Nikola II. Drašković
Nikola II. Drašković (*?, oko 1625. – †?, 8. listopada 1687.), hrvatski velikaš, pripadnik roda grofova Draškovića.[1] Bio je visoki državni dužnosnik, obnašavši službu kraljevskog komornika, kraljevskog savjetnika, možunskog (mošonjskog) velikog župana te dvorskog suca.[2]
| Nikola II. Drašković | |
|---|---|
 | |
| Matična kuća | Draškovići |
| Rođenje | oko 1625. |
| Smrt | 8. listopada 1687. |
| Otac | Ivan III. Drašković |
| Majka | Barbara Drašković rođ. Thurzó |
| Supruga | 1) Katarina rođ. Drugeth de Homonna, 2) Elizabeta rođ. Nádasdy (*1646-†1682), 3) Kristina rođ. Cháky (*1654-†1723) |
| Djeca | Pavao, Marija Katarina, Adam Franjo |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Vjera | rimokatolička |
| Dužnosti | dvorski sudac, kraljevski komornik, kraljevski savjetnik, možunski veliki župan |
Životopis
urediRodio se kao sin Ivana III. Draškovića, hrvatskog bana i ugarskog palatina, i njegove supruge grofice Barbare Drašković rođ. Thurzó. Imao je mlađeg brata Ivana IV. (*oko 1630 – †1692), s kojim je zajedno studirao na Sveučilištu u Bologni. Sestre su mu bile Barbara, Katarina i Julijana. Nakon studija posvetio se služenju u državnim službama, a sudjelovao je i u borbama protiv Turaka.
Ženio se tri puta. U drugom je braku, sklopljenom 1667. godine, bio s groficom Elizabetom Nádasdy, kćeri Franje II. Nádasdyja, i tada je učvrstio veze obitelji Drašković s tom moćnom i uglednom ugarskom obitelji. Njegov tast bio je jedan od glavnih sudionika Zrinsko-frankopanske urote, koji je kao i Petar Zrinski smaknut 1671. godine. Kasnije nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi u kojoj je mjeri sâm Nikola aktivno sudjelovao u uroti, ali nije nakon sloma urote izravno pretrpio posljedice. Za razliku od njega, njegov brat Ivan IV. otvoreno je istupio protiv urotnika, premda je i on bio oženjen kćerkom Franje Nádasdyja, Marijom Magdalenom.
U doba poslije urote Nikola je godine 1673. bio po nalogu kralja Leopolda na čelu pratnje kraljeve nevjeste Klaudije Felicitas, koja je iz Tirola stigla u Beč. Za vrijeme života, sudjelovao je u brojnim vojnim pohodima habsburške vojske protiv Turaka, među kojima se istaknuo u bitki kod Körmenda, zatim u bitki na rijeci Raabi, te pri oslobođenju Budima 1686.
U braku s Elizabetom rodilo mu se troje djece, i to Pavao, Katarina i Adam Franjo, koji su naslijedili njegova imanja. Pavao je umro relativno mlad bez djece, a lozu su nastavila djeca Adama Franje, točnije unuk Leopold. Za života je bio poznat i kao kolekcionar starina i numizmatičar. Umro je iznenada potkraj 1687. godine, vjerojatno od srčanog udara, premda se u to doba posumnjalo da je bio otrovan, i to zbog navodne potpore Zrinsko-frankopanskoj uroti. Njegov ogranak Draškovića održao se do 1792. godine, kada je preminuo njegov praunuk Norbert. Potomci njegova brata Ivana IV. održali su se do današnjih dana.
Vidi još
urediIzvori
uredi- ↑ Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje Mladen Švab (1993.): Drašković, Nikola II., Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb (životopis)
- ↑ Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje Drašković, hrvatska velikaška obitelj; Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb