Otvori glavni izbornik

Neoliberalni kapitalizam je političko-ekonomski sustav, koji se temelji na slobodnom tržištu bez državne kontrole.

KorijeniUredi

Škotski ekonomist Adam Smith začetnik je kapitalističke misli i utemeljitelj većine ideja, koje su prihvaćene u neoliberalizmu. Smith se zalagao za laissez faire politiku (nemiješanje države u gospodarske poslove). Smatrao je, da će se povećanje bogatstva najbolje ostvariti, ako se poduzetniku ostavi autonomija u donošenju odluka što, koliko, kada, kako i za koga proizvoditi. Od ideja Adama Smitha, razvile su se ideje klasičnih liberala. Neoliberalni kapitalizam zastupa tezu, da će slobodno tržište prirodno dovesti ljude u stanje ravnoteže te da će ono, samo ako se država ne upliće u sfere društva, dovesti do pravedne raspodjele dobara među ljudima i omogućiti gospodarski razvoj. Neoliberalni ekonomisti, smatraju da upliv države, nanosi štetu i da ga treba svesti na najmanju moguću razinu privatizacijom javnih dobara.

Kasnije su liberali, zbog pojave i utjecaja marksizma i drugih ogranaka ekonomske misli, koje su zastupale radikalno drugačije političko-ekonomske sustave, ublažili svoj stav i razvili manje drastičan odnos prema državnoj intervenciji. Kapitalistička ekonomija prolazila je kroz razne faze, u kojima je eksperimentirala s različitim ulogama države na tržištu (uključujući korištenje protekcionizma). Neoliberalizam je povratak idejama klasičnih liberala, u prvom redu povratak paradigmi slobodnog tržišta, a neoliberalni kapitalizam je sustav, koji se temelji na toj paradigmi.

Povijesni američki kapitalizam (18. i 19. stoljeća) temeljio se na neoliberalnom kapitalizmu. Margaret Thatcher promovirala je tu vrstu kapitalizma u Velikoj Britaniji. Iako Velika Britanija nikada nije postala neoliberalno-kapitalistički uređena zemlja, približila se tome obliku državnog uređenja oporavivši britansko gospodarstvo od loših gospodarskih prilika 1970-ih godina.

PrincipiUredi

U neoliberalnom kapitalizmu, stalna je tendencija prema smanjivanju državnih ovlasti. Država npr. zamjenjuje državno financirano zdravstvo i školstvo privatnim zdravstvenim liječenjem i privatnim obrazovnim ustanovama. Državne banke i poduzeća privatiziraju se. U nekim državama primjerice privatizirani su i zatvori. Osim što predlaže promjenu vlasničke strukture postojećih banaka, poduzeća te zdravstvenih, obrazovnih i ostalih ustanova, neoliberalni kapitalizam zahtijeva kao ključni sastojak, čak i važniji od sâme privatizacije, izrazitu zakonsku i regulatornu jednostavnost osnivanja konkurentnih ustanova i poduzeća te što manji porezni teret. Ideja je da usluge, koje su prethodno pružale javne ustanove, tržišnom utakmicom postanu jeftinije i kvalitetnije.

Neoliberalni kapitalizam smatra da je tržišna utakmica uvijek bolja od gospodarenja države. Neoliberalni kapitalisti zalažu se među ostalim za racionalizaciju i smanjenje socijalne uloge države te javne potrošnje. Bitne odrednice su i liberalizacija plaća i za liberalizacija tržišta rada (omogućivanje lakšeg zapošljavanja i otpuštanja radnika). Težnja je preoblikovanje modela moderne socijalne države u model dobrovoljne suradnje.[1]

KritikaUredi

Ideja apsolutne slobode u gospodarstvu daje odriješene ruke ograničenom broju bogatih pojedinaca, što postepeno dovodi do kontrole (nekad i monopola) nad tim istim tržištem. Kritičari neoliberalnog kapitalizma smatraju, da nije moguće ostvariti red na tržištu bez direktne i jasne kontrole. Makar neoliberalni kapitalizam zagovara otvoreno društvo, liberalnu demokraciju, slobodu i ravnopravnost svih građana i jednake šanse za sve, u njemu se najlakše snalaze najbogatiji slojevi društva te dolazi do raslojavanja i sve veće razlike u bogatstvu između bogatih i siromašnih te do nestajanja srednjeg sloja. Novonastalo bogatstvo, ne raspoređuje se radnicima, poduzetnicima i narodima, nego se dodaje već nagomilanom kapitalu. U neoliberalnom kapitalizmu, često su građani prepušteni hirovima svjetskog slobodnog tržišta i samovolji nositelja kapitala.[2]

Među protivnicima neoliberalnog kapitalizma je antiglobalistički pokret. Manji broj država u svijetu opire se idejama neoliberalnog kapitalizma poput: Sjeverne Koreje, Irana, Bjelorusije, Venecuele, Kube i Bolivije. Tako se bjeloruska vlast opire privatizaciji, otvaranju tržišta te smanjenju radničkih i socijalnih prava.[3]

ObranaUredi

Iako su ideje slobode, liberalizma i kapitalizma ponekad kritizirane, detaljnija analiza primjera, koji služe kao kritika, otkriva kako u slučajevima prividnog zakazivanja tržišta, zapravo zakazuje država kroz loše zakone koji ili pogoduju već etabliranim poduzećima i bogatim pojedincima ili otežavaju pristup tržištu pojedincima koji bi etabliranim poduzećima željeli konkurirati. Takav kapitalizam naziva se rodijačkim ili crony kapitalizmom.[4]

Fenomeni kao što je u moderna vremena raslojavanje društva po bogatstvu koje posjeduju te nestanak srednje klase također su fenomeni kojima se sve češće čak i u srednjestrujaškim ekonomskim krugovima uzroci pronalaze u monetarnim politikama središnjih banaka koje su, kako je često slučaj, zakonom etablirani monopoli i nipošto dio neoliberalnog kapitalizma. Primjerice, uspostavu središnje banke Karl Marx smatrao je kao jedan od deset glavnih koraka odstranjivanja kapitalizma.[5]

IzvoriUredi