuu.com. Pristupljeno 24. prosinca 2018.
  73. 73,0 73,1 73,2 Revizionisti pokušavaju Hrvate napraviti kolektivno odgovornim za zločine u Jasenovcu, a to je civilizacijska sramota. tportal.hr. (11. studenoga 2018.) Pristupljeno 24. prosinca 3018.
  74. SPOMEN OBILJEŽJA KCL JASENOVAC
  75. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zagreb (1946). (1946.) (srp.) Pristupljeno 16. 4. 2012.
  76. 76,0 76,1 Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia, Barry M. Lituchy, ISBN 1-84065-092-3, strana LI
  77. "Jasenovac 1941. – 1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str. 91–97. ISBN 953-99169-0-9
  78. Pogrješka u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor OMLADINA
  79. Jasenovac: Proboj u novi život. www.6yka.com. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  80. Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia, Barry M. Lituchy, ISBN 1-84065-092-3, strana LII
  81. Jasenovac: Proboj u novi život. www.6yka.com. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  82. 31. SIJEČNJA 2013.
  83. Jasenovac: Proboj u novi život. www.6yka.com. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  84. "Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 91-97. ISBN 953-99169-0-9
  85. 85,0 85,1 85,2 85,3 "Jasenovac 1941. – 1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str. 98. ISBN 953-99169-0-9
  86. 86,0 86,1 Goldstein, Ivo,. Jasenovac, str. 603 ISBN 978-953-266-987-9
  87. 87,0 87,1 87,2 87,3 87,4 "Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci (3)", Forum tjedni magazin - Forum.tm pristupljeno 21. prosinca 2020.
  88. JUSP Jasenovac - POIMENIČNI POPIS ŽRTAVA KL JASENOVAC 1941-1945.. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 11. prosinca 2020.
  89. "Operation Last Chance: Croatia", posjećeno 22. veljače 2015.
  90. "Holocaust Encyclopedia – Jasenovac", United States Holocaust Memorial Museum, pristupljeno 22. veljače 2015.
  91. Državna komisija, 1946, str. 62
  92. Biondich, Matt. "Persecution of Roma-Sinti in Croatia, 1941–1945 .". United States Holocaust Memorial Museum Center for Advanced Holocaust Studies: 38–39
  93. Goldstein, Ivo (2018). Jasenovac (engl.), str. 601, Fraktura ISBN 978-953-266-987-9
  94. Arhiva znaci.net, http://www.znaci.net/00001/138_47.pdf
  95. 95,0 95,1 Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration, str. 721-722, Stanford, Calif.: Stanford University Press ISBN 0-8047-3615-4
  96. 96,0 96,1 Jozo Tomasevich (2010). “Preuveličavanje broja žrtava”, RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI 1941-1945; OKUPACIJA I KOLABORACIJA, Naslov izvornika War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Kollaboration by Jozo Tomasevich, Stanford University Press, str. 810-813, Zagreb: EPH Liber pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}. ISBN 0804736154
  97. 97,0 97,1 97,2 Revizionisti pokušavaju Hrvate napraviti kolektivno odgovornim za zločine u Jasenovcu, a to je civilizacijska sramota. tportal.hr. Pristupljeno 21. ožujka 2020.
  98. Tomasevich, Jozo (2002). War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration (engl.), str. 571, Stanford University Press ISBN 978-0-8047-7924-1
  99. Ratko Perić (5. listopada 2017.). "Stepinčevi interventi kod Pavelića". Hercegovina : Časopis za kulturno i povijesno nasljeđe (3): 179–211. Identifikator: 10.47960/2712-1844.2017.3.179 Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  100. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration, str. 400, Stanford, Calif.: Stanford University Press ISBN 0-8047-3615-4
  101. Riffer, Milko (1946). Grad mrtvih: Jasenovac 1943, str. 145, Nakladni zavod Hrvatske
  102. "44 mjeseca u Jasenovcu", Egon Berger. Sentia Publishing, 2016
  103. Biondich, Mark (2002). Roma and Sinti, Under-Studied Victims of Nazism. Persecution of Roma-Sinti in Croatia, 1941–1945 (pdf) (engl.), str. 38-39, CENTER FOR ADVANCED HOLOCAUST STUDIES, UNITED STATES HOLOCAUST MEMORIAL MUSEUM
  104. Goldstein, Ivo,. Jasenovac, str. 97 ISBN 978-953-266-987-9
  105. Goldstein, Ivo,. Jasenovac, str. 292 ISBN 978-953-266-987-9
  106. Goldstein, Ivo. Jasenovac, str. 409 ISBN 978-953-266-987-9
  107. Goldstein, Ivo. Jasenovac, str. 470-471 ISBN 978-953-266-987-9
  108. Jasenovac. Museum of Tolerance. Simon Wiesenthal Center. Pristupljeno 22. ožujka 2015.
  109. Federalni ured za statistiku, 1964; objavljeno u časopisu Danas, 21 studenog 1989.
  110. Mihael Sobolevski; (1993) Suppressed truth - The war victims on the territory of former Yugoslavia 1941-1945 str. 112; Časopis za suvremenu povijest, Vol. 25 No. 2-3 [3]
  111. 111,0 111,1 Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration, str. 725, Stanford, Calif.: Stanford University Press ISBN 0-8047-3615-4
  112. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration, str. 726, Stanford, Calif.: Stanford University Press ISBN 0-8047-3615-4
  113. Tamara Pavasović Trošt. "War Crimes as Political Tools: Bleiburg and Jasenovac in History Textbooks 1973 – 2012,". Jovanovic, Srdjan (ed.), History and Politics in the Western Balkans: Changes at the Turn of the Millennium, pp. 13-47 (engl.) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  114. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration, str. 736, Stanford, Calif.: Stanford University Press ISBN 0-8047-3615-4
  115. Goldstein, Ivo (2018). Jasenovac (engl.), str. 889, Fraktura ISBN 978-953-266-987-9
  116. Schemo, Diana Jean. "Anger Greets Croatian's Invitation To Holocaust Museum Dedication", objavljeno 22. travnja 1993. pristupljeno 14. lipnja 2011.
  117. Geiger, Vladimir (21. listopada 2013.). "Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.–1945. (procjene, izračuni, popisi)". Časopis Za Suvremenu Povijest 45 (2): 219
  118. Jutarnji list - Vice Vukojević: Židovi su upravljali Jasenovcem. www.jutarnji.hr. (22. travnja 2009.) Pristupljeno 19. rujna 2020.
  119. Renovation of Jasenovac Memorial Site. Jasenovac Memorial Site. Pristupljeno 22. ožujka 2015.
  120. Jasenovac Memorial Site – From the return of the museum inventory to the present day. Jasenovac Memorial Site. Pristupljeno 22. ožujka 2015.
  121. Propisi. Ministry of Culture. Pristupljeno 22. ožujka 2015. »Zakon o Spomen-području Jasenovac (NN 15/90; NN 28/90 Ispravak, NN 22/01)«
  122. How many victims were there of [sic Jasenovac Concentration Camp?]. FAQs. Jasenovac Memorial Site. Pristupljeno 22. ožujka 2015.
  123. Kasapović, Mirjana (26. ožujka 2018.). "Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina". Politička Misao : časopis Za Politologiju 55 (1): 7–32
  124. 124,0 124,1 Dunja Mijatović: Negiranje zločina u Jasenovcu opasan put. Radio Slobodna Evropa. (sh) Pristupljeno 5. rujna 2020.
  125. 125,0 125,1 Croatian Book on Jasenovac Distorts Holocaust History. Balkan Insight. (4. rujna 2018.) (engl.) Pristupljeno 5. rujna 2020.
  126. Jutarnji list - Glas Koncila objavljuje revizionističku 'nizanku' o Jasenovcu. O ustaškim klanjima nema ni slova. www.jutarnji.hr. (18. srpnja 2020.) Pristupljeno 5. rujna 2020.
  127. Globus - KOLIKO NISKO MOŽE PASTI HRT? NIŽE NEGO ŠTO MISLITE Skandalozno pozivanje čovjeka koji negira zločinački karakter Jasenovca. www.jutarnji.hr. (19. lipnja 2018.) Pristupljeno 5. rujna 2020.
  128. 128,0 128,1 Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci (3). Forum tjedni magazin - Forum.tm. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  129. 129,0 129,1 Globus - Potrebno je začepiti nos da bi se ugazilo u kloaku Vukićeve konstrukcije da je Jasenovac mjesto na kojem su žrtve same izazvale svoje stradanje. www.jutarnji.hr. (8. lipnja 2018.) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  130. Kako je Živanović 284 kostura pretvorio u 700.000 žrtava. web.archive.org. (25. studenoga 2005.) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  131. JUSP Jasenovac - POIMENIČNI POPIS ŽRTAVA KL JASENOVAC 1941-1945.. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  132. Nenad Jovanović, „Dragan Cvetković: Jasenovac je paradigma stradanja“, Novosti, 699, Zagreb, 11.5.2013.
  133. Cvetković, Dragan (2019.). "GEOSTATISTIČKA ANALIZA LJUDSKIH GUBITAKA U KONCENTRACIONOM LOGORU JASENOVAC". Istorija 20 veka 1-2019 Pristupljeno 21. rujna 2019.
  134. Karakaš Obradov, Marica. [https://hrcak.srce.hr/file/65506 "ŽRTVE SAVEZNIČKIH BOMBARDIRANJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE U JUGOSLAVENSKIM POPISIMA ŽRTAVA RATA (1947., 1950. I 1964.) I HRVATSKIM ŽRTVOSLOVIMA (1991. – 2005.)"]. Polemos 10 (2007.) 2: 73-83 Pristupljeno 21. rujna 2019.
  135. 135,0 135,1 Andriana Benčić: Negatore Jasenovca treba kazniti. Novosti. (4. lipnja 2018.) Pristupljeno 21. rujna 2019.
  136. The truth about Jasenovac. balcanicaucaso.org. Osservatorio Balcani Caucaso Transeuropa. (23. travnja 2019.)
  137. 137,0 137,1 Mark Biondich (2002). Persecution of Roma-Sinti in Croatia, 1941–1945 (članak u zborniku). CENTER FOR ADVANCED HOLOCAUST STUDIES, UNITED STATES HOLOCAUST MEMORIAL MUSEUM. (engl.) Pristupljeno 6. siječnja 2018.
  138. Jasenovac. encyclopedia.ushmm.org. (engl.) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  139. Operation: Last Chance.CROATIA.OLC Activities.News-Other languages. swcjerusalem.org. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  140. Wiesenthal Center: Flowers at Jasenovac Concentration Camp Reminiscent of Symbol of Wartime Genocidal Ustasha Regime are an Insult to Camp's Victims and Croatian Anti-Nazi Partisans. www.wiesenthal.com. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  141. "Yugoslavia – Manipulations – With the Number of Second World War Victims", Hrvatski informacijski centar, 1993.
  142. Vladimir Žerjavić (Časopis za suvremenu povijest, Vol. 27 No. 3, 1995.). Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću (v. osobito Tabela 10.). Pristupljeno 6. siječnja 2019.
  143. (2010.) “XIII. UNIŠTENJE ŽIDOVSKE ZAJEDNICE U JUGOSLAVIJI”, RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI 1941-1945; OKUPACIJA I KOLABORACIJA, str. 659-671, Stanford, Calif.: Stanford University Press ISBN 0804736154
  144. 144,0 144,1 JUSP Jasenovac - SPOMEN PODRUČJEJASENOVAC. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  145. JUSP Jasenovac - LOGORSKO GROBLJE LIMANI. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  146. JUSP Jasenovac - DONJA GRADINA. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  147. 147,0 147,1 JUSP Jasenovac - STARA GRADIŠKA. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  148. 148,0 148,1 JUSP Jasenovac - MEĐUSTRUGOVI I USKOČKE ŠUME. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  149. JUSP Jasenovac - UŠTICA. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  150. JUSP Jasenovac - KRAPJE. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  151. JUSP Jasenovac - BROČICE. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  152. Utilis d.o.o., Zagreb, www.utilis.biz. JUSP Jasenovac - MLAKA. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  153. JUSP Jasenovac - JABLANAC. www.jusp-jasenovac.hr. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  154. Vladimir Geiger (2013.). Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941–1945:str. 239. hrcak.srce.hr. Časopis za suvremenu povijest, Vol.45, No.2.. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  155. KOLIKO JE ZAISTA SRBA UBIJENO U JASENOVCU?. VESTINET. (16. srpnja 2014.) (srpski) Pristupljeno 12. PROSINCA 2018.
  156. Haris Ljevo (16. travnja 2018.). UBOGI, PROVIDNI MILE: Dodik ponovo ponizio žrtve zločina u Jasenovcu; Bošnjake i Hrvate on, zapravo, želi.... Slobodna Bosna. (bosanski) Pristupljeno 12. prosinca 2018.
  157. Davor Dijanović (20. ožujka 2016.). Knjiga koja znanstveno ruši jasenovački mit i poziva na daljnja istraživanja. HKV. Pristupljeno 21. rujna 2019.
  158. 158,0 158,1 Benčić, Andriana. "KONCENTRACIJSKI LOGOR JASENOVAC: KONFLIKTNO RATNO NASLJEĐE I OSPORAVANI MUZEJSKI POSTAV". Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XXI No. 41, 2018.: 46 Pristupljeno 21. rujna 2019.
  159. D. Dijanović: Knjiga koja znanstveno ruši jasenovački mit i poziva na daljnja istraživanja. Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. (20. ožujka 2016.) Pristupljeno 18. prosinca 2020.
  160. "Nikolić: Sećanje na žrtve genocida je sveta obaveza", RTS 8. svibnja 2016.
  161. Jasenovac očišćen od ideologizacije, pristranosti i komunističkih krivotvorina Večernji list, pristupljeno 22. kolovoza 2018
  162. Igor Vukić: Zašto hrvatske institucije skrivaju istinu o Jasenovcu? Narod.hr, pristupljeno 22. kolovoza 2018
  163. Roman Leljak: Prema podacima iz arhiva u Beogradu, u Jasenovcu su stradale 1654 osobe. Maxportal, 30. siječnja 2018. Pristupljeno 23.8.2018.
  164. Hockenos, Paul. Croatia's Far Right Weaponizes the Past. Foreign Policy. (engl.) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  165. Caucaso, Osservatorio Balcani e. The truth about Jasenovac. OBC Transeuropa. (tal.) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  166. Croatian Director Reported for Jasenovac Camp Film. Balkan Insight. (15. srpnja 2016.) (engl.) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  167. Sve laži Jakova Sedlara. Portal Novosti. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  168. Israeli Diplomat Slams Croatian Concentration Camp Film. Balkan Insight. (7. travnja 2016.) (engl.) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  169. Zagreb Award For Jasenovac Film Director Draws Protests. Balkan Insight. (20. travnja 2017.) (engl.) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  170. Jutarnji list - SVEUČILIŠTE ZA 'FAKE NEWS' U svijetu u kojem Sedlar može biti cijenjeni režiser, a Čović uvaženi državnik, i Bandić može postati profesor emeritus. www.jutarnji.hr. (24. ožujka 2019.) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  171. Horvat, Vukić, Pilić, Matković. "Jasenovački logori – istraživanja" Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015, str. 176
  172. Goldstein, Slavko. "Jasenovac – tragika, mitomanija, istina". Fraktura, Zagreb, 2016, ISBN 978-953-266-709-7, str. 73:
      „Nadležna nova vlast, Kotarski NOO Novska, dozvolila je stanovništvu koristiti ciglu iz zida i građevni materijal iz logorskih ruševina za obnovu domova i naselja. Raspored i dozvole za odnošenje cigle izdavao je službenik Kotarskog NOO-a Pane Peleš”
  173. Đorđe Mihovilović [2016.]. Jasenovac 1945. – 1947. : fotomonografija pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}.
  174. Tribina: ‘Jasenovac 1945-1947. – fotomonografija’. Novosti. (5. lipnja 2017.) Pristupljeno 16. kolovoza 2018.
  175. Blanka Matić i Stipo Pilić (29. lipnja 2017.). SASTALE SE DELIJE NASRED ZEMLJE CROATIAE. Hrvatski list. Pristupljeno 16. kolovoza 2018.
  176. Slavko. "Matković i Pilić: Odgovor na neistine iz Goldsteinova pamfleta ‘Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina’". Narod.hr, 16. travnja 2016
  177. Nataša Mataušić [2008]. KONCENTRACIONI LOGOR JASENOVAC: Fotomonografija, str. Str. 10, 18-23, 38-41, 72-76, Zagreb: Javna ustanova Spomen područje Jasenovac pristupljeno 16. kolovoza 2018.
  178. Tomislav Vuković. FOTOKRIVOTVORINE O JASENOVAČKOME LOGORU (1)-(7) serija članaka, Glas Koncila br. 6 do 12 iz 2009.. Pristupljeno 16. kolovoza 2018.
  179. Davor Dijanović. [https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2016/03/dijanovic487_knjiga-koja-znanstveno-ruc5a1i-jasenovac48dki-mit-i-poziva-na-daljnja-istrac5beivanja.pdf "Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković, Jasenovački logori – istraživanja', Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015.", v. fotografije na str. 16. i dalje]. Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Pristupljeno 12. prosinca 2018.
  180. Jutarnji list - USRED JASENOVCA POSTAVILI PLOČU S NATPISOM 'ZA DOM SPREMNI' Ustaški pozdrav u mjestu poznatom po ustaškom koncentracijskom logoru. www.jutarnji.hr. (3. prosinca 2016.) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  181. Jutarnji list - Američki izaslanik za holokaust pozvao hrvatsku vladu da ubrza povrat imovine preživjelima holokausta. www.jutarnji.hr. (23. ožujka 2017.) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  182. Više tisuća ljudi na alternativnoj komemoraciji u Jasenovcu. Radio Slobodna Evropa. (sh) Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  183. Jasenovac (1945.), dokumentarni film, http://www.clipshack.com/Clip.aspx?key=39BCEE61D026B76A

LiteraturaUredi

Preuzeti su i prilagođeni tekstovi:

  • Nataša Mataušić, "O koncentracionom logoru Jasenovac, Informatica Museologica, 31(1-2)" MDC, Zagreb, 2000., str. 108-113.
  • Nataša Mataušić, "Koncentracioni logor Jasenovac – Izložba o počecima logorskog sustava, kolovoz 1941. – veljača 1942.", katalog izložbe, SPJ, 2002.
  • Nataša Mataušić, "Jasenovac 1941-1945. – Logor smrti i radni logor", SPJ, 2003.

Vanjske povezniceUredi

[[Kategorija:Logori u NDH|Jasenovac]]